Blitz info!

Robi je u Keniji već nekoliko dana i sutra ide u Masai Mara nacionalni park. Sve je OK. Kaže Hadžija da napišem da pozdravlja sve žive i mrtve koje zna i pozna. Nabrajanje pojedinačnih imena bi bilo apsolutno nemoguće jer bi lista bila veća od naj-naj-naj telefonskog imenika na svijetu. Štoviše, za Guinnessovu knjigu rekorda čak!!!

1 slon i 9999 CC muha

Nakon posjeta žirafama, kad smo došli na jezero i ugledali nilske konje, e to je opet posebna komedija. Dođemo mi na jezero i vidimo dvije ekipe nilskih konja. Jedna ekipa koja je bila dosta brojna bila je dalje i nije bilo puta do tog dijela odnosno bilo je nepristupačno za doći pa si ih mogao gledati sa nekih 100 metara a ovu drugu ekipu koja je brojala 4 nilska konja njoj smo uspjeli prići na nekih 10 metara. Međutim kad sam se ja počeo približavati, nilski konji su iz plićaka pobjegli u malo dublju vodu i počeli samo zaranjati glavu pa ga čas vidiš a čas ne vidiš. Meni samo nije jasno zašto su oni pobjegli od nas pa nekako mi je logičnije da mi bježimo od njih. Na kraju smo naišli na jednog slona. Jeste da smo vidili samo jednog slona ali bogami imalo se šta viditi. Pa to nije za virovat.

Vozimo se mi i prolazime kraj nekih starih napuštenih kuća ili objekata, kako već da kažem, kad ono "Gospodin Slon". Grdosija za nevirovat, koliki je, i nimalo prijateljski raspoložen. Tu kraj tih napuštenih kuća bili su neki radnici i jedan od njih je pokušavao otjerati slona da mogu raditi na miru međutim slon ne "šljivi" živu silu nego pođe za radnikom a radnik uđe u kuću a bez obzira što nema vrata na kući to nije ni bitno kad slon ne može ući kroz vrata jer je širi i veći pet puta od ulaznih vrata. I tako gledam komičnu scenu. Gospodin Slon stoji i dežura kad će ovaj izaći da mu zašarafi jednu. Međutim radnik izađe ostraga kroz prozor pa slon opet za njim i ta je igra trajala nekoliko minuta dok se slon nije skoncentrirao na nas. Kad nas je slon pogledao ja sam već bio vani i slikavao kao i don Sebastijan.

Bili smo na nekih 50 metara od njega, a onda u jednom momentu slon potrči prema nama i mi naravno uhvatimo maglu i sjednemo u auto i bježi. I od sviju nas u autu, što je vrlo zanimljivo reći, najviše se pripa slona kad je potrča prema nama, šjor rendžer. Po meni on bi trebao biti najhrabriji ali kasnije sam skonta da nije rendžer kukavica nego smo mi malo neoprezni. Naime razlog zašto taj slon ne voli ljude leži još za vrijeme genocida u Ruandi. Kako je bio rat i kako su vojske prolazile i haračile po nacionalnom parku tako su dosta puta neki vojnici iz obijesti znali pucati u tog slona a slon je to zapamtio i sad mu je parola "pamti pa vrati". Inače taj slon nema ni kljove. Je li mu ih je netko odsjekao iz koristoljublja ili su mu odsjekli kljove da ga zaštite od lovokradica to neznam ali znam da nam je rendžer reka da je do sada tri auta izvrnuo i to one velike Toyote Land Cruiser.

Rendžer kaže da ih okrene kao da su kutije šibica a ne auta teška dvije tone. Zadnji put je okrenuo auto otprilike prije mjesec dana. Naime, okrenuo je auto od francuskog ambasadora, vjerovatno iz revolta prema tomu što su francuzi odbili na referendumu europski ustav, he, he. Nadalje, ratna zbivanja i haračenje raznih vojski i ostalih jebivjetara po nacionalnom parku uzrokovala su to da je desetkovan broj životinja u nacionalnom parku. Čak i površina nacionalnog parka je za više od 50% smanjena tako da se danas pretpostavlja da ima možda koji lav i eventualno još koja druga zvijer (ako ih uopće i ima) i to je to. Stoga je jako tesko viditi lava kao i još dosta drugih životinja koje su svedene na nekoliko primjeraka. Ali šta je tu je. Zato ću ja ići u Serengeti (površina mu je preko 14.000 kilometara kvadratnih) a tamo kažu nema čega nema.

