Doživljaji jednog vatrogasca

četvrtak, 28.02.2008.

Stiže Canadair

Evo nastavka....
Na vezi čujemo DVD - Barilović. Prvi tren mislim da sam prebacio vezu na Javnu pa ide preko repetitora. Provjerim.....i dalje je na četvorki (lokalna).
Pošto smo jako visoko na Modruškoj Gradini kužim da smo jako dobra antena pa sve vatamo. Čujem da imaju dosta problema tamo kod njih oko Duge Rese. Stalno spominju cisternu i neke potoke.
Naša Gradina je pogašena. Još čekamo da se stiša dim na par mjestiju unutar opožarenog da ne bi ne daj Bože opet preneslo dalje. Ne želim ponovo klampsat uzbrdo. I dok raspravljamo i analiziramo akciju i prve dojmove ovog napora čujem kako negdije visoko ide avion.
Ni sam ne znam što mi je bilo, niti bih to opet učinio, ali prinesem vezu ustima i izgovorim.
-Barilović.....stiže kanader.!.
Mislio sam da nema šanse da dobaci bez repetitora, kad ono pomutnja na vezi.
- hej! DVD-Barilović! Jel to vama stiže kanader? -Netko reče sa druge strane veze.
Neko vrijeme je veza bila tiha. Vjerojatno su osluškivali avione.
Sada mi je žao pogotovo ako su imali dosta tešku akciju..
Mislim da je nas netko tako zafrkavao dok smo se mi mučili da ne bih baš mislio dobro o njemu.
Ovim putem im se iskreno ispričavam.
I tako smo se spustili dolje , popili kavu kod Natalije i vratili se u bazu puni dojmova i novog velikog iskustva.
Hvala ostalim vatrogascima koji su bili u pripravnosti. Posebno dečkima u spremištu, vatrogascima u Oštarijama i JVP Ogulin.
Dođem napokon kući, brzo pod tuš i u krevet i pomislim:
ODMORI SE, ZASLUŽIO SI....

- 19:51 - Komentari (6) - Isprintaj - #

utorak, 26.02.2008.

Odmori se,zaslužio si....

