Učarat ću proliće i cviće da se po njem nikako ne kriće. Probudit ću valu da veslo privati i grdelina da se pisme lati, prodrmat ću izvor iz vilinih dvora od kog svaka boljka ozdraviti mora. Potopit ću crni;" misli tamu kleknit plimama u svom Plavom hramu.
Otok, sjajno svijetleći otok stoji zauvijek, u moru sam
od stijena i pjeska, suhi potok,trava i škriljca, stabala lišen otok-malen
čestica u širokom plavom..moru. Posljednji od sveg kopna.Stanovnik na našem osamljenom otoku, posljednji, usamljeni čovjek?- od bogova on je tamo da..nikad ga ne napusti, ostane čitav život
svoj. Njegova kazna za zauvijek, da na vječno svjetlo pazi.
Svjetionik, visok i briljantan,bijel, na kraju svijeta što stoji štiteći od stijena brodove i mornare, da na njih ne bi bačen bio koji ipak, ništa ne dolazi i ništa ne odlazi, osim svjetlo plavog mora, o bože.
koje se proteže blizu i daleko,to je sve što naš čovjek vidjeti može.
Ipak, jednog dana, gore visoko na stijeni, ptica što se sručila i krik i Galeba bacio je pogled;-Zašto?- zapitao se najjače;-Bi li to mogao biti promatrač poslan?-
Prokletstvo poslano od bogova,koje sjedi i plače i bulji u njega -život koji su pljačkali svake godine dolazi bdijeti nad njim, stvorenje odozgora,ne prokletstvo, već podsjetnik na ženu koju je volio.
Oo, čežnjiva noć, pod zvijezdama...on bi ležao i piljio u nevjerici gore prema mjesecu i zvijezdama u sunčevoj umirućoj sumaglici.S vremena na vrijeme, orionovo svjetlo ispunilo bi našeg čovjeka radošću,unutar pojasa, on bi vidio svoju ljubav -prisjećajući se njenog glasa –
sa svjetlucanjem zvijezda iznad u srce mu je mir sišao dok god ona gleda na njega dolje zna da se s njom nikad nije ni razišao ,jedan dan dobar, drugi dan loš ,ludilo, vrućina, sunce vani na moru, on upire pogled prema kopnu još .Njegov dragi Gall.Litice bijele i zelena stabla ,galeba ples, on tiho jeca - zašto je tako daleko?
Očima punim suza trči prema moru riskirajući život, s valjanim razlogom,da bi bio u svom dvoru ,u moru dubokom i plavom,.vode su ga oprale ko dan.Probudi se. On vrišti, hladan u znoju.Gall je san.- takav je život na otoku,od muke i jada jedan dan dobar,drugi loš
a ponekim danima, čak i nada...svjetlo na kraju svijeta ,milje i milje žarko gori,
još pazi čovjek, na njegov zlatni sjaj, a u stalnoj bijedi ga dvori?
Već puno,puno godina on stoji i čeka povrh svjetla, sam gledajući dolje na svoj otok
što dom mu napraviše bogovi tam' -.čuvari na kraju svijeta.
Iako bijedom se umazao,sjećajući se te noći maleni se osmjeh ukazao
njegova žrtva nije bila tako velika,..inzistira on prema svijetu..ponovo bi zgriješio,
ponovo bi platio..za jedan trenutak sa djevojkom ...njena kosa, duga i crna je sjala,
tamna ljepota, njene oči krasne,maslinasta koža i topao zagrljaj uspomena na nju nikad ne gasne.
Bilo je to godinama ranije, sjeća se jasno života kojim su jednom živjeli znati.
Beskrajna ljubav i žudnja za životom,.što obećaše, jedno drugom dati.,ali jao, takva ljubav i smijeh također,bijaše kratka ko' dah škrti jedne mračne noći, njena duša bijaše poljubljena
od sjene smrti.,agoniju, kao nitko prije,pretrpješe naš čovjek koji pazi na svjetlo što žarko gori
na samoj zadnjoj zemlji. Ljutnja je bjesnila, i bijeda kao ništa ikada prije,proklinjao je bogove
i ljude i živo i iz rasparanog mu srca vrije. - A. božanstvo je osjetilo simpatiju
i dobacilo našem čovjeku svjetlo u samoći," svoju ženu možeš vidjeti ponovo. –
u jednoj jedinoj noći. -,ali promisli teško i dobro, mladiću ,visoka će cijena za to postati:
da paziš na svjetlo na kraju svijeta i tamo moraš ostati,daleko od ljudi i života
ti ćeš sam biti na malenom otočiću, sjajno svijetlećem otočiću i ljubav u sred mora kriti."
-Pazit ću na svjetlo, za još jednu noć sa ženom koju srce voli",-
vrisnuo je čovjek sa suznim očima,gore, božanstvu kojeg moli..i tako bijaše te noći
njegova se ljubavnica vratila u ruke njegove i u njihovu postelju,ona ga je pratila
u najdublju ljubav i požudu.U strast isprepleteni zaroniše duboku izgubljeni među svojim rukama plesali su u ljubavnom klupku. -. duga je noć ispunjena ljubavlju...oni su sa svijetom prestali.,
Probudio se u sjajnom svjetlu;njegova žena i život bijahu nestali.Na noge je skočio, u more je gledao ..i svjetionik na kamenu tam',cijena je plaćena i od sada on živi zauvijek sam.
..toliko godina je prošlo od tada,a niti duše vidio nije..ali njegova mila živi s njim još uvijek..u svakom snu kog snije..tužno je čuti kako je ljubav umrla mlada,znati to sam, netko je zajecao sada,
ali sjećanja mu u pamćenju stoje da ih ponovo živi kroz snove svoje.
Ostavjan ti milu valu i dragi mi greben gaj,u Gejzirku iden vruću,u daleki kraj.Ostavjan i znance svoje,napuštan i rod i dom,srce mene vuče moje da robujen Sejdi svom.Oj zbogon ,zbogon sele mila i zbogon ostajte svi,viša me plova sila ka žarkoj Gejziriji.Brodica kreće lagano,siječe morske valove,a oko motri zadnji put drage mi žalove.Na lađi stoji smiono, mirna lica, mala Posejdonova zaručnica.U perki medaljon joj srebrni, u njemu konjic Ras,a duša spremno prinaša tešku žrtvu taj čas;“Primi Sejdo žrtvu ovu u znak moje jubavi,pomozi sad stvoru svome da ti ime proslavi!Zauzvrat te samo molin,o mrgodni Pajdo naš,jednu daj mi,barem jednu Dušu onu-ti već znaš“.
I čiste ,sitne,poput rose litnje,suze tople tiho teći stanu da potvrde i posvete tešku žrtvu sada prikazanu.
U povratku nazad niti riječi jedne progovorilli nisu.Čim su stigli sprtlja Zamlata ovoga beduina u njegovu zipkicu za njeg pripravljenu meku od lišća i granja i algic svake vele.Ovi pak ni ositija nije da je prominija misto sidrenja,spava je.Samo se u sudaru sa kušinon spletenin od travkic promeškolji mrvu ,poluokrene na jednu pa na drugu stranu i nastavi dal snom, il kladovskim spijenjem Vojko nije znao,ali gledajući ga ovako usnulog za pretpostaviti je bilo da spava snom bez snova što bi mu bilo jako drago poslije svih onih noći i vrućice i- biti ili ne biti- i košmara i vikanja i svega onoga što spada u grozničavo olujno i po život opasno bunilo,a to je Vojko znao prokleto predobro.-Hamlet spava-promrsi sebi u bradu i nasmiješi se tom zaista sićušnom biću pred sobom,biću koje nije imalo nikoga i niš u ovome svijetu punom zla i tuge, biću koje je plovilo svojim zatrnjenim do bola putima nemajuć druge,biću koje kako ga je često znao slušati da govori kako mu glava služi tek da vrat začepi,srcem koje je bilo veće od planine,strašću i čudnom žudnjom gonjeno ,željom iscrpljujućom i snom o domu po njegovom nedosanjanom umalo slomljenom.
Istovremeno ga je i žalio i divio mu se.Takvi kao on jednostavno proplove kroz ovaj životoplov surfajuć za svojom dugom da je nikada ne dohvate.Snovi su čudni ,raznorazni.Svašta se krije ispod božjeg plašta.Mnogi prožive kao po kazni nemajuć pojma šta je to mašta i zato ga je nekako duboko bezuvjetno i bezrezervno upravo zbog toga zavolio ovaj gorostas.
No,nije si dao mislima razulariti se.Pogledao ga je još jednom,tek toliko da se uvjeri da spava dubokim snom iscijeljenja i zaokrene van u plov ka namirnicama gonjen pitanjem koje ga je doslovno iscrpljivalo ovih proteklih dana;-Čiji će biti tog konjica zajam,plivanje meko uz češljanje kose pod morem pa kud struje nose, Il u zlatnom rogu obor uz češalj od biserja,na prijestolju tom pod vodom?
-Tu je vila mojih snova, krila modrih plamenova i cipelica modronepropusnih
nosi s trakama đardin franja bisernih.Njezin plam u mom morskom zemljištu svjetluca
i skiperi tu su –maleni vojnici vjernih mi račića i kozica.Ona nadgleda sezone, kada
rađa se novi naraštaj mojih malenih morskih konjica.Jedan partner se zove pištolj škampi
Što čini klik-klikom na zvuk; Upozorava da su u blizini predatora što živi u jazbini sred morske pečine Buk.Noću nad Greben dolazi u kasu uz krijesnice urlika u glasu,
njihov ples u ritmu valova u transu, snažne oseke i plime u balansu.Vila mi šapće;- Od granja koralja skupi barem jedno, šuma to ne mora biti,dost je grančce dvje.-
Vidim njene guste kose slapi ,pokušavam ,želim taknut barem ju na tren ko valovi na povjetarcu zanjihaše tiho i moja peraja uprazno zalamata nečujnim krikom.
Kao što kad dnevno svjetlo rastavi noćni pehar cvijet zastane i meni moj odmora ples,
gdje je ona obnavlja se čarolija za još jedan valcer –zagrljaja bijes.
-Uuuu šta mi ovo u san dođe, mili bogo da uteć mu nisan mogo?-naglo se uzviren zbudi Galileo.Protrese glavcu s jedne na drugu stranu pa ponovi postupak nebili se otresao ovih zadnjih sad misli,posve mutežina nastade.-Nisan čitav majke mi!-gotovo panično zaključi i brže bolje se uspravi i zaplova van koćete ne shvačajuć uopće šta mu se događa.
Bauljajuć tako krenuo je nesvjesno u istraživanje okoliša,al ne zadugo.
Slabost koja ga je već nekoliko puta zabacila u stranu i sad je dala mu do znanja da nije za velike pothvate još.Nije napravio niti nekoliko poštenih zaveslaja samo se ko slou mošn privali postrance,glavica u slobodnom padu ostade usidrena u zavežljaju travkic algastog šiblja.Tako ga je i Vojko zatekao po povratku.Zbaci paketlinke i jednim žustrim mahom odvali ga iz te škripulje.-Ih.da puhnem ,odnilo bi ga-promrsi u sebi gledajuć ga tako beživotnoga.No,dobro, plovamo dalje –osokoli sama sebe, ovoga uncutaša vrati nazad u koćetu, krene pripremat obrok od netom dovučenih namirnica.
Pala je noć.Sve je u špiljcu bilo na svom mistu, sve dopremljeno pripremljeno,sve raspremljeno pospremljeno,ma divota jedna-divio se samome sebi i okolišu kako blista.
Dal da ga budi il ne budi?-Ne,ipak ne,često je zdrav san daleko ljekovitiji od hrane-mrmoljio je samome sebe gledajuć u ovo stvorenje na pol zguljeno,na pol speštano,a nije mu moga reć…ne još.Nastavija se divit svojih perki obavljenom poslu.
-Vidiš onu zvizdu gori?Zvizdomen mi jednom reka;-Mozak stane kad promisliš kolko je zvizda ta daleka.Daleko je ,visoko je-sto godina dugih prođe dokle njena svitla zraka do tvojega oka dođe.Mi vidimo zvizdu ovu,vidimo je kako trepti,a nje možda davno nije;
Viruješ li?-
-Vjerujem ti!- Iznenađen uplivom , zbuca Vojko na ovi monolog krelca Galisimusa njemu za uvon.
-Znaš i meni se nekad čini usred noći vako stojeći,ko da čujen slatke glase,ko da čujen mile riči.Čini mi se ko da vidin svitlo lice zvizde svoje.Ja je vidin,ja je vidin,a nje davno nestalo je…
-Ma o čem ti to?-upita ga Vojkan sad vidno i uznemiren i zbunjen.-Ej ,Galileo kolko perajki vidiš ti u mene?-ozbiljno ga prostrijeli pogledom i raširi se koliko je i širok i dugačak čipo prid njim.
