Arivederci Rwanda!

Robi napustio Ruandu. Nakon prelaska granice sa Ugandom nazvao me je na mobitel i rekao "brate, evo san proša granicu i sad sam u Ugandi. Imam još par dolara na ruandskoj kartici pa ćemo pričat dok nas ne iskopča. Opet san mora podmazat carinika radi karneta jer je počeja filozofirat. Da san mu 10 dolara i tako rješija sve dileme..." Plan je ostati u Ugandi dva tjedna a onda je na repertoaru Kenija. U Tanzaniju planira ući 1. kolovoza 2005. Čitamo se za koji dan. Još ima štiva iz Ruande. Napuštajuću Ruandu Robi je na granici zapjevao njegovu najdražu pjesmu: A sad adio, a sad adio i tko zna gdje i tko zna kad!!!

Gorile 4

Dok smo se spuštali nazad prema podnožju rendžeri su primjetili bivola. Ustvari, nitko ga nije vidio nego su ga rendžeri čuli kako šuška a pošto imaju ogromno iskustvo znaju vrlo dobro kako šuška bivol. Otjerali su ga tako što su udarali rukama od okvir kalašnjikova. Kad se bivol povukao nastavili smo dalje silaziti prema podnožju. Kad smo se spustili sa vulkana i vratili nazad u Ruhengeri nema potrebe govoriti gdje sam otišao. Zna se, ja i Pjer odmah smo otišli jesti i piti u restoran Muhabura itd. Tako sam ja znači vidio planinske gorile i grob Dian Fossey u VOLCANOES NATIONAL PARKU u ponediljak i utorak. Što se tiče penjanja na vrhove vulkana Karisimbija ili Bisokea od toga sam odustao jer smatram da za to nemam kondicije pa bi zbog toga to bilo opasno po život.

Evo sada malo informacija za one koji budu htjeli jednog dana otići posjetiti gorile u Ruandu. Dakle, planinske gorile imate u cijelome svijetu samo na tromeđi granice Ruande, Konga i Ugande. Na tom području smatra se da ima danas preko 600 gorila. Pretpostavlja se da je polovica tog broja u Ruandi u VOLCANOES NATIONAL PARK-u. Nadalje, ORTPN je organizacija koja vodi brigu o gorilama u Ruandi. Sama organizacija je po meni nikakva jer smatram da su jako loše organizirani. Naime dođete i platite za gorile itd a nisu vam u stanju dati niti prospekt o nacionalnom parku i gorilama. Čak ne znaju objasniti i preporučiti gdje se može spavati u Ruhengeriju, gdje je predstavništvo ORTPN organizacije u Ruhengeriju, kako se može doći do Kinigija, koliko šta košta itd. Ženske što rade u agenciji znaju samo uzeti pare i ispisati račun i napravit rezervaciju a šta je najgore ni to koliko sam primjetio ne znaju raditi valjano ali ne treba se tome čuditi. To je Ruanda! Tako sam sve sam morao otkrivati. Dosta pomaže knjiga Lonley Planet za snalaženje i putovanje po africi koju sam prije polaska kupio u hrvatskoj.

VOLCANOES NATIONAL PARK je nešto prelijepo. Ima pet vulkana. KARISIMBI (4507 m), MUHABURA (4127 m), BISOKE (3711 m), SABYINYO (3634 m) i GAHINGA (3474 m). Svi su vulkani ugašeni već odavno a na vrhu vulkana BISOKE nalazi se jezero. U ponudi ORTPN organizacije imate posjet gorilama, penjanje na Karisimbi i Bisoke vulkan, posjet grobu Dian Fossey, posjet zlatnim majmunima i šetnja po prirodi.
Cijene su vam ovakve: za viditi gorile trebate "isprsiti"375$ tome treba dodati jos 25$ ulaz u nacionalni park i ako ste odsjeli u Ruhengeriju (većina turista odsjeda u Ruhengeriju jer u Kinigiju valjda imaju dva hotela koji su preskupi, jedan je oko 70$ noć a drugi oko 30$ noć) treba nadodati i najam auta 50 dolara koje će vas odvesti do Kinigija odakle je polazna točka za obilaske i vratiti nazad u Ruhengeri (auto je fiksno 50$ bez obzira koliko je ljudi u njemu). Zatim treba nadodati barem 10$ manče za rendžere (jebiga, to je isto neki red).

Penjanje na vulkan Karisimbi traje dva dana i košta 150$ plus ulaz u park i auto i manča. Pentranje na vulkan Bisoke košta 50$ plus ulaz u park, plus auto, plus manča. Posjet grobu Dian Fossey košta također 50$, plus ulaz u park, plus auto, plus manča. Za posjetiti zlatne majmune trebate izbrojiti 75$, plus ulaz u park, plus auto, plus manča. Šetnja po prirodi košta 30$ plus ulaz u park, plus auto, plus manča. Trebate znati da je za domaće stanovništvo gledanje gorila samo nekih 17 dolara. I sve ostalo za posjetiti u Volcanoes National Parku je tako drastično jeftinije. Smatram da je to skroz i apsolutno pošteno jer u Ruandi je ogromna većina ljudi profesionalno siromašna (mogu čak reći da je i tih 17 dolara za 90 posto Ruanđana preskupo) i nebi bilo pošteno da oni moraju platiti isto kao i bjelac. Znate, ja sam isto filozofirao kako preskupo naplaćuju posjet gorilama ali kad sam posjetio gorile i vidio koliki je to doživljaj rekao sam da poprilično jeftino naplaćuju posjetu gorilama. Plus toga ovo je jedino mjesto na svijetu gdje se može vidjeti ta životinja i to uživo u prirodnom staništu na vulkanima. I zašto Ruanđani to ne bi naplatili. Pa nisu ni Ruanđani zadnje pizde na ovom svijetu.