Zaboravio sam reći, cijelo vrijeme dok smo se vozili u autu po nacionalnom parku naganjale su nas CC muhe i nismo imali živa mira od njih. Ne dosađuju puno kad se izađe iz auta ali jesmo li sjeli u auto i pošli, odmah nas salijeću i lijepe se za prozore, vjetrobran, haubu itd, a mi naravno držimo zatvorene prozore i "naložimo klimu do daske" ali ipak ako vidimo neku životinju i jesmo li otvorili prozor da je možemo slikati eto odmah jedna četa CC muha i onda stvarno, napad. To nije za virovati! Napadaju i grizu k'o blesave. A kad izađemo iz auta, onda im nismo interesantni. Ko je sad ovdje lud?! Što je najgore, CC muha prenosi spavačku bolest (oliti ga bolest spavanja) ali medicinska statistika kaže da je valjda svako deset tisućita ili sto tisućita muha zaražena pa sad živi bili pa vidili. Ako mi se počme spavati onda sam najeba. I još nešto. CC muha je puno čvršća i žilavija od naše domaće muhe. Puno ju je teže umlatiti naprimjer sa ručnikom ili novinom.

(nastavak u idućem broju)

Akagera National Park

U ponediljak 20 06 05 izašao sam na večeru sa sestrom od Cicove cure. Ženska se zove Marisien i skroz je simpatična. Inače i nema neki poseban razlog zašto me pozvala na večeru. Poznajemo se skoro pola godine, pošto sam ja skoro stalno u Papyrusa. E a zašto uopće spominjem tu večeru je to što mi je, zamislite, ona platila večeru. Otišli smo u "Gorile" (jedan finii hotel) na večeru. Ja sam pio vino od sedam deci i jeo ribu itd a i ona se lipo počastila i tako smo papali i ćakulali i kad je došao račun nikako nije htjela dati da ja platim. Ja sam njoj objašnjava kako sam ja hadžija i kako ja moram platiti i kako to nije pristojno da ona plati međutim ona ni da čuje nego pošto je odmah prva zgrabila račun i još usto rekla konobaru da ne uzima pare od mene lipo platila račun.

E sad, što je tu zanimljivo?! Račun je bio oko 100 dolara a nisu to male pare ni u nas a kamoli u africi ali šta ću mu ja ne mogu se ja tući sa njom u restoranu oko računa. Inače ona radi za neku stranu firmu u Ruandi i zarađuje normalno puno bolje od Ruandskog standarda. Što se tiče "onih stvari" nisam ništa pokušava petljati oko nje jer mi jednostavno nije bilo u programu da idem na večeru sa njom da bi petlja oko nje nego sam izaša sa njom na večeru čisto što mi se to činilo zanimljivo da malo pojedemo, popijemo i proćakulamo o svemu i svačemu.

Sutradan sam išao u hotel "Novotel", Milan, Jelena i ja. U "Novotela" se održava nekakav party i svirale su neke grupe. Na partiju je bilo dosta svita a bili su i Cico i Oronzo. Što se tiče organizacije partija ona je bila kao i sve ostalo u Ruandi "žali bože". Zamislite luksuzan hotel a nema hladne pive nego moraš ići unutar hotela za šank. Zar ima gore stvari na svijetu od tople pive????!!!! Što se tiče cijena one su "dere musa jarca". Piva stoji oko 5 dolara, ma zamislite.

Nadalje, u petak 24 06 05 don Sebastijan, Pjer i ja smo otišli obići nacionalni park AKAGERA. Startali smo u 5 sati ujutro i pošli smo prema sjeveru nacionalnog parka u namjeri da ga obiđemo po sistemu sjever-jug. Kad smo ušli u nacionalni park Akagera prvu zanimljivost koju sam uočio je prometni znak "divljač na putu". Pa ja se nekako mislim, pa valjda je i najvećoj budali jasno da kad ide u nacionalni park u afriku da zna da ima divljih životinja. Pa uostalom i razlog zašto ljudi idu u nacionalni park je da vide divlje životinje a ne ovce i kokoši. Jo, tuduma! Po pravilu nacionalnog parka, sa nama mora ići i jedan rendžer u autu.

Od životinja koje smo vidili u nacionalnom parku su divlje svinje, antilope i još nekoliko drugih vrsta rogatih stvorenja kojima ja neznam ime, zatim žirafe, nilske konje, slonove, majmune, trilijardu ptica, zebre i još nekih životinja kojima ja nisam uspio zapamtiti ime. Mogu kazat da će me teško više zoološki vrtovi viditi. Naime, nakon mog posjeta nacionalnom parku Akagera shvatio sam da bi trebalo zatvoriti sve zoološke vrtove na ovom svijetu. Kao što mi nije normalno da se pederi žene tako mi nije normalno ni da se divlje životinje drže u zatvoru bez ikakvog razloga. Znam da će mnogi komentirat a šta oni ljudi koji nemaju novaca otići u afriku u neki od nacionalnih parkova viditi divlje životinje u prirodnom staništu kako će ti ljudi onda moći viditi divlje životinje?

Po meni, k'o nema novaca može gledati na televiziji u svakom slučaju nema se pravo jednu žirafu ili slona ili nilskog konja lišiti slobode samo zato da bi neki ljudi mogli jeftino gledati te životinje pošto im je skupo otići u nacionalni park u afriku. Međutim nije ljudi moji stvar samo novaca. Jebeš pare! Para danas imaš - sutra nemaš. Nego šta hoću reći, to je barem za mene nevjerovatan osjećaj viditi divlju životinju u prirodnom staništu koju sam prije jedino gleda na televiziji u onim svima nam dragim emisijama o životinjama. Kad sam ugleda tri žirafe na udaljenosti oko 100 metara izašao sam iz auta i lagano hodao prema njima i uspio sam doći na nekih 30 metara. To je nevjerovatan feeling. Gleda žirafa mene, gledam ja nju. Ne zna se je li se ja više divim njoj ili se ona više čudi meni što se ja njoj divim. I tako sam desetak minuta samo stajao i gledao u žirafe.

(nastavak u idućem broju)

Crven bijeli plavi!

Dakle u ponediljak 13 06 05 išao sam posjetiti jedno selo Kibeho. To se selo nalazi nekih 50 km od Butere prema Burundiju. Selo je poznato po tome što je tu bilo ukazanje Gospe pa sam ja išao obići svetište. Što se tiče puta, put je dobar, asfaltiran, samo zadnjih 25 km je makadam ali nije loš. U Kibehu sam posjetio mjesto gdje je bilo ukazanje i novu i staru crkvu i malo proskita po mjestu. Napisat ću o tome posebnu priču. Nadalje, Dok sam "prašio" prema Kibehu, pukla mi je opet sajla od km sata. Zanimljivo je to što je, kao i prošli put, opet pukla nakon 20.000 km. Fala Bogu, kupit ce brat drugu pa će mi poslat u Dar es Saalam.

U petak 17.06.05 stigao mi je pake što mi ga je brat posla. U njemu se nalazilo stvarno svega i svačega. Odem ja podignuti paket a službenik u poštanskom uredu, dok mi je ispisivao neki sitni račun, počeo se žaliti kako mu je danas strašno vruće i kako se dobro umorio. Don Sebastijan mi je rekao da se službenik žali iz taktičkih razloga. To mu je shema za pitati bakšiš. Ja sam naravno uvažio službenikovu žalopojku da mu je vruće i da se umorio i dao mu 1500 RWF (oko 2,7 dolara) da se malo ohladi i odmori. Službenik je naravno respektirao to što i ja suosjećam s njim i dao mi je paket odmah i nije me zajebava sa pustom birokracijom.

19.06.05 napravio sam servis na motoru kod mog prike Oronza. Promjenio sam ulje, antifriz, zadnje pločice, oprao lanac itd, a najvažnije je to što sam od PVC folije zalijepio hrvatsku zastavu na vizir od motora pa sada sa šahovnicom "prašim" dalje kroz afriku. Smatram da je to odličan potez. Neka
ljudi vide da sam stigao iz domovine. Mogu reći da otkad sam to napravio motor mi poprilično više privlači pažnju. Čak i policiji privlačim više pažnje nego prije. Kad sam sredio sve oko motora otišao sam se bućnit u bazen. Oronzo ima bazen u dvorištu pa sam iskoristio prigodu i malo se "bućnio", je li. Uživao sam kao prase u blatu.

Čak sam skakao poznate skokove iz moga djetinstva kao što su prelom, lasta, motika a izveo sam i jedan ultra spektakularni skok a zove se "skočiti na noge a da ti glava ne potone". Kad sam skočio taj skok Oronzu i Cicu se zamalo odrišio pupak od smija. Nakon bućkanja, sjeo sam za stol sa Oronzom i Cicom. Pili smo pivo i filozofirali o svjetskim problemima i o tome šta mi mislimo šta bi i kako tribalo biti na ovom svitu i šta je pametno a šta nije. Uglavnom ja sam zaključio kad bi bilo na svitu onako kako ja mislim da bi tribalo biti, otiša bi svit u kurac za malo više od dva dana jer ja preferiram zajebanciju i šprdačinu ako je ikako moguće a ne ratove, politiku i monetarno-interesne supervizije.

(nastavak u idućem broju)

Robert je u Ugandi i sve je OK. Nisu ga pojeli kanibali. Živ je. Bio je na raftingu, kaže da se pošteno umorio pa sad polako dolazi k sebi. Evo ja stavio slike iz Burundija na stranicu da se ima šta novog pogledat a sutra - prikosutra će biti i novog štiva. Lito je, vruće je sidit uz kompjuter!!!