Gorile 2
SUSA grupa gorila je najudaljenija grupa. Vrlo često treba pješačiti preko 3 sata da biste ih vidjeli, međutim ja sam imao strašnu sreću. Broj jedan, dan je bio prekrasan a broj dva gorile su bile na dva sata hoda od polazne točke u podnožju vulkana Karisimi. Počeli smo se penjati oko 8:30 h. Prvi dio je bio poprilično utabani put ali drugi dio smo prolazili kroz šiblje i bambuse koje je ispred nas rendžer mačetom sjekao. Na momente smo se morali saginjati do poda pa čak i na koljenima puzati. Dok sam prolazio kroz to šiblje i bambuse malo sam se izgreba a koprive su me dobro ispekle po rukama iako sam pazio ali nekad jednostavno ne možeš izbjeći koprivu. Što se tiče zmija rendžer nam je rekao da nema Mambi ni otrovnih zmija nego možda par vrsta neotrovnih ali rendžer nam je rekao da još nikad nije naišao na zmiju odkad radi ovaj posao.
Nadalje visina na kojoj se starta je nešto više od 2000 metara nadmorske visine a na gorile smo naišli na 2990 metara n/m. Ja sam zbog maksimalnog pomanjkanja kondicije zamalo eksplodirao. Jednostavno, crka sam. Odnosno nisam znao za sebe koliko sam se umorio dok sam se penjao. Morao sam dosta puta i odmarati po par minuta. Treba reći da se rendžeri, kao i moj prika Pjer, penju k'o vjeverice po vulkanu. Tako sam se ja čudio njima kako oni imaju nenormalno punu kondicije a oni su se čudili meni kako ja imam nenormalno malo kondicije. Sve u svemu, ljudi, ja sam se držao junački i snagu izvlačio iz petnih žila i tako dok sam se penjao u jednom momentu dok sam prolazio kroz šiblje i bambus počmu se čuti čudni zvukovi i šuškanje. Ja bacim pogled kroz šiblje i bambuse u smjeru šuškanja kad ono GORILA sjedi nekih 15 metara dalje.
Stao sam par minuta i gledao gorilu i nisam mogao vjerovati da u divljini vulkana Karisimbi gledam gorilu kroz šiblje i bambus. Nakon par minuta rendžer nas je poveo naprijed i nakon nekih 50 metara našli smo se u društvu 12 gorila. Ljudi moji, taj se osjećaj ne može dočarati. Ne mogu vjerovati da sam bio na momente na udaljenosti od dva metra od gorile. Kad smo došli među te gorile ja sam, dok sam ih promatrao, opalio oko 500 stotina slika visoke rezolucije (živila kartica od 2 GB). Što se tiče kvalitete slika to nije nimalo lako postići jer i ostalih šest ljudi također voli slikavati sa najbolje pozicije pa onda bude malo gužve tako treba opaliti dosta slika nebili ste uhvatili par dobrih momenata i dobili nekoliko zanimljivih fotografija. Nadalje, što se tiče gorila one nisu nimalo za „suradnju“ dok ih se slikaje. Dapače, skroz se „nepristojno“ ponašaju, spavaju, sjede , prčkaju po travi a djeca gorile se igraju itd. Uglavnom ponašaju se kao da nas nema, a to je ono što je nemoguće vidjeti u bilo kojem zoološkom vrtu.
Ova porodica gorila ima jednu damu koja je prošle godine rodila blizance i ja sam uslikao te blizance. Sad imaju oko godinu dana. To su jedini blizanci od svih gorila što ih ima u Ruandi izgleda. Gorile svako 4 godine otprilike donesu na svijet jedno mladunče i oko 3 godine odgajaju bebu. Dalje, u svakoj porodici se zna ko je glavna „faca“. U obitelji SUSA to je neprikosnoveni KULIRA koji ima preko 200 kila izgleda. Nažalost nismo imali čast sresti KULIRU jer je on tko zna gdje bio u to vrijeme ali smo imali priliku viditi drugog poredu po važnosti a to je strašni KWAKANE koji nas je čak malo i isprepadao. Naime, dok smo mi promatrali gorile on se stvorio odnekud i lagano se prošetao pokraj nas u jednom momentu je zastao i pogledao nas a onda se ustao i počeo se udarati po prsima šakama, kao Tarzan. Moram priznati da smo se svi malo „smrzli“ ali rendžer nas je odmah upozorio da neradimo ni slučajno nagle poteze ili pokrete i da ne paničarimo nego lagano da idemo prema nazad. Međutim sve je dobro prošlo jer je KWAKANE, nakon što nam je „objasnio“ da se „ne zajebavamo“, otišao ća. Svi smo nakraju ostali tužni.
Ta KWAKANEOVA manifestacija je trajala možda nekoliko sekundi i malo nas je iznenadio sa svojom reakcijom tako da ni ja ni iko drugi nije uspio opaliti sliku ali nema veze bilo je lijepo za viditi i ostat će u trajnoj uspomeni. Kasnije nam je rendžer rekao da se KWAKANE udarao po prsima da nam pokaže svoju snagu i moć i mogu reći da me apsolutno uvjerio u svoje snagatorske mogućnosti. Kako moćno izgleda odrasla gorila kad se digne na noge i počme udarati po prsima to se može jedino istinski samo uživo doživiti. Gorile se smiju gledati samo oko sat vremena i to u periodu između doručka i ručka kad su gorile site i onda im nije do ničega nego sama spavaju ili sjede a mala djeca gorile se igraju. Tada se najmanje uznemiravaju. Nakon nekih sat vremena rendžer nas je odveo nekih 50 metara dalje gdje su se nalazile jos tri gorile koje su sjedile i odmarale se s tim da se jedna bila ustala u jednom trenutku i malo se prošetala. Tu smo vidili jednu odraslu gorilu koja nema stopalo. Navodno je naišla na zamku ili tako nešto (čini mi se da sam tako nekako razumio rendžera).
Nakon što smo vidili i te tri gorile uputili smo se ...
(nastavak u idućem broju)
Post je objavljen 14.06.2005. u 11:11 sati.