U Ruhengeriju imate relativno dosta hotela s obzirom da Ruhengeri i nije nešto velik. Treba reći i to da je Ruhengeri 91 km udaljen od Kigalija. Muhabura je, onako, jedan pristojan hotel koji ima i pristojan restoran (naravno gledamo u afričkom standardu) a noćenje košta mislim oko 100 kuna jednokrevetna soba i 150 dvokrevetna soba. Ja sam spavao u Tourist Rest House jedan jeftin hotel soba jednokrevetna 30 kuna ali ima u sobi WC i toplu vodu. Meni više ni ne treba. Ionako je za mene sve ovo pustolovina mog života. Nadalje u restoranu, ajmo reći šnicel s pomfritom i salatom košta oko 35-40 kuna, Heineken je 10 kuna (u Kigaliju je oko 15 kuna). Znate šta ću vam reći, afrika je strašno jeftina i strašno skupa a sve ovisi kao i u kojem stilu putujete, šta vas zanima i što sve želite viditi i doživiti. Evo naprimjer u nedilju je međunarodna utakmica izmedju Ruande i Nigerije kvalifikacije za svjetsko prvenstvo 2006. godine u Njemačkoj i ja ću uspijem li nabaviti kartu ići pogledati utakmicu iako me nogomet jako malo zanima u životu. Bolje rečeno - nimalo, ali kad smatram da je neki zanimljiv nogometni događaj koji želim pogledati odem na utakmicu. Ja čak gledam ako negdje nađem dres Ruandske nogometne reprezentacije da ga kupim da ugođaj na utakmici bude što veći.

Evo još par informacija. Gorile možete viditi i u Ugandi (navodno je u Ugandi jeftinije čak za viditi nego u Ruandi) ali kako sam ja informiran ipak je Ruanda najinteresantnija za posjetiti gorile. Što se tiče Konga pitanje je da li oni imaju uopće organizirani posjet gorilama pošto se u Kongu ne zna tko pije a tko plaća. I moj savjet ako idete u Ruandu gledati gorile obavezno ako možete idite viditi SUSA obitelj gorila. Doduše za viditi tu obitelj u prosjeku treba najviše se penjati po vulkanu (za ostale obitelji penje se od pola sata do sat ipo vremena a za SUSA vrlo često se penje preko tri sata) ali SUSA obitelj je najveća (broji 37 gorila a ostale obitelji imaju oko dvadesetak gorila) stoga je najveća vjerovatnost da ćete viditi dosta gorila. Nekad ljudi koji idu viditi neku od drugih obitelji gorila vide samo 4 ili 5 gorila a ja sam ih vidio 15 u SUSA obitelji. Mada sve je relativno. Rendžer vam garantira da ćete viditi gorile ali koliko ćete ih viditi to vam nitko ne može garantirati. Eto ga! Pozdrav svima iz centralne Afrike od svjetskog putnika Roberta Andrije Skejića!!!

Gorile 3

Nakon što smo vidili i te tri gorile uputili smo se nazad jer se počelo bližiti vrime ručka gorilama. Bogu hvala preživio sam penjanje a i uspješno sam se i spustio. Doduše bio sam prljav ka' svinja ali nije me briga jer sam doživio nešto nevjerovatno u životu. Kad smo se spustili sa vulkana u podnožje rendžer nam je podijelio diplome kao dokaz da smo bili u „gostima“ kod planinskih gorila. Kao što sam već rekao, glavni vođa obitelji SUSA je gorila KURIRA, nakon njega je gorila KWAKANE, zatim je gorila NYAGAKANGAGA, miss gorila je navodno POPY a dama koja je rodila blizance zove se NYABITONDORE. Kad sam stigao natrag u Ruhengeri, ja i Pjer smo otišli u restoran Muhabura i onda žderali, pili i ćakulali sa ostalim ljudima koji su sa nama danas bili u posjeti gorilama. Ćakulalo se i analiziralo u svih šesnaest. Poneki će čitatelj možda komentirati da izmišljam i da filizofiram previše. Poneki zlobnik će, u tami svoje sobe u kojoj jedino tinja ekran od kompjutera, mrmljati kako serem i pizdim. To je njihova stvar. Ja sam jednostavno fasciniran i gorilama i vulkanima i cijelom prirodom i svim biljkama pa čak i koprivom koja me stalno pržila. Ne žalim ni jedan dolar što sam dao za posjet VOLCANOES NATIONAL PARKU.

Sutradan smo ja, Pjer, austriski bračni par i jedan indijsko-američki bračni par (svi smo skupa bili i u posjeti SUSA gorilama) išli na grob DIAN FOSSEY, žene koja je živila na vulkanu i proučavala planinske gorile. Neko ju je 1985. godine ubio sa mačetom. Tko i zašto ju je ubio, to se nikad nije doznalo. Po nekoj verziji to su učinili lovokradice koje su lovile bebe gorile da bi ih za velike novce prodavali bogatim zapadnjacima. Ima i nekih drugih verzija o njenoj smrti ali sve su to nagađanja odnosno njena smrt je i dan danas tajna.

31. svibnja 2005. godine, znači u utorak, ujutro u 6 h opet smo se uputili u Kinigi da platimo za posjet grobu Dian Fossey a onda smo sa rendžerima i vojnicima pošli u podnožje vulkana BISOKE. Kad nas je auto dovezao do podnožja, ja sam se lipo psihički pripremio te junački startao. Ne sramim se reći, umra sam! Četiri sata smo se penjali. Ja sam kao i dan ranije dosta puta stajao po par minuta da se odmorim i uhvatim pedesetak kubika zraka. Samo, brale, za razliku od jučer, danas je penjanje trajalo četrii sata odnosno duplo duže. Danas su me bolile noge a jučer nisam mogao uhvatiti dovoljno zraka sa plućilma. Jedva sam došao do groba. Kad smo došli na mjesto gdje je Dian Fosey proučavala gorile rendžer nam je pokazivao gdje je bila kuća, gdje se kuhalo, gdje su ubili Dian i naravno, gdje je sahranjena. Ja sam to sve lijepo naravno rafalno uslikao. Inače, Dian Fossey je imala želju da je sahrane kraj groblja gorila na vulkanu i tako je tu i sahranjena.

Dok smo se spuštali nazad prema podnožju rendžeri su primjetili...

(nastavak u idućem broju)

P.S.
Jučer stigao paket u Kigali poslan 28.05.

Gorile 2

SUSA grupa gorila je najudaljenija grupa. Vrlo često treba pješačiti preko 3 sata da biste ih vidjeli, međutim ja sam imao strašnu sreću. Broj jedan, dan je bio prekrasan a broj dva gorile su bile na dva sata hoda od polazne točke u podnožju vulkana Karisimi. Počeli smo se penjati oko 8:30 h. Prvi dio je bio poprilično utabani put ali drugi dio smo prolazili kroz šiblje i bambuse koje je ispred nas rendžer mačetom sjekao. Na momente smo se morali saginjati do poda pa čak i na koljenima puzati. Dok sam prolazio kroz to šiblje i bambuse malo sam se izgreba a koprive su me dobro ispekle po rukama iako sam pazio ali nekad jednostavno ne možeš izbjeći koprivu. Što se tiče zmija rendžer nam je rekao da nema Mambi ni otrovnih zmija nego možda par vrsta neotrovnih ali rendžer nam je rekao da još nikad nije naišao na zmiju odkad radi ovaj posao.

Nadalje visina na kojoj se starta je nešto više od 2000 metara nadmorske visine a na gorile smo naišli na 2990 metara n/m. Ja sam zbog maksimalnog pomanjkanja kondicije zamalo eksplodirao. Jednostavno, crka sam. Odnosno nisam znao za sebe koliko sam se umorio dok sam se penjao. Morao sam dosta puta i odmarati po par minuta. Treba reći da se rendžeri, kao i moj prika Pjer, penju k'o vjeverice po vulkanu. Tako sam se ja čudio njima kako oni imaju nenormalno punu kondicije a oni su se čudili meni kako ja imam nenormalno malo kondicije. Sve u svemu, ljudi, ja sam se držao junački i snagu izvlačio iz petnih žila i tako dok sam se penjao u jednom momentu dok sam prolazio kroz šiblje i bambus počmu se čuti čudni zvukovi i šuškanje. Ja bacim pogled kroz šiblje i bambuse u smjeru šuškanja kad ono GORILA sjedi nekih 15 metara dalje.

Stao sam par minuta i gledao gorilu i nisam mogao vjerovati da u divljini vulkana Karisimbi gledam gorilu kroz šiblje i bambus. Nakon par minuta rendžer nas je poveo naprijed i nakon nekih 50 metara našli smo se u društvu 12 gorila. Ljudi moji, taj se osjećaj ne može dočarati. Ne mogu vjerovati da sam bio na momente na udaljenosti od dva metra od gorile. Kad smo došli među te gorile ja sam, dok sam ih promatrao, opalio oko 500 stotina slika visoke rezolucije (živila kartica od 2 GB). Što se tiče kvalitete slika to nije nimalo lako postići jer i ostalih šest ljudi također voli slikavati sa najbolje pozicije pa onda bude malo gužve tako treba opaliti dosta slika nebili ste uhvatili par dobrih momenata i dobili nekoliko zanimljivih fotografija. Nadalje, što se tiče gorila one nisu nimalo za „suradnju“ dok ih se slikaje. Dapače, skroz se „nepristojno“ ponašaju, spavaju, sjede , prčkaju po travi a djeca gorile se igraju itd. Uglavnom ponašaju se kao da nas nema, a to je ono što je nemoguće vidjeti u bilo kojem zoološkom vrtu.

Ova porodica gorila ima jednu damu koja je prošle godine rodila blizance i ja sam uslikao te blizance. Sad imaju oko godinu dana. To su jedini blizanci od svih gorila što ih ima u Ruandi izgleda. Gorile svako 4 godine otprilike donesu na svijet jedno mladunče i oko 3 godine odgajaju bebu. Dalje, u svakoj porodici se zna ko je glavna „faca“. U obitelji SUSA to je neprikosnoveni KULIRA koji ima preko 200 kila izgleda. Nažalost nismo imali čast sresti KULIRU jer je on tko zna gdje bio u to vrijeme ali smo imali priliku viditi drugog poredu po važnosti a to je strašni KWAKANE koji nas je čak malo i isprepadao. Naime, dok smo mi promatrali gorile on se stvorio odnekud i lagano se prošetao pokraj nas u jednom momentu je zastao i pogledao nas a onda se ustao i počeo se udarati po prsima šakama, kao Tarzan. Moram priznati da smo se svi malo „smrzli“ ali rendžer nas je odmah upozorio da neradimo ni slučajno nagle poteze ili pokrete i da ne paničarimo nego lagano da idemo prema nazad. Međutim sve je dobro prošlo jer je KWAKANE, nakon što nam je „objasnio“ da se „ne zajebavamo“, otišao ća. Svi smo nakraju ostali tužni.

Ta KWAKANEOVA manifestacija je trajala možda nekoliko sekundi i malo nas je iznenadio sa svojom reakcijom tako da ni ja ni iko drugi nije uspio opaliti sliku ali nema veze bilo je lijepo za viditi i ostat će u trajnoj uspomeni. Kasnije nam je rendžer rekao da se KWAKANE udarao po prsima da nam pokaže svoju snagu i moć i mogu reći da me apsolutno uvjerio u svoje snagatorske mogućnosti. Kako moćno izgleda odrasla gorila kad se digne na noge i počme udarati po prsima to se može jedino istinski samo uživo doživiti. Gorile se smiju gledati samo oko sat vremena i to u periodu između doručka i ručka kad su gorile site i onda im nije do ničega nego sama spavaju ili sjede a mala djeca gorile se igraju. Tada se najmanje uznemiravaju. Nakon nekih sat vremena rendžer nas je odveo nekih 50 metara dalje gdje su se nalazile jos tri gorile koje su sjedile i odmarale se s tim da se jedna bila ustala u jednom trenutku i malo se prošetala. Tu smo vidili jednu odraslu gorilu koja nema stopalo. Navodno je naišla na zamku ili tako nešto (čini mi se da sam tako nekako razumio rendžera).

Nakon što smo vidili i te tri gorile uputili smo se ...

(nastavak u idućem broju)

Gorile

U nedjelju 29. svibnja 2005. godine sam otišao u Ruhengeri, ja i moj prika Pjer (Pjer je ruanđanin, crnac naravno) da bismo posjetili Volcanoes National Park. Ali prije nego što počmem pričati o tome kako mi je prekrasno i nezaboravno bilo ići na vulkan viditi planinske gorile u nihovom prirodnom staništu ispričat ću vam prvo „zanimljiv“ jutarnji doživljaj koji mi se dogodio prije par dana ispred kuće prije nego što sam pošao naći se sa Pjerom kod don Sebastijana.

Naime, što se interesantno dogodilo. Sinoć sam bio na jednom partiju jer mi je Cico nabavio pozivnicu pa sam išao malo i ja na muktačinu pića i ića. Na partiju je bilo odlično. Bilo je otprilike 200 ljudi i to svih slojeva društva i boja i svirala je živa muzika. Ja sam nešto prije jedan sat poslje ponoći otišao spavati pošto sam se sutra trebao dignuti ujutro oko 7 h da se spakujem i pođem u Ruhengeri. Tako ja ujutro u 7 h se budim kad čujem novinar (jedan prijatelj od Rikarda koji se prije dva dana doselio privremeno u našu kuću) koji je također sinoć bio na partiju nešto se prepire sa nekom ženskom. Momentalno sam "skonta" da je doveo neku kurvetinu sinoć ili sa partija ili iz diska i sad muku muči da je se otarasi. Ništa! Odem ja u WC obaviti jutarnju „građansku“ dužnost. Kad sam izašao iz "la klozeta" i obukao se u sobi izađem ispred kuće da zapalim cigaretu. Dok sam vadio cigaretu iz kutije vidim ja da je jedno krilo dvorišnih vrata otvoreno. Računam da taj novinar nije bit će dobro zatvorio vrata kad je ispraćao „ženu svog života“.

Kažem ja sam sebi nema veze ionako sad odlazim s motorom. Dok sam pripaljivao cigaretu vidim ja da ta „djevojka“ još stoji na ulici ispred naše kuće i gleda prema našoj kući (bit će je gledala kako bi se vratila nazad u kuću svom novinaru). Ja ono i ne obraćam pažnju prema njoj nego palim cigaretu kad ono taman kad sam pripalio cigaretu ona mi mahne rukom, kao signalizira da hoće i ona cigaretu. Računam dat ću joj cigaretu a onda ću joj reći da ide ća, da ne dangubi na ulici ispred naših vrata. Međutim kad je ona došla do mene, ja ono otvaram kutiju duvana i nudim je cigaretom a ona meni kaže da nije ona mislila na cigaretu da ona ne puši cigarete nego da je mislila na moj kurac i da mi hoće popušiti kurac a da je ja za njene usluge nagradim sa par dolara. Ja ono prvo ostanem „paf“ a onda joj kažem slušaj „Cicolina“ šta ti nije bilo dosta sa novinarom pa bi se sad i sa mnom „družila“?! Kažem joj bježi da te negledam jutros najranije. I tako ode ona ća a ja sam se ostao još malo čuditi, šta sve živ čovik neće doživiti u africi ujutro kad ustane i hoće zapaliti na miru cigaretu ispred kuće.

Dalke, kao što sam već rekao, u nedilju smo se ja i Pjer uputili u Ruhengeri. Tamo smo došli oko podne. Prvo smo se smjestili u jedan jeftiniji hotel (soba sa kupatilom 3000 rwf) Tourist Rest House a onda smo otišli u ORTPN ured da potvrdimo sutrašnji posjet gorilama i da rezerviramo auto koje će nas ujutro iz hotela odvesti do KINIGIJA mjesta u nacionalnom parku, odakle je startna točka, i nakon posjeta gorilama vratiti nazad u grad. Od Ruhengeria do Kinigija ima oko 15 km i put je na nekim djelovima vrhunski očajan, štoviše katastrofalan makadam. Kad smo sve sredili otišli smo u restoran Muhabura da jedemo i pijemo. U tom restoranu smo sreli još jedan austrijski bračni par koji sutra također ide posjetiti gorile.

I tako 30. svibnja 2005. ranom zorom u 6 h dođe auto po mene i Pjera ispred našeg hotela i mi se uputimo u Kinigi. Po dolasku smo prvo predočili dokaz da smo u Kigaliju platili za viditi gorile a onda je naš rendžer pozvao i ostale ljude koji su došli viditi gorile na kratku prediku kako se trebamo ponašati kad dođemo na teritorij gorila. E sada imate pet grupa gorila smještenih po vulkanima u nacionalnom parku. Svaka grupa gorila ima svoje ime (a i svaka gorila ima svoje ime) ja sam odabrao grupu gorila koja se zove SUSA. Maksimalno osam ljudi može biti u jednoj grupi što znači pošto ima pet grupa maksimalno može 40 ljudi u jednom danu posjetiti gorile. Nadalje, Susa grupa je najveća obitelj gorila i broji 37 gorila i ta obitelj se nalazi na KARISIMBI vulkanu. Nakon što nam je rendžer objasnio pravila ponašanja uputili smo se sa autom u podnožje Karisimbi vulkana do polazne točke. Evo nekih od pravila ponašanja u Volcanoes National Parku.

Prvo i prvo pušenje je zabranjeno (može se jedino slušat Zabranjeno Pušenje preko walkmana, ha, ha). Zatim ako morate u WC oli ti ga klozet, onda trebate to reći rendžeru koji iskopa malu rupu i tu se obavi nužda a nakon nužde rupa se zatrpa. Zatim, kad ste u blizini gorila ne smijete glasno govoriti nego samo tiho šapćati. Ni slučajno mahati rukama i pokazivati rukama prema gorilama jer postoji mogućnost da isprovocirate gorile a onda bi bilo trke do Pakistana. Blic na fotoaparatu također ne smijete koristiti. Za našu sigurnost u nacionalnom parku brinu se tri vojnika sa kalašnjikovima i dva rendžera koji su vodiči. U nacionalnom parku ima osim gorila i drugih životinja. Bivola, gazela, nekakvih bodljikavih kao svinja, majmuna, hijena itd. Rendžeri sa sto postotnom vjerovatnošću pronalaze gorile samo je stvar u tome što gorile stalno mjenjaju mjesto boravka pa nekad od polazne točke morate pješačiti 40 minuta a nekad i preko 3 sata.

SUSA grupa gorila je najudaljenija...

(nastavak u idućem broju)

8760 sati na putu!

Evo prođe godina otkako sam krenuo na sada već legendarno putovanje «Motorom po Africi». Kako je zapravo sve to počelo pročitajte u nastavku.