Gdje završava jedan , a počinje drugi radni dan?......
Ponedjeljak 25.Veljače. oka nisam sklopio cijeli dan , a idem u noćnu. Diglo nas je prvo na požar na Siču dopodne pa na ispomoć u Latin iza podna. Malo vremena provedem s kćerkicom Magdalenom i eto već noći. Moram na posao.
Na poslu samo gnjavaža. Ovaj prije mene mi ostavio loše alate pa se cijelu noć mučim. U jutro napokon idem kući. Čim otpeljam ženu i malu do punice idem ravno u krevet.
U jutro najviše paše tuš poslje treće smijene. Malo opusti mišiće i lakše zaspem.
Legnem u krevet i mislim kako trebam ugasiti zvuk na mobitelu. Ma ne treba. Ko će zvati u jutro.
Taman mislim da me hvatao prvi san kad eto zove Stipa. Gori u Delancu, a nema koga zvati jer svi rade. Obilazimo lokaciju i utvrdimo da nema opasnosti jer je jedna osoba prisutna i drži vatru pod kontrolom. Upozoravam ga da nam javi ukoliko izmakne kontroli i vraćamo se u bazu. Tu i tamo uslikam Musu koji ide s nama jer mu je mislim ovo prvi izlazak na intervenciju.
Dobro je prošlo ovaj put pomislim kad sam se vratio kući i prvo objavim na netu o intervenciji. Ponovo se skinem, legnem i taman kad povučem poplun da se pokrijem, ono zove Mirko iz spremišta. Ajde požuri se, gori Gradina. Odmah se sjetim svih svetaca. Usput budim Matiju i već sam obučen u spremištu. Ma sve je već rutina nakon svih silnih požara u ovih desetak dana.
Sjedim u kamionu, lagano se truckam i ni ne slutim što me tamo čeka.......
Letimičan pogled na ljepotu Modruške Gradine sablažnjava. Gori skoro cijela Modruška strana. Nikica pokušava slikati, ali Matija vozi žestoko pa ništza od slike. U modrušu se penjemo desno i nakon koju minutu imamo što vidit.
Vatra se proširila i na južnu stranu (prema moru). Stipa daje upute Matiji kuda da vozi da priđemo čim bliže. Stanemo na nekakvom uskom putu i uzimamo opremu. Istrčim sa fotoaparatom, uslikam tek dvije-tri slike i nema vremena.
Natočim vodu u naprtnjaču i krenem. Gledam gore.
Dečki su već dosta odmakli uzbrdo. Nisam ni došao još na punu strminu, a već osijećam napor u nogama.
Veseli tuče metlanicom,a ja posipavam za njim vodu. Vjetar stalno mijenja smjer. I ono što pogasim, za par trenutaka opet plane kad jače puše. Zapovijednik viče da moram bolje pogasiti.
Vraćam se pa popravljam. Opet grabim gore. Stopala su mi toliko nakrenuta na padini da već peču. Razdvojili smo se. Stipa je sa Matijom, Nikicom i Robertom otišao napred i pokušavaju sustići vatru da ne ode u šumu. Ja, Veseljko i Musa mlatimo ispod njih. Svima nam već fali vode. Sad tek kužim zašto stalno viču da štedimo vodu. Okrećem se i pogledom tražim kamion. Nije ni 400 metara niže, a koda je 4 kilometra. na 300 metara vidim izvor i spuštam se. Ajme , koda idem sa himalaje. Nabio sam palce u cipelama.
Dok točim vodu i hvatam zraka stižu i Matija i Nikica. Samo Robert ima malo vode. Treba se požuriti nazad.
Matiji zvoni mobitel. Zove natalija da sa istočne strane vatra ide prema groblju i crkvi Svetoga Trojstva.
Zovem Stipu na vezu da nas pusti da odemo na drugu stranu. Gledam gore. Oni su već na zapadnoj (zagorskoj) strani.Vatra brzo napreduje oko Gradine.
Stipa kaže da su uspijeli zaustaviti s te strane i da odemo s kamionom pred Crkvu. Oni će doći preko brda.
Matija i Nikica krenu kamionom, a ja vidim da tamo gdje smo počeli ponovo gori.
Sad kad opet moram uzbrdo shvaćam Veseljka kad kaže da moram bolje pogasiti. Sad mlatim sve dok se ne prestane ni dimiti više.
Taman sam završio i krenem bokom prema crkvi. Stignu me Robert i Veseljko.
Veseli ode po strmini okružiti, a ja i Robert idemo prma cesti. Kao brže ćemo pa uvidimo da se nemamo kuda spustiti. Možemo se samo skoturati ljudima kroz krov na kući. Jedva se nekako kroz trnje dočepamo ceste. Već nas zovu preko veze da se požurimo. Kod kamiona sam se prvo napio soka. Grlo mi se osušilo da je prijetilo da se zapali. Robert je uto natočio sebi vodu i već hita gore. Natočim i ja, stavim naprtnjaču na leđa i idem na ljevu frontu do Matije. Ova naprtnjača je svaki put sve teža. Taman kad sam s ceste htio krenuti uzbrdo vidim da mi klapa desna cipela. Odvezala se. Nakrenem se da ju svežem i.....
Fljassss.............
Prolom oblaka.
Ovo đubre od naprtnjače se prebacilo kad sam se nagnuo pa me cijeloga zaljalo. Ne uzbuđujem se previše.
Otresem mobitel, otresem Motorolu (valjda je vodootporna)... sretan
Penjem se do Matije ravno kroz nekakvu kupinu. Da nije ove strmine vratio bih se pa drugim putem. Nekako manje boli trnje nego stopala.
Kad smo pogasili ljevu frontu spustili smo se opet po vodu do kamiona.
Opet pijem sok. Pogledam gore. Ajme, još veća strmina. Matija se već penje.
Idem za njim. Dva koraka napred, tri nazad. Malo se kližem. Malo klečim, a najviše ležim dok odmaram. Prisjećam se dokumentaraca o Himalaji i kako sam uvijek mislio da to ni toliko teško. Ma ni na televiziji je neću više gledat. Tamo barem nema požara.
Krenem dalje. Vidim, Matija se isto izležava. Veseljko mu uzme naprtnjaču s leđa i ode sam ko' divokoza. Jebote, pa ima skoro 60 godina a ide duplo bolje nego mi mladi Jarci. Samo da se ne istroši previše da uzme i moju sa leđa.
Ova strana je najnapornija. Osim vatre, uspona i vjetra tu je i kamenje koje svako malo otpada sa stare Gradine i juri nizbrdo ko metak. Za sada nas promašuje. Odmah vraćam kacigu na glavu. Rasut će mi pamet uokolo ako me drapne.
Malo se sabirem pa idem još malo gasiti. Čini mi se da smo sad pritjerali vatru pod sam vrh. Ima još 4-5 metara vatre, ali noge ne slušaju. Biram lakši put preko opožarenog. Popnem se još malo i.....
Vjetar mjenja smjer. Dišem ko buldog. Dim mi nosi u lice. Nije mi dobro.
Nije šala. Stvarno nemam kisika.
Odmah bliziu vidim šktrapu i doslovno se bacam plivačkim skokom u nju.
Dobra odluka. Dim je iznad i dobro dišem.
Kad sam se pribrao ,izađem i pogasimo ostatak.
......................Nastavlja se.......moram, na posao............
...........Na vezi čujemo DVD-Barilović... wave