-Uuuuuu kolikiiii siii ,daj makni seeee, vidno polje si mi suzija na stotinku kvatroča kanočala-.odvali mu ovaj,a Vojaku sad miljun upitnika prid noson zaplesalo:-Viša matematika-zaključi misaoni plov i okrene se od njega zbucan totalka.
-Znaš li ti Zamlata-opet će Galileo prikrpeć mu se čipo iza vrata:-znaš li ti kad se ono s prvog grija nebo naoblači pa moraše bidni judii iz raja izać ko kad sokole slomiješ ti recmo ovo desno svoje krilo( pa mu repicon zorno prikaže na koje misli) tako im je gorkoteško bilo.Jedno drugo bolno gledali-Ovako se ne da živit dabili! Ka da nismo judi;prazna srca, prazne grudi!U dubini muke se jate,zar nas kletve dotle prate,il će očaj da nas strati,ili ćemo podivljati?
Na taj urlik,na te glase,tvorac svita smilova se;-Ja dosudih vašen griju teški dio,al da tako težak bude,nisan tio.Siđi doli ćerce moja najmilija!Ćerca s * splova-to je bila Poezija.
-De ti meni reci u kojen si ti to filmu pa da se i ja priključim?-sad već vidno šokiran povisi ton Vojkimirović generalisimus de kakoliono već ga sve ne nazva ovi pametnjaković od kolibri race plovaša.
-Di je boli, di je jada, pisma blaži,di se klone,di se pada pisma snaži.Di su judi dobre ćudi,pisma se ori,šta ne moš ti drukčije reć,pisma zbori.Di utjehe nima druge,pisma stiže,a di sumnja sve obara,pisma diže.-grleno će Galileo striljajuć okcama ovoga svoga policjota od bodi garda,uživajuć u njegovon zbunjozi.-Oooo jes,jes i jees, tu san te čekaaa, jačiii saaan ,njanci slovceta me ne kontaš,jel da,aj priznaj,prriiiznaaajj?
-Beš mi sve - odrješito će Vojko-al glavno da ti kontaš.-
Morao je sebi priznati da teško ponekad hvata ovoga lampaša u njegovim umoplovima,strpljenje mu jest jaka strana,al mozganje i prepucavanje s ovim hiper hiper senzibilcem i njegovim plovom u samo njemu znanim brzinama ,teško je do zla boga pratio,ali da ga je istovremeno i vrhunski zabavljao,to da.
-Ej..-oglasi se opet Galileo čeprkajuć neš u pržini vrhon svoga njuškca ;-aj pogodi o kom je rič,slušaj;
-Viš,ona ima za svaki slučaj svoja vrata,ima ti ona različitih zanata;zna kuvat,varit,gasit,palit,igrat,svirat,balansirat,elektrmagnetzirat,pa zna ti isto tako i; lovit,slavoslovit,zna vodon jahat,suvin plovit,zna ti kopat,lomit,gulit,sić,zna i pritit,gladit,tepat,krpit-parat,tkat,plest,vest! Zna i skočit i doskočit,zna sist, a i nasist,o uiiiss!
-A matere ti …-nemalo iznenađen uspije prozborit Vojkan.-ma što ti je?-
-Ma niš,edneš,kedneš,na me sedneš,ture bure valja,bure ture tura,brže ture bure valja,nego bure ture tura,a ti nemaš pojmaaaa ko teee sadaaa guraaaa-uzbrojia se sad Galileo i bada njuškcen Zamlatu;-veze blageee nemaaaš-glaadaaan saaan,daaaj šta daaaš ooo tiii pjadelaaašššš!
-A jesi mustra,ee moj Zaratrustra-odvali mu sad Vojko i nasmija se.-ajd idemo jesti i ja sam gladana isto mi de reci o kom ,o čem ti ono maloprije?-upita ga ono šoto voće.
-Eeee, pa to ti je politika čoviče; zna gladit,tepat,krpit-parat,igrat,svirat,gasit,palit,vodon jahat,suvin plovit i tako to-sad će Galileo slavodobitno-uživa je zbunjivat ovo kruzera samo tako,a i općenito volija je muštrat i sebe i druge munjoplovnim strilicama,ooo još i kako je gušta u tom.
-Ajd,dolazi,idemo jesti-sad će Zamlata i okrene u izbu.
Umuva se Galileo njemu ispod miške iztiha pivajuć:-Grebeeeenom plove hlapovi,tii više za mene ne briniii,ko trska sam ove jeseniiii,konjci izdišuuu samiii…
Jeli su u tišini,svaki zabavljen i duboko uronjen u svoje misli.
-Uuuu...ne osićan ništa,potpuno san prazan,ovaj dan je brale totalno prazan-krene sad Galileo jedva čujno;-jedan je od zadnjih stvarno mora biti,kraj će biti blizu,čemu više kriti?Vani čudno lišće tako ludo pada,*esen piše zadnje strane moga jada.Žaj mi je strašno što se krivo svaća,sada mi je jasno da je za sve kasno, gotovo je sa svin,gotovo je sa mnon..Toliko bi lita unazadke tribalo se vratit da život bi stvarno moga svatit.
Oprosti mi majko, oprosti mi oče,
oprosti mi sele,a pa i ti brate,
oprosti Živote...-
Vojkanu miljardu upitnikovaca sad zatamburalo u i okolo glave,da mu je iko reka da se može i usrid zvizdana dana doživit pomrčina sunca,odalamija bi ga da nebi zna odakle je šupalj...
"...i zato živiš u pjesmi i slici
svakoj
što izvire iz mene
i bivaš svjetlost
a ne samo igra
tek prolazne sjene
U nemiru nježnom
na način čudan
ne znajuć ni sam
dal pospan il budan....."
"Titraj svitanja" ;autor ; JERE
> Samoj sebi utočište budi
Ne prosuđuj,
Ne odlučuj,
oprost si ponudi
kao barka koju nosi uzavrelo more
i na valima vanjštine iscrtava bore
koje će bonaca uzdignute svijesti
mirnoćom svojom zauvijek zamesti
U dubinama će samo učenje cvasti
a duša će tvoja rasti i rasti
U nutrini tvojoj utočište čeka
odmor koji nudi od života rijeka
malena pećina tvoja mirna luka
uvijek kad osjetiš da zaglušuje te buka
kormilom svojim tad smjer odaberi
primiri, utihni,
sve misli saberi
i svjetlosnim sidrom
ostavi tišinu
biserom sa dna nagradi nutrinu.
Zahvali utočištu, Oceanu cijelom
mirno zaplovi pučinom bijelom.
U ovoj gužvi, ovoj stisci bez roda i bez odgajatelja, bila sam sama,
a moji vrisci, svi, nose pečat mojih želja.
I svakim stihom, i svakim zvukom,
dio sam svoje duše dala
i gađala sam lakim lukom
i gađala sam gdje sam znala i neznala.
Ako se mene pita
I po suncu i po kiši,
Kad zaspem i u javi,
Kad god se sjetiš - piši...
Ludo smo vrijeme prošli
Normativ za sreću je smijeh.
Makar ponekad počinili
I poneki namjerni grijeh.
Evo se godine nižu.
Nadam se da su pred nama.
Bez tebe ja sam život,
Zapravo živjela sama.
Krojači sudbine mi smo
Zvijezde sljedimo smjelo.
Noćas ću obući pogled,
Ti večernje odijelo.
Sad pročitaj svaku strofu
Prva slova što tvore!?
Oduvijek mislim da Ti si
Duboko plavo more...
autor; Sewen
Školjka
Skupljene su u njoj tajne
što ih šapću morske vlati
a u njene usne sjajne
sve ljepote mogu stati
Sve što živi u daljini
nepoznati neki život
sve što traje il' se čini
nekad lijepo, nekad krivo
Školjka mi priča, lijepo mi priča
školjka mi priča, tiho mi priča
Sva rođenja i sve smrti
ona nježno prima u se
stari svijet dok struja vrti
tajne joj ljepotu bruse
Primaknem li svome uhu
njenu tvrdu, rahlu koru
premda žedna i na suhu
o samoći ili o moru
Kad su glasni, kad nas plaše
razgovori pred oluju
ona sve to čudno paše
sve to njene uši čuju
I o brodu i o dragom
što ih skriše noći plave
što ih nekom hladnom snagom
vječno njišu morske trave
I u hladnom tom pejzažu
njen je sedef poput hrama
gdje se čudna svjetla slažu
a izbija samo tama
Njezin biser sja se dugom
i treperi poput rose
o životu vječnom, dugom
dok joj more plete kose.