Bilo je to negdje u siječnju 2003 godine. Meni se počelo motati po glavi da kupim novi auto, nešto kao Fiat Punto ili Renault Clio ili tako nešto u toj klasi. Međutim dok sam razmišljao o autu dosta sam se bio zamislio o svemu i svačemu i padne mi napamet kako sam uvijek htio imati motor ali mi ga moj ćaća ni slučajno nije htio kupiti jer je uvijek bila prisutna filozofija "jesi ti lud, koji motor pa da pogineš s njega" itd a ja nisam naravno imao para da ga sam sebi kupim. Tako ja sam sebi kažem e bogami sad imam para i sad ga mogu kupiti i šta ima veze što sada imam 31 godinu i nemam iskustva u vožnji motora. Netko pametan je davno zaključio «pa nikad nije kasno».

I tako ja lipo odjebem auto i odem u moto salon i kupim novi motor Honda XRV 750 Africa Twin. Mom ćaći se to nimalo nije svidjelo što sam kupio motor a ne auto. Dapače, rekao mi je da nisam normalan dok je moj brat bio oduševljen sa time što sam kupio motor. I tako mene jednog dana početkom lipnja zovne gazda dućana da dođem u dućan jer mi je stigao motor i trebam ga preuzeti. Ja sam taj dan bio presretan do besvjesti iako me malo svrbilo kako ću voziti motor pošto ja nikad nisam imao motor a sve što sam od motora vozio u životu to je bilo par puta Jokaševu kozu i jedanput sam vozio od jednog tipa MZ bit će jedan kilometar i to je sve bilo prije najmanje desetak godina. Dok sam čekao da mi stigne motor ja sam položio A kategoriju (polagao sam na Vespi) tako da sam imao regularnu vozačku dozvolu za motor.

I ja taj dan lipo dođem u dućan, predignem svoj motor i usput kažem gazdi dućana da mi pojasni malo neke stvari što se tiče motora pošto ja nemam veze o motorima i onda lipo nakon toga polako se uputim kući u Stobreč. Vozio sam polako i oprezno pošto nisam imao iskustva. Međutim ja sam relativno brzo postao solidan vozač motora jer sam se vozio non-stop. Cilo sam lito vozio motor i uživao sam u tome maksimalno. Rekao sam sebi da ne moram nikad kupiti auto u životu ali bogami dok je krvi u meni imat ću barem nekakav motor. Ni sam nisam mogao vjerovati koliko mi se svidio motor. Inače ja se nikad ne ludiram sa motorom iz dva razloga: prvi je što smatram da nisam lud a drugi je to šta ja i neznam «paliti gume» niti dizati motor na zadnje kolo a Bogu hvala niti me zanima da to znam. Tako dok sam se ja vozikao to ljeto sa svojim "motorčićem" razmišljao sam gdje da odem na godišnji odmor sa motorom.

Padne mi na pamet da idem od Međugorja do Lourdesa i Fatime i vratim se preko Gibraltara nazad. I ja, kad mi je došlo vrijeme godišnjega, «ni pet ni šest» tako i učinim. Međutim toliko mi se svidilo putovati sa motorom da je to bajka. Čim sam se vratio sa spomenute turneje, počeo sam kovati plan gdje bi idući put mogao ići sa motorom. Vrzmalo mi se po moždanim vijugama da odem oko sredozemlja. U tim razmišljanjima padne mi na pamet a što nebi obišao cijeli arapski svijet. To je doduše malo više od samog sredozemlja ali je zato i zanimljivije. Na prvom putovanju sam posjetio Ceutu (španjolski zavisni teritorij u Maroku s većinskim muslimanskim stanovništvom) i proveo par nezaboravnih dana sa mojim novim prijateljom Sadikom koji se iskonski potrudio da me upozna s životom i običajima u Ceuti. I tako sam ja pomalo počeo filozofirati sam sa sobom gdje bi i šta bi.

Malo pomalo su mi stalno dolazile nove ideje i onda u siječnju 2004 godine definitivno padne odluka. Odlučim da odem s motorom od Međugorja do Cape Towna. Točnije, do rta Dobre Nade. Tako se ja započmem pripremati za moje putovanje. Mogu reći da sam se dobro ispizdija dok sam se priprema za putovanje i što je najžalosnije potrošio sam «kišu Isusovu novaca» na pripremu puta a sad uviđam kako sam se relativno loše spremio za put. Naime, ja sam potrošio 9000 eura na pripremu puta i mislim da su to dobre pare. Da mi je sadašnja pamet i sadašnja saznanja ne bih potrošio više od 6000 eura i spremio bi se puno bolje za put. Svi su me pitali kako to da nisam našao sponzore.

Što se sponzora tiče, ja sam, kad sam se spremao za put, pokušao naći sponzore i poslao sam u par jakih hrvatskih firmi «pismo namjere» međutim kako nisam dobio ama baš nikakav odgovor od njih zaključio sam da ih ne zanima moje putovanje. Također sam usmeno kontaktirao sa jednom novinskom kućom (od koje nisam tražio novac nego samo malo prostora u novinama povremeno da mogu onda na račun toga naći nekog sponzora) i sa još jednom zanimljivom firmom ali su mi otvoreno rekli da ih moje putovanje ne interesira. Tako sam ja zaključio da mi od sponzora nema ništa i da neću više gubiti vrijeme oko njih nego da ću ja lipo sve sa svojih deset prstiju ono što se kaže «use i u svoje kljuse».

Budimo realni, nitko i nema obavezu da mora sponzorirati moje putovanje po africi. A da budemo najrealniji ja ipak mislim da sam i došao kojim slučajem u pregovore sa nekim potencijalnim sponzorom, mislim da ipak ne bi bilo ništa od tog sponzorstva jer bi ja poznavajući sebe tražio sigurno više para nego što bi sponzor bio spreman dati a pošto vjerovatno nitko ne bi htio popustiti tako ni od sponzorstva ne bi bilo ništa. Tako se meni sve to čini nekako iako ja skidam kapu svakome tko je išao na nekakvo zanimljivo putovanje i uspio naći sponzore. Svaka mu čast. Isto tako ja ću reći da sve ima svoje draži. Naime ako imate sponzore onda trošite tuđe pare za svoje gušte što je u biti lijepo ali mislim da ste isto tako i limitirani sa dosta stvari. Morate putovati po nekakvom planu i programu i tako to, dok ja naprimjer, pošto sam sebe sponzoriram, smatram da ja putujem ipak mnogo ljepše, komodnije i nadasve zanimljivije. Doduše trošim svoje pare ali «ko ih jebe».

Ne žalim nimalo za parama. Ne žalim zato jer vidim kako mi je lijepo na mom putovanju. Putujem sa motorom po africi i to bez ikakvog plana i programa, zadržavam se na svakom mjestu koliko je isključivo mene volja i zajebajem se i radim što me volja. Tko vam može platit te gušte. Normalno nije ni moja «pernica» vječna. Već sam ispalio nekih 25.000 eura (oko 9000 sam potrošio na pripremu puta i u ovih godinu dana koliko sam na putu sprašio sam oko 16.000 eura) a i danas sam poslao bratu mail da mi pošalje opet para (2000 dolara) jer sam «presušio». Ali još imam Bogu hvala love i još mogu guslit a kad mi se približi vrijeme da "prnem u čabar" onda ću već vidit šta ću. Valjda ću nešto smislit.

A ako ništa ne smislim onda ću zvati ćaću, mater i brata da mi pošalju para da se mogu kući svojoj vratit. Isto tako iskreno ću reći da nebi imao ništa protiv kad bi mi neka firma sad ponudila sponzorstvo (naravno mislim na sponzorstvo koje sadrži određene kvalitete) ali pošto ja putujem kao što sam rekao bez plana i programa mislim da onda teško mogu naći sponzora koji je spreman prihvatiti moju igru bez pravila. Kao naprimjer putovanje motorom u Sjevernu Koreju koje mi se vrzma po glavi. Tako da se ipak po mom mišljenju sve svodi na ono use i u svoje kljuse. Tako onda, najbolje rečeno što se tiče mog putovanja, bit će šta bude i kako bude i to je to.

Nadalje, ja vam nikad nisam taknuo kompjutor u životu niti sam išta znao o kompjutorima. Ako ćemo realno, neznam ni danas ništa osim par stvari koje mi je brat pokazao i samo to koristim i nediram ništa drugo da nebi šta sjeba. Bio sam se pravio pametan u Portugalu pa sam nešto poremetio pa sam pola sata pričao sa bratom u Hrvatsku preko mobitela kako da riješim problem. Dobio sam taj misec lijepi telefonski račun kući (odrali su me do kože) ali zato nisam više filozofirao po kompjutoru nego otada samo diram ono šta je brat rekao da smijem dirat. Način na koji sam ja uopće pošao na put sa digitalnim fotoaparatom i laptopom (koji je u međuvremenu ukraden) je taj što sam ja imao jedan jeftini obični klasični fotoaparat i moj mi je brat, koji je inače maher za kompjutore, rekao da mi je glupo da idem na takvo putovanje sa običnim fotoaparatom i to iz milion razloga nego da ja lipo moram imati laptop i dobar digitalac i onda sam dosta komodan sa slikavanjem.

Tako sam ja bratu dao pare a on lipo kupio laptop i digitalac i pokazao mi kako ću rukovati sa tim i šta ja moram znati u vezi toga itd. Brat mi je i otvorio mail i pokazao mi kako se petlja po internetu. I web stranica www.motorobi.com i motorobi.blog.hr su njegovo maslo. Naime on se dosjetio da bi bilo lijepo kad bi imao svoju web stranicu. Naravno da sam ja prihvatio bratovu sugestiju i on je tu stranicu stvorio i on je, Bogu hvala, uređuje i petlja oko nje cijelo vrijeme dok ja putujem a moje je da šaljem slike i svoje tekstove koje pišem njemu da ih on može staviti na stranicu itd. Da pravo kažem ja pošto sam tele za informatiku ja i nisam bio nešto optimističan oko te web stranice da će to baš sad neko čitati i da bi to nekom moglo biti zanimljivo ali kad mi je brat rekao da bi trebao imati web stranicu ja sam se, naravska stvar, složio da se otvori pa neka on petlja po njoj kad već ima volje.

Sad mogu reći da sam stvarno iznenađen time da dnevno u prosjeku na www.motorobi.com i motorobi.blog.hr svrati oko dvjestotinjak ljudi. Prvi mjesec putovanja stranica je zabilježila skromnih 300 posjeta ukupno. Danas je situacija bitno drugačija. U zadnjih 90 dana samo motorobi.blog je zabilježio 18.000 posjeta. Rekord dana je 1290 posjeta. Sjetim se kako mi je brat govorio da je u nas krenuo nekakav blog i kako su on i neki Dario s tog bloga uspostavili kontakt i kako imaju neke planove, tra la la. Naravno i logički da nisam ništa imao protiv, pa moj brat i je stvorio motorobi.com i motorobi.blog i uređuje ih da bi ljudi mogli čitati i naravno da želimo da što više ljudi dozna za našu stranicu a ovo sa blogom je baš odlična stvar.

Mogao bih ovako pisati u nedogled jer znam da mnogi od vas žele da su na mom mjestu ali ili nemaju novca ili nemaju vremena ili jednostavno nemaju hrabrosti za to. Zbog takvih se ovo i piše u stilu kao ja sjedim u kafiću i pričam priče. Da vas više ne pilam imate na stranici teksta na kvadrat i isto toliko slika pa izvolite. Guštajte! A kad se jednog dana vratim kući, napravit ćemo, ja i moj brat, knjigu sa milijun stranica i entilijun slika, dvd-ovima i kojim čudima sve već. Što se tiče majica koje ja nosim na svom putovanju a na kojima se nalazi logotip naše web stranice i to je maslo moga brata i ja ni tu ne vidim ništa loše. Dapače baš mi se čini simpatično to što ja na svom putovanju nosim majice i điletin sa logotipom motorobi.

Zaključak se nameće sam po sebi. Način pisanja dnevnika, fotografije na webu, web stranica i komunikacija s čitateljima, te povrh svega, način putovanja, djelovanje na terenu i sam naum da se dođe do rta Dobre Nade govore da je projekt originalan i unikatan. Nema glamura nema kreme a isto tako nema ni dileme. Motorobi ima svoju publiku a priča se nastavlja… Pozdravlja vas vaš neumorni reporter iz afrike Robert Andrija Skejić!!!

Ale aleee!

U subotu sam išao opet gledati nogomet. Ovaj put je igrala naša mlada crna nogometna reprezentacija protiv neke druge mlade crne nogometne reprezentacije iz neke druge škole u Kigaliju. Utakmica se igrala, naravno, na neutralnom terenu. Nažalost, naši su izgubili 5:6 (1:1 nakon regularnog dijela, 5:6 nakon izvođenja jedanaesteraca). A evo i kako je to sve bilo. Dođemo don Sebastijan i ja na utakmicu navijati za naše kad ono standardna priča. Entilijun djece se odmah skupilo oko nas. Kad nas je sudac ugledao, prekinio je utakmicu i došao do nas sa jednim našim igračem i rekao meni, pošto je vidio da imam fotoaparat, da ih uslikam zajedno. Meni isprve nije bilo jasno što je sucu. Da nije možda pijan, da nije možda "otiša na kvasinu" ili tako nešto kad prekida utakmicu da bi se fotografirao sa našim igračem. Ne bi da je naš igrač Maradona. Ali ništa, ja sucu ispunim želju i uslikam ga. Malo kasnije, pitam ja don Sebastijana da mi objasni šta bi sucu. Kaže on meni da je taj igrač zaboravio registracijsku knjižicu i da se sudac htio slikati kako bi imao dokaz za slučaj da taj igrač nešto muti.

Vidite, vrlo je zanimljivo da u Ruandi, bez obzira je li se igra “značajna” ili “beznačajna” utakmica, uvijek mora biti sudac. Čak i kad sam bio kod fra Ivice i gledao seosku utakmicu bio je sudac i to sa zviždaljkom. Sudac se uvjek izabere da igra bude poštena. Daklem, prvo poluvrijeme je završilo neriješeno 0:0. Već na početku drugog poluvremena počeo je polako padati mrak te se vidljivost osjetno smanjivala. U 52. minuti protivnički igrač je nekako ušao u naš šesnaesterac i opalio balun nekako smotano, našeg golmana je ta smotana lopta smotala do kraja i ušla u gol. Tako je protivnik poveo sa 1:0. Kad smo već pomislil da je sve gotovo u 65. minuti naši su nakon izvođenja kornera prekrasnim udarcem glavom zabili gol i tako izjednačili na 1:1. I tako je ostalo sve do kraja utakmice.

Zbog neriješenog rezultata izvodili su se jedanaesterci i to doslovce po mraku (vidi sliku). Svjetla nije bilo na igralištu nego je svjetlila neka čemerna žarulja na banderi udaljenoj oko 50 metara od gola tako da se doslovce ništa nije vidilo. Kao da si u rudniku. Golmani su mogli obraniti jedino ako bi pri izvođenju jedanaesterca igrač napucao loptu u njega ili ako bi promašio branku. Tako su naši nesretno, zbog slabe vidljivosti, izgubili na jedanaesterce 5:6. Inače prvi sastav mlade hrvatske crne reprezentacije čine: na golu: NDENGERA FABRICE; u obrani: NKERA PATRICK, RUDASESWA NIXON, MUHATURIKUNDO GILBERT, u sredini: BIGANLA ERICK, RUTAYISIRE FERNAND, NIYONGALO HERWE, NGABO SERVILIEN, i u napadu: MUNYESHYAKA ANGEL CLEMENT, KAYITARE CLEMENT, DUSINGIMANA LEODOMIR. Eto toliko o nogometnoj utakmici.

Drugi dan, druga priča. Ćao bao!!!

Di si bija kad je grmilo

U četvrtak sam išao na Gacacu. Gacaca je počela u Ruandi ima nekih tri mjeseca. Ustvari počela je Gacaca još prije par godina ali sad prije nekih tri mjeseca počela se održavati intenzivnije i dosta češće (jedanput tjedno u svakoj općini). Što je Gacaca? E pa Gacaca je tradicionalan način suđenja u Ruandi. Inače sama riječ Gacaca znači trava pa bi se to moglo prevesti kao suđenje na travi ili pravda na travi ili pravda na ledini. Tako nekako. Uglavnom, ta tradicija suđenja u Ruandi je stara Boga pitaj koliko, bit će petsto godina. U biti dok nisu beligijanci došli u Ruandu nije ni bilo drugog oblika suđenja nego Gacaca. A to je, kao što smo rekli, skupi se cijelo selo na ledini (livadi) i odabere se sudbeno vijeće i onda se sudi. Treba istaknuti da su belgijanci napravili prvi zatvor u Ruandi, ovdje u Kigaliju i osmislili prvi sud u “europskom” stilu.

Za vladavine belgijanaca Gacaca je ukinuta i prešlo se na “normalni način suđenja”. Međutim i s obzirom da Ruanda i do dana današnjeg ima tragično loše razvijeno pravosuđe i s obzirom da je pravosuđe sporo "u svih šesnaest" izračunali su bit će da za sto trilijardi godina neće uspjeti suditi svim osumnjičenima za ratni zločin kojih trenutno ima oko 120000 (sto dvadeset tisuća) i mnogi od njih su preko deset godina u zatvoru i čekaju suđenje. Stoga je parlament prije par godina izglasao da se za suđenje osumnjičenima za ratni zločin i genocid uvede Gacaca ali ipak glavnim kolovođama genocida i najvećim koljačima u povijesti čovječanstva će se ipak suditi na “normalan način" u sudnici. Zanimljivo je spomenuti da sam ja bio jedini bijelac među 30000 domaćih ljudi i kad sam došao poprilično se ljudi okrećalo za mnom.

Baš čudno da nije bio nijedan novinar bijelac ili netko drugi od bjelaca. Ja sam uspio sa suprotne tribine opaliti nekoliko slika kriomice pošto je bilo zabranjeno slikavanje. Barem je meni policajac izričito rekao da ne smijem ni u kojem slučaju slikavati. A pravo da kažem, nisam ni vidio nikog živog da slikaje na Gacaci. Nema zajebancije. Gacaca se odvijala na gradskom stadionu u Gitarami i danas je zbog Gacace bio neradni dan u cijeloj općini Gitarama (selo Kivumu spada također pod općinu Gitarama) tako da ljudi mogu u što većem broju prisustvovati. Zanimljivo je bilo viditi kako se odvija Gacaca. Ima izabrano sudbeno vijeće od uglednih i poštenih ljudi i oni vode Gacacu. Robijaši odnosno osumnjičeni izlaze i govore o svom nedjelu i iznose svoju obranu, narod odnosno publika sluša i naravno komentira. Nakon što osumnjičeni završi svoj govor i nakon saslušanja svjedoka (ako ih ima) sudbeno vijeće razmatra to sve skupa i onda donose zaključke. Danas su osumnjičeni samo iznosili obranu nije bilo izricanja presuda nego će sudbeno vijeće još malo ispitivati neke detalje u vezi današnjih osumnjičenika pa kad neke stvari budu jasnije onda će se opet održat Gacaca za te osumnjičene i vjerovatno izreć presuda. Uglavnom, to tako nekako sve skupa funkcionira.

Inače osumnjičeni su cijelo vrijeme sjedili zajedno na travnjaku igrališta, doslovce odmah do publike koja je pratila suđenje sa travnjaka jer je tribina bila puna k'o šipak. Tako su osumnjičeni izlazili jedan po jedan na binu i iznosili svoju “priču”. Evo što su neki osumnjičeni govorili u vezi njihove krivnje. Jedna žena koja je osumnjičena da je izdala jednu curu nakon čega su je kasnije Kratki sasjekli na komade priča kako je ona toj curi koja se skrivala u jednoj kući nosila kriomice hranu i kako je to neko otkrio i rekao Kratkima. Onda su kratki nju prisilili pod prijetnjom smrću da ih odvede do te cure. Tako ih je ona, da je ne ubiju, odvela do te cure. Jedan robijaš je rekao kako je on klao i ubijao ali je rekao da ima sada mnogo ljudi u publici koji su takodjer klali i ubijali a nikad nisu uhvaćeni. Na pitanje sudbenog vijeća zašto osumnjičeni ne otkriju te ljude taj osumnjičenik je rekao da je to dosta delikatno. Naime ako bi osumnjičenici počeli cinkavati, moglo bi se dogoditi da na kraju, skupa sa njima, cila rodbina završi na robiju ili pola sela možda čak. Jer su klali i ubijali. Ili se može dogoditi da ako nekog cinka da mu se taj osveti na taj način da plati nekome da mu pobije obitelj (navodno je već i bilo takvih slučajeva) pa stoga se osumnjičenima za genoci nerado cinkaje. Zanimljiv govor od jednog drugog osumnjičenika.

Taj je govorio da uopće nije sporno da je on klao i ubijao ali je pritom dok je to govorio optuživao jednog čovika u gledalištu govoreći da je on u to vrijeme bio predsjednik općine i da je mogao spriječiti dosta klanja ali nije. Kad je taj osumnjičenik završio sa svojim govorom onda je taj čovjek, da obrani svoju čast, izašao na binu i rekao da je to laž i da to nije istina i da svi znaju da je on još 1993. godine, dakle godinu dana prije genocida dao ostavku na funkciju predsjednika općine i da tako za vrijeme genocida nije obnašao nikakvu političku funkciju nego je bio samo običan čovik i da stoga nije mogao ništa učiniti kad bi i vidio ubijanja. A da je pokušao spriječiti ubijanja onda bi i njega ubili. Tako se konstatiralo da je taj osumnjičenik krivo čovika optužio. Eto toliko za sada o Gacaci i mom sedmodnevnom boravku kod fra Ivice. Inače, fra Ivica mi je govorio da još ostanem ali nisam mogao više jer planiram ići vidit gorile.

I još nešto. Nakon dugo vremena sam "zašahirao" (bacio partiju šaha). Ima skoro trista godina da nisam igrao šah a fra Ivica kaže da ga nije igrao petnaestak godina. I tako sam ja onda, pošto sam vidio da imaju šah, izazvao fra Ivicu na okršaj. Završili smo remijem jer sam se ja iša pravit pametan tako što sam imao kraljicu i četri pješaka a fra Ivica samo tri pješaka i ja sam "zajunio" da mu prvo smažem pješake pa onda dam mat međutim zbog tog mog filozofiranja na kraju smo završili remijem, a bio sam u prilici da pobjedim.

U petak 20 05 05, kad sam se vratio u Kigali, otišao sam do don Sebastijana na internet. Dok sam petljao po internetu dogodila se jedna komična situacija. Jedan mali koji stalno krade po vrtlu i svemu ostalome što stigne uhvaćen je opet u krađi po ko zna koji put i don Mishel koji mu je sto puta rekao da ne smije krasti ovaj put mu je održa “Gacacu”. Za kaznu ga je skinio do gola i sat vremena je morao stajati gol ispred kuće. Ja sam umra od smija kad sam vidio malog kako “robija” svoju kaznu. Don Sebastijan mi je rekao onda još luđi događaj poslije čega sam odvalio od smija do jaja. Naime, don Jean Paul koji je sad u Gatengi sa don Dankom, je prije bio u Butari i imao je isto problema sa jednim malim koji je stalno krao po misiji i nikako nije prestajao sa krađom unatoč tome što ga je sto puta upozorio da ne smije krasti. Jednog dana, kad ga je je po osamstopedesetpeti put uhvatio u krađi, don Jean Paulu je toliko dozlogrdilo da je uzeo sjekiru i odveo malog do panja i rekao mu Biraj! Ili ću ti sjekirom odsjeći glavu ili ću te opiturati (obojati). Mali je zakukao Nemojte mi odsjeći glavu ako Boga znate nego me opiturajte. I don Jean Paul ga je lijepo skinuo do gola i opitura malog piturom. Mali se poslje toga opametio i nije više krao.

Inače don Sebastijan je nabavio afričku sivu papigu i jučer sam se malo igrao sa njom. Papiga zna govoriti a zanimljivo je to što voli piti Coca Colu.

Eto toliko za sada. I još samo da kažem da je Cico u svom restoranu Papyrus radio u petak veliki party. Bilo je jako puno ljudi. Čak i viđenih ljudi. Svirala je "živa" muzika a iza ponoći je dee-jay puštao muziku i bilo je - otkači se rođo! Cico je imao na sebi majicu motorobi koju sam mu ja poklonio. Eto čujemo se i pozdrav svima

P.S.
Bio sam među gorilama, na dva metra od njih. Ljudi, ma to je veličanstvenooo!!! Ma to je, najblaže rečeno, fantastičnooo!!!