Vatra je naša realnost
Vatra je naša realnost.
Kažu: "Čim manje intervencija tim bolje". Slažem se, ali svijesni smo da je požara uvijek bilo i uvijek će ih biti.
Ne osijećam se niti najmanje krivim što svaku intervenciju nestrpljivo iščekujem. To mi podiže adrenalin.
Tako smo bili neku večer na rođendanu kod Bossa. Baš smo se okupili svi koji smo inače i aktivni kao vatrogasci. Nije prošlo dugo i Robi je nazvao Stipu na mobitel da gori u Brezju u blizini Josipdola. Veseljko (zapovijednik) je odmah konstatirao da nema potrebe da idemo jer pozna taj teren i da tamo nama što više izgoriti.
Bilo mi je žao. Htio sam ići. Robiju smo poručili da ipak malo pripazi vatru.
Nije prošlo ni 10 minuta i Robi je javio da bi ipak bilo dobro da odemo. Gori trstika,šaš, a u blizini ima i kuća iako puše kontra i škrapa kišica.
Kad je odlučeno da idemo krenuo sam prvi da me slučajno ne bi ostavili.
U spremištu se sjetim da su mi i cipele i kombinezon ostali doma na čiščenju.
Nema veze. Oblačim novo Špicino interventno odijelo. On nek se snađe.Oblačim čizme i staru žutu kacigu sa vanjskim širokim vizirom. One nove ne volim jer se vizir izvlači iz nutra i mal je, a kad se kaciga ugrije ne možeš ga ni izvuć.
Svih osmero sjednemo u navalno vozilo. pali se rotirka i pokret.
Niti kilometar dalje skrećemo ljevo kod bloketare na Vjetrenicama i u tili čas stižemo do požarišta. Veseljko je ipak bio u pravu. Nije bilo potrebe ići. Netko je zapalio kukuruzovinu i malo se proširilo. A i kiša se sprema no da nismo badave došli odlučimo pogasiti.
Uzmem naprtnjaču, opet ju po tko zna koji put pretovarim vodom, odlijem višak i spreman sam.
Vatra gori na nekoliko mijesta sporadično i malo dalje je jedan veći razdvojeni plamen.
Ovo na početku ostavimo Danici i Biserki, a ja, Zec, Marinko, Robi i Špico odemo dalje s vodom. Stipe je ostao uz kamion.
Močvara.
Noge propadaju u blato. Sad mi je drago što sam uzeo čižme, a ne cipele.
Prođem pokraj zapaljene topole dalje. Za nju ima vremena, a bit će mi dobar orijentir u mraku kad se budemo vraćali. Dolazimo do šaša. Ja s ljeve, a Robi i Marinko (predsjednik) kroz sredinu i desno i za tili čas pogasimo vatru.
Okrenem se. Dobra procijena. Imam orijentir. Topola se žari na vjetru do dva metra visine. Malo dalje još jedna. Ja uzmem prvu bližu, a Marinko se pridruži Špici koji je već bio kod druge. Dobro je isprskam i gotovo. Svijetiljkom na glavi osvijetlim okolicu. Po reflektirajućim trakama na odjeći vidim da su se skoro svi vratili do kamiona. Krenem i ja od topole kad odjednom popusti tlo pod nogama tek toliko da mi se obje noge zabiju u zemlju taman kad sam htio napraviti korak i samo šljapnem u vodu pomiješanu s čađom od gareži. Po psovkama su ostali skužili što se dogodilo. Smijeh i komentari.
Ma nema veze, roba je ionako bila Špicina.
|