- 18:56 - Komentari (4) - Isprintaj - #

subota, 23.02.2008.

16 Intervencija u 10 dana

U posljednjih 10-ak dana svijedoci smo velikog broja požara na području naše općine, a i šire. Nastali su dijelom zbog neopreznog spaljivanja korova, a dijelom već naglašenog namjernog podmetanja požara kako bi se ugrozili ljudi i imovina. Ovi dani su bili pravi test izdržlivosti za DVD-Josipdol i JVP Ogulin s kojom su odradili veći broj intervencija.

Epilog svega je današnji dan 23.02. kada smo imali ukupno 4 intervencije na kojima je sudijelovalo 15-ak gasitelja. Dodatno je situaciju otežavala činjenica da je više od polovine ljudstva prikovano za krevet zbog gripe, a neki su pod temperaturom i prisustvovali intervencijama. Gorijelo je u Draškovićima, Trojvrhu, Sabljacima i navečer opet na Trojvrhu, a jedan požar gori još uvijek između Javora i Sabljaka, ali je u minskom polju pa je prepušten samo vizualnom nadzoru. Ovih dana DVD-Josipdol stvarno opravdava svoje postojanje. Imamo saznanja i o intervencijama Oštaraca, ali nemamo punu informaciju. Ukoliko nam se jave objavit ćemo podatke i s tog područja.

- 23:49 - Komentari (3) - Isprintaj - #

srijeda, 20.02.2008.

Uzbrdo sa 25 kila vode

Ponukan dobrim početnim odazivom mojega prvog članka, eto nastavljam dalje.
Možda se u medijima baš ne spominje, ali kod nas u Josipdolu je po svoj prilici požarna sezona u punome jeku. Upravo sam se vratio sa jedne intervencije u mjestu Vajnvrh. Gorijela je trava i nisko raslinje, ali je prijetilo dolaskom preko grmovitog dijela do samoga sela. Srećom , došli smo na vrijeme dok je vatra bila tek na niskoj travi te se tek povremeno doticala šumovitog i grmovitog pojasa.
Vijerojatno neki sada očekuju da ću unesti i malo komedije u ovaj post kao u prethodni no nekada treba postojati doza ozbiljnosti.
Požari u većini slučaja nastaju ljudskom glupošću i sve je dobro kad se dobro skonča. Često smo svijedoci i namjernih podmetanja požara. Nekome je možda zanimljivo prošetati uza pustu cestu i zapaliti 100 metar trave koja se u kratkom vremenu proširi na pokoji kilometar.
Nema problema ukoliko je dojava pravovremena i kada mi stavimo glavu u torbu zbog nečijeg hira. Pa na kraju krajeva za to smo i pripremljeni. prošli smo obuku. za svaku uspiješnu intervenciju dobijemo pohvalu. Svi nas hvale, svi nam pomažu, no što se dogodi kad se stjecajem ne neznanja ili neprofesionalnosti već stjecajem nesretnih okolnosti dogodi tragedija kao na Kornatu? Politika traži žrtvu, a tada smo mi prvi na udaru.
Tko je na udaru?
Onaj prvi do tebe, onaj koji te vodi u akciju. Tvoj zapovijednik, a nekada i najbolji prijatelj.
U povijesti je bilo dosta takvih slučaja, a biti će ih uvijek.
Važno je biti maksimalno spreman, a najvažnije je biti samokritičan.
Moraš uvijek analizirati svoje postupke tako da ukoliko napraviš nešto loše budeš toga svijestan i idući puta to izbjegneš.
Ne smije biti revolta mladosti prma starosti. Pa valjda onaj tko je bio na stotine intervencija zna više od mene koji sam naučio knjigu napamet.
Ako se sramiš pitati nije problem. Budi pritajen iza nekoga iskusnijeg, gazi mu po nogama ako treba, gledaj, prati i uči. Što radi on radi i ti, a što ne radi ni on pa nemoj onda ni ti pokušavati. U pogibelj sami idemo neznanjem, a izvlačimo se samo pukom srećom.
I sad sam već sam sebi dosadan pa ću završiti.
Vatra je naš životni saveznik, sluga i pomagač.
No najvažnije:
Vatra je dobar sluga, ali loš gospodar.

- 22:42 - Komentari (6) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 18.02.2008.

Moja prva intervencija

Bilo je to negdje u mijesecu Siječnju 2007. godine. Rano se spustila noć kako to već biva zimi, no ova zima je kratko trajala. Toliko je zatoplilo da su mještani počeli spaljivati korove i niska raslinja. Moji kolege su već bili na dosta požara i pričali su o tome kao da je nešto potpuno obično. Bez adrenalina i uzbuđenja.
Izgarao sam od želje za tom jednom prilikom. Nije da se veselim vatri ili nedaj bože tuđoj nesreći, ali biti dio nečega plemenitog i važnog poseban je osijećaj.
I stigao je čas.
Neznam da li je to bila sreća, sudbina ili Božiji plan koji je rekao "Tražio si pa ti evo sa svim mogućim adrenalinom, zaprekama i opasnostima koje se mogu naći u ovom zvanju.
Noć, vatra, močvarno područje, a i spoznaja da je do prije samo 10 godina ovo bilo okupirano u ratu i tko zna što se sve krije ispod zemlje. Da sam tada odustao mislim da nikada ne bih nastavio.
Prvi čin.....zastor se diže,,,,,,S.I.R.E.N.A......zavija kroz noć.
-mora da sanjam (mislio sam u sebi), to netko isprobava sirenu i nisam dugo ni razmišljao već ćujem mobitel.
- Jel ideš? Požar je!- pita me Zec preko mobitela.
-stižem.

