Amen u pržunu

Za vrijeme mog boravka u Mbarari kod fra Mira otišli smo fra Miro, dvojica njegovih kolega i ja u nacionalni park Queen Elizabeth. Nacionalni park je prva liga. Uspio sam vidjeti jedno krdo slonova dosta izbliza, vozio sam se brodićem po jezeru i nagledao se nilskih konja sa udaljenosti od 20 metara. Zanimljiva je informacija da je najopasnija životinja za čovjeka u nacionalnom parku Queen Elizabeth upravo nilski konj a ne lav. Inače, što se tiče lava nismo ga uspjeli vidjeti. Trebate znati da nije baš jednostavno naletjeti na neke životinje. Treba imati sreće! Što se tiče bufala i rogatih životinja, toga ima u izobilju kao i divljih svinja. Da stvar bude luđa u bašti hotela u nacionalnom parku najnormalnije šetaju divlje svinje a vrlo često ima i nekakvih beštija sličnim antilopama. U nacionalnom parku uz jezero žive neki ljudi odnosno neko pleme koje se bavi ribarstvom a s obzirom da su se ti ribari tu nastanili prije nego je to proglašeno nacionalnim parkom nitko ih ne može izbaciti. Treba navesti i to da je prije neznam ni ja koliko godina, lav jednog ribara zaklao te marendao pa se onda organizirala kao hajka na tog lava jer je navodno pravilo kad lav pojede čovika i okusi ljudsko meso da ga se mora ubiti jer mu se naše meso omili pa samo ubuduće gleda di može naći kojeg čovika da ga bekne i pojede.

E a sada po meni možda i najzanimljiviji događaj koji mi se dogodio za vrijeme mog boravka u Mbarari u misiji kod fra Mira je to što sam bio na svetoj misi. Bio na misi, e pa šta?! E ali ono što je zanimljivo tu jest to što misa nije bila niti u samostanu niti u crkvi niti na nekoj ledini nego ni manje ni više nego u zatvoru u Mbarari. Daklem, zove mene jedno jutro fra Miro i pita me želiš li ići sa mnom i mojim dvojicom kolega nakon ručka u zatvor, imamo misu za robijaše. Meni se to učini jako zanimljivo i ja naravno pristanem. I reče mi fra Miro slikavanje sa fotoaparatom zaboravi. Nema slikavanja u zatvoru. I tako dođemo mi oko 15 h u zatvor u Mbararu kad imaš šta vidit. Da ti pamet stane. Naime, cili zatvor se nalazi na površini otprilike 50 puta 50 metara a mogu reći da je i vrlo jednostavno napravljen i organiziran. Imaju jednu kao kuću gdje spavaju svi skupa i tako to, ima jedna prostorija u dvorištu koja je WC i još jedna u kojoj se kuha hrana. I to je to! Svaćaš?! Svi su robijaši obučeni većinom u ružičaste košulje. Možda da im život u zatvoru izgleda ružičasto. Nivo čistoće i higijene je takav da je bit će na Karepovcu (gradsko smetlište Splita) čistije.

Sa jedne strane je zidana ograda a sa jedne je žičana ograda i odmah do te žičane ograde nalazi se seosko igralište na kojem dica igraju nogomet a robijaši lipo mogu gledati iz zatvorskog dvorišta. Po ulasku u pržun (zatvor) odmah su se neki robijaši počeli javljati fra Miru i njegovim kolegama a fra Miro je također i mene upoznao s nekoliko robijaša. Treba napomenuti da su u tom zatvoru sve vrste robijaša i da svi zajedno u istom prostoru borave. I lopovi i ubojice i siledžije i mlado i staro i onaj koji robija sto godina i onaj koji robija sto dana. Koja vrhunska robija, a?! E sada kad je počela misa, fra Miro je meni reka da ja stojim do njega što je ispalo da sam ja onda kao ministrant. Reći ću da me sveta misa u zatvoru u Mbarari u Ugandi skroz imresionirala, pa čak bi se usudio reći da nisu robijaši ništa lošije organizirani nego drugi vjernici kad je misa u pitanju. Naime, oltar se improvizirao od klupe, svećenici su donijeli sve što je potrebno od pribora. I misa je lipo počela i to sa jakim pjevanjem i udaranjem u bubnjeve. Bilo je prisutno po mojoj slobodnoj procjeni oko 70-80 robijaša a ukupno ih ima oko 200.

Međutim morate znati da nisu svi robijaši katolici. Ima jako puno muslimana i protestanata u Ugandi. Tako su na misi bili prisutni robijaši koji su katoličke vjere a bilo je čini mi se i nekoliko protestanata pošto su i oni kršćani a kako njihov protestantski svećenik izgleda ne dolazi u zatvor držati misu onda im je ovo jedina prilika ako žele poslušati misu. Muslimani nisu prisutni na misi ali isto ima ih dosta sa strane koji također slušaju jer svim robijašima katolička misa je jedina religiozna ceremonija koju imaju u zatvoru pošto druge vjerske organizacije izgleda baš puno i ne "šljive" za robijaše.

Kao što sam već rekao, misa je počela sa pjevanjem i udaranjem u bubnjeve i takva je atmosfera trajala cilo vrime. Na momente sam mislio da sam u nekoj katedrali u nekom gradu a ne u zatvoru u Mbarari. Šta jest jest, robijaši su stvarno vrhunski odradili misu. Tako su se lipo organizirali da ima jedan koji čita pa onda njih nekoliko koji udaraju bubnjeve a što se tiče pjevanja, svi pjevaju iz sveg glasa. Nema šta, sve čestitke robijašima. Konstatiram da su robijaši pravi vjernici. I još ne bi čovik nikad rekao ni pomislio da među njima ima lopova i ubojica ali ako ćemo objektivno, pa nitko nije savršen. Svatko gdjegod malo posrne u životu. Netko više, netko manje. Život je takav, čupav i dlakav! Eto ga, tako sam bio na misi u zatvoru. Inače fra Miro me je ugostio vrhunski kao i svi naši misionari do sada, a evo i par riječi o našem fra Miru.

Fratar Miroslav Babić rođen je 25.02.1975. u Bugojnu, BiH. Tu je završio osnovnu školu a nakon toga otišao u franjevačko sjemenište - gimnaziju u Visokom 1990. godine. Zbog ratnih zbivanja gimnazija je 1992. godine bila privremeno premještena u Bašku Vodu, mjesto blizu Makarske. 1994. godine završava gimnaziju i ide u novicijat u Italiju u grad Monopoli blizu Barija. Nakon godine dana novicijata odlazi u Zagreb na Filozofsko teološki fakultet zbog nemogućnosti da taj fakultet pohađa u Sarajevu pošto je za vrijeme rata uništen. 2000. godine daje vječne zavjete i završava filozofsko teološki fakultet. 2002. se zaredio za svećenika te odlazi u Livno (BiH) na službu. U livnu ostaje do 2004. a onda odlazi na pripreme za afričke misije u Irsku učiti engleski jezik 6 mjeseci a nakon toga u Bruxelles na tri mjeseca daljnjih priprema za misije. 17. veljače dolazi u Ugandu kao misionar u grad Mbarara. Tu radi i djeluje u odgoju novaka u franjevačkom samostanu u selu Kakoba te radi u srednjoj školi u tom selu takodjer. Radi na projektu pomoći siromašnim obiteljima i školovanju djece siročadi odnosno djece bez roditelja.

(nastavak u idućem broju)

Rafting - Bijeli Nil

Daklem 02/07/2005 ranom zorom pošao sam na rafting na Bijeli Nil u Jinju. Po mene je doša autobus koji kupi ljude za rafting. Rafting sam dogovorio u Backpackers kampu gdje sam se smjestio a rafting me košta 150 dolara. Naime rafting košta 95 dolara a ako hoćeš kupiti i snimku raftinga onda moraš posoliti dodatnih 55 dolara (u tu je cijenu uračunato da ti snimku pošalju kući). Ledine ti, šta ću sad, nisam svaki dan na Bijelom Nilu na raftingu pa sam i snimku kupio naravno. Negdje oko 10:30 sati ujutro nakon što su nam rendžeri objasnili neke sheme oko raftinga startali smo. Išli smo sa dva čamca. U svakom čamcu je bilo osam ljudi i rendžer a pratilo nas je i dvoje rendžera sa kanuima za svaki slučaj odnosno za nedajbože. Na sebi smo imali prsluk za plovnost (da se ne potoni, meni bi tribala dva, he, he) i kacigu ako opalimo u stinu sa glavom da nerazbijemo "tintaru". Start se nalazi, po mojoj procijeni, par kilometara od samog izvora Bijelog Nila i na mjestu gdje se starta rijeka je mirna.

Sve u svemu rafting je izgledao nekako ovako. Imali smo, čini mi se, 7 slapova i brzaca. Cijeli rafting je trajao oko pet ipo sati. Između slapova i brzaca na nekim mjestima je rijeka skroz mirna pa smo se znali i kupati. Inače, u Bijelom Nilu gospode krokodila i nilskih konja nema jer oni baš ne vole brze vode. Nadalje, kad smo naišli na prvi slap-brzac mogu kazat da mi je bilo malo prpa, iako sam ja nekad bio amaterski ronilac. Čak sam bio mobiliziran u HRM dva ipo miseca kao ronilac i ne bojim se vode nimalo, svejedno, nisam se nikad spuštao niz riječne brzace a pogotovo ne po ovakvoj rijeci kao što je Bijeli Nil. Sve u svemu, preživio sam vatreno krštenje kao i ostala posada u čamcu. I iako smo se dobro prodrmali nismo se izvrnuli ali zato smo nadrapali kad smo došli na drugi slap-brzac. Jebate život, nakon što smo preživili prvi slap rijeka se smirila i mi smo lagano veslali a onda najedanput počme se uočavati kako voda pomalo ubrzava i kako se stvaraju virevi. Ništa!

Šta je tu je ali kad smo došli do tog slapa-brzaca ima se šta viditi. Slap je visok mislim barem tri metra. E sad, da je samo štos u slapu od 3 metra ne bi bilo prpe nego slap se priliva u brzac a brzac je dug nekih 50 metara, možda. A voda u brzacu? Igra u svih šesnaest! Valova i vireva koliko hoćeš. Tako smo tu prvi put "prnuli u čabar" jer kad smo se spustili niz slap i brzac, okrenilo nas je kao da smo od perja te nas je sve porazbacalo po brzacu Bijelog Nila. Dvoje ili troje uspjelo se zadržati za konop čamca ali ostali, skupa sa mnom naravno, završili su na sve strane. Mene, kad je izbacilo iz čamca u vodu, tako sam nekako zaronio da sam stajao oko 15-20 sekundi pod vodom i što je još luđe, manje-više cilo vrime me okrećalo kao u luna parku one čudnovate sprave. Najveće sranje je u tome šta kad me prestalo okrećati neznam gdje je gore a gdje je dolje.

Ali onda naravno ja kao "iskusni" ronilac nisam se dao ispaničariti nego sam samo stao mirno znajući zbog velike pozitivne plovnost da me mora izbaciti na povrsinu. Tako je i bilo. Kao što sam rekao, nakon nekih 20 sekundi izbacilo me na površinu. Ima sam šta i viditi. Bio sam od čamca nekih preko 50 metara. Ovi što su se uspjeli zadržati za konop od čamca, ti su ponovo ušli u čamac a mi ostali koji smo se razbacali naokolo, malo smo plivali, a malo se držalo za kanu od rendžera, i tako se dočepali čamca. Nema šta! Kratko i jasno, doživljaj za pamtiti. Na putu do najluđeg slapa-brzaca imali smo još čini mi se četri slapa u kojima je bilo isto nevjerovatno zanimljivo. Bile su situacije gdje je falio milimetar da se izvrnemo ali ostali smo u čamcu. Inače, na jednom dijelu gdje je Bijeli Nil dosta miran, tu smo se kupali. Pa mogu vam kazat, doživljaj za pet. Voda je toplija nego u nas more kad je najvruće ljeti. I sada da opišem zadnji slap-brzac. A šta da kažem, strah i trepet taj slap sije. Visine je na početnom dijelu preko tri metra ali štos je u tome što cijela dužina nekih bit' će stotinjak metara, možda i duže, sve ide u veliki i moćni brzac u kojem se tone i tone vode prelivaju.

Taj slap ili brzac kako da ga nazovem toliko je strašan da su se rendžeri spustili samo par puta u životu niz cijeli slap. I naravno, izokrićalo ih je maksimalno. Nas turiste vode od polovice slapa na tu shemu što se čamac izvadi a onda se kopnom uz obalu donese negdje do polovice brzaca te se onda starta. Razlog tome je što je spuštanje od samog početka dosta rizično za turiste, a tko se god spustio od samog početka bio je maksimalno isprevrtan. I ne samo zbog toga što je izvrtanje neminovno nego što je brzac dosta dug i "živ". Kad smo čamac donijeli na polovicu brzaca rendