Gorile
U nedjelju 29. svibnja 2005. godine sam otišao u Ruhengeri, ja i moj prika Pjer (Pjer je ruanđanin, crnac naravno) da bismo posjetili Volcanoes National Park. Ali prije nego što počmem pričati o tome kako mi je prekrasno i nezaboravno bilo ići na vulkan viditi planinske gorile u nihovom prirodnom staništu ispričat ću vam prvo „zanimljiv“ jutarnji doživljaj koji mi se dogodio prije par dana ispred kuće prije nego što sam pošao naći se sa Pjerom kod don Sebastijana.
Naime, što se interesantno dogodilo. Sinoć sam bio na jednom partiju jer mi je Cico nabavio pozivnicu pa sam išao malo i ja na muktačinu pića i ića. Na partiju je bilo odlično. Bilo je otprilike 200 ljudi i to svih slojeva društva i boja i svirala je živa muzika. Ja sam nešto prije jedan sat poslje ponoći otišao spavati pošto sam se sutra trebao dignuti ujutro oko 7 h da se spakujem i pođem u Ruhengeri. Tako ja ujutro u 7 h se budim kad čujem novinar (jedan prijatelj od Rikarda koji se prije dva dana doselio privremeno u našu kuću) koji je također sinoć bio na partiju nešto se prepire sa nekom ženskom. Momentalno sam "skonta" da je doveo neku kurvetinu sinoć ili sa partija ili iz diska i sad muku muči da je se otarasi. Ništa! Odem ja u WC obaviti jutarnju „građansku“ dužnost. Kad sam izašao iz "la klozeta" i obukao se u sobi izađem ispred kuće da zapalim cigaretu. Dok sam vadio cigaretu iz kutije vidim ja da je jedno krilo dvorišnih vrata otvoreno. Računam da taj novinar nije bit će dobro zatvorio vrata kad je ispraćao „ženu svog života“.
Kažem ja sam sebi nema veze ionako sad odlazim s motorom. Dok sam pripaljivao cigaretu vidim ja da ta „djevojka“ još stoji na ulici ispred naše kuće i gleda prema našoj kući (bit će je gledala kako bi se vratila nazad u kuću svom novinaru). Ja ono i ne obraćam pažnju prema njoj nego palim cigaretu kad ono taman kad sam pripalio cigaretu ona mi mahne rukom, kao signalizira da hoće i ona cigaretu. Računam dat ću joj cigaretu a onda ću joj reći da ide ća, da ne dangubi na ulici ispred naših vrata. Međutim kad je ona došla do mene, ja ono otvaram kutiju duvana i nudim je cigaretom a ona meni kaže da nije ona mislila na cigaretu da ona ne puši cigarete nego da je mislila na moj kurac i da mi hoće popušiti kurac a da je ja za njene usluge nagradim sa par dolara. Ja ono prvo ostanem „paf“ a onda joj kažem slušaj „Cicolina“ šta ti nije bilo dosta sa novinarom pa bi se sad i sa mnom „družila“?! Kažem joj bježi da te negledam jutros najranije. I tako ode ona ća a ja sam se ostao još malo čuditi, šta sve živ čovik neće doživiti u africi ujutro kad ustane i hoće zapaliti na miru cigaretu ispred kuće.
Dalke, kao što sam već rekao, u nedilju smo se ja i Pjer uputili u Ruhengeri. Tamo smo došli oko podne. Prvo smo se smjestili u jedan jeftiniji hotel (soba sa kupatilom 3000 rwf) Tourist Rest House a onda smo otišli u ORTPN ured da potvrdimo sutrašnji posjet gorilama i da rezerviramo auto koje će nas ujutro iz hotela odvesti do KINIGIJA mjesta u nacionalnom parku, odakle je startna točka, i nakon posjeta gorilama vratiti nazad u grad. Od Ruhengeria do Kinigija ima oko 15 km i put je na nekim djelovima vrhunski očajan, štoviše katastrofalan makadam. Kad smo sve sredili otišli smo u restoran Muhabura da jedemo i pijemo. U tom restoranu smo sreli još jedan austrijski bračni par koji sutra također ide posjetiti gorile.
I tako 30. svibnja 2005. ranom zorom u 6 h dođe auto po mene i Pjera ispred našeg hotela i mi se uputimo u Kinigi. Po dolasku smo prvo predočili dokaz da smo u Kigaliju platili za viditi gorile a onda je naš rendžer pozvao i ostale ljude koji su došli viditi gorile na kratku prediku kako se trebamo ponašati kad dođemo na teritorij gorila. E sada imate pet grupa gorila smještenih po vulkanima u nacionalnom parku. Svaka grupa gorila ima svoje ime (a i svaka gorila ima svoje ime) ja sam odabrao grupu gorila koja se zove SUSA. Maksimalno osam ljudi može biti u jednoj grupi što znači pošto ima pet grupa maksimalno može 40 ljudi u jednom danu posjetiti gorile. Nadalje, Susa grupa je najveća obitelj gorila i broji 37 gorila i ta obitelj se nalazi na KARISIMBI vulkanu. Nakon što nam je rendžer objasnio pravila ponašanja uputili smo se sa autom u podnožje Karisimbi vulkana do polazne točke. Evo nekih od pravila ponašanja u Volcanoes National Parku.
Prvo i prvo pušenje je zabranjeno (može se jedino slušat Zabranjeno Pušenje preko walkmana, ha, ha). Zatim ako morate u WC oli ti ga klozet, onda trebate to reći rendžeru koji iskopa malu rupu i tu se obavi nužda a nakon nužde rupa se zatrpa. Zatim, kad ste u blizini gorila ne smijete glasno govoriti nego samo tiho šapćati. Ni slučajno mahati rukama i pokazivati rukama prema gorilama jer postoji mogućnost da isprovocirate gorile a onda bi bilo trke do Pakistana. Blic na fotoaparatu također ne smijete koristiti. Za našu sigurnost u nacionalnom parku brinu se tri vojnika sa kalašnjikovima i dva rendžera koji su vodiči. U nacionalnom parku ima osim gorila i drugih životinja. Bivola, gazela, nekakvih bodljikavih kao svinja, majmuna, hijena itd. Rendžeri sa sto postotnom vjerovatnošću pronalaze gorile samo je stvar u tome što gorile stalno mjenjaju mjesto boravka pa nekad od polazne točke morate pješačiti 40 minuta a nekad i preko 3 sata.
SUSA grupa gorila je najudaljenija...
(nastavak u idućem broju)
Post je objavljen 13.06.2005. u 10:09 sati.