Drugi čin.....
Jurim autom u Josipdol, zaboravljam i kako se šalta. Uvijeren sam kako dolazim među prvima.
Šok......
Neki već sijedaju u kombija!.Nemoguće.....mora da spavaju obučeni. sretan
Ne znam gdje je roba, čizme,kaciga........
Požuruju me.
-Obuci se u kombiju!. -neko viče

Kombi je pun i moram otraga u tovarni prostor. zalupaju se vrata. Mrak.
Već jurimo, a ja ne znam ni gdije sam, ni gdje mi je oprema oko mene, a bome ni kamo idemo.
Valjam se po naprtnjačama i metlanicama dok navlačim kombinezon.
Već sam mokar. Jedna naprtnjača curi. Ne žalim se. Dok kombi juri kroz zavoje ja se foram na guzici. Oblačim cipele. PA NI ŽNJIRAVCI NISU UVUČENI.
Napokon se kompletiram.
I dalje me razbacuje po prtljažniku. Cijela mi je guzica mokra. Da mi je znati tko to tako vozi. Koda nas je ukralo. (Vidim Stipu za volanom).

Treći čin......
Veza bruji....ne razaznajem u buci što pričaju. Kroz prozor vidim plamenove u daljini. Netko kaže da smo u Latinu.Mislim, pa to nije naše područje. Neko kaže kako su nas pozvali u ispomoć.
Špela otvara prtljažnik i bauljam van. Sav sam nažuljan......I mokar.
Prvi put mi je i nemam pojma šta ću radit. Držim se Stipe i idem za njim.
Kaže da budemo oprezni jer idemo u močvaru.
E da mi je neko rekao da močvara gori , ne bih mu vijerovao.
Gori suhi dio trstike koji viri iznad vode. U blizini je željeznićka pruga pa treba osigurati nesmetan promet.
Uzimam metlanicu i koračam. Fljas. Do košćice u vodi.
Prilazimo vatri i osjećam toplinu na licu i dim u očima. Malo peče.
Spustit ću vizir pa će biti bolje.
Ne ide. Zaglavio je. Skinem kacigu kad ono.....Dobro da je mrak pa da nitko nije vidio. Kaciga je okrenuta u natrag. lud

Lupam kao sumanut po vatri. Više raspirujemj nego gasim. Uskoro se privikavam i već sve ide kako treba.
Pogasili smo jedan požar i idemo na drugi. Gori na 4- 5 mjesti.
Sad sam već pravi vatrogasac i više ne idem za Stipom.
Zec nosi naprtnjaču, pratim ga u stopu. Zaobilazimo visoku travu i idemo preko omanjeg jarka. treba ga samo malo preskočiti.
Fljas....Zec se kupa, ja skoro za njim. Mislim da sam ga malo i pogurnuo jer sam bio preblizu.
Malo se smijemo i idemo dalje. Gasimo i gotovo.

Gori na još jednom mjestu.
ma sad sam već faca. Idem prvi, a Špela za mnom. Gasimo redom do kraja.
Još samo par udaraca i gotovo.
A sad opet šamar. Okrenem se. Mrkli mrak. Samo u daljini 300-400 metara fleš na kombiju koji više smeta nego pomaže da idim kuda gazimo. Bateriju naravno nemamo.
Fljas...........(e sad mislite da sam ja).......nisam...Špela se okupao na samom kraju.
Nekako dogacamo do ceste. Pozdravljamo se sa dečkima iz Javne Vatrogasne iz Ogulina i pičimo u spremište.
Mislim da je za prvi puta bilo dovoljno adrenalina. Mokar sam i umoran, ali zadovoljan.

Čin četvrti....
Opet sam u prtljažniku, sjedim na mokrom podu, ali mi ne smeta.
Dolazimo u sprmište i za nagradu moram još i cipele urediti.
Mislim kako nisu moje. No nekako se bojim da netko prigovori pa ipak čistim.
Eto, tako sam ja izgubio nevinost u vatrogascima.

Zastor se spušta i pljesak....

p.s. Nikome nisam rekao , ali ovo je bila jedna od najboljih stavri koje su mi se dogodile u životu.
Na prvom mjestu je uvijek moja kćer Magdalena i žena Andrea.

- 22:09 - Komentari (10) - Isprintaj - #

Sljedeći mjesec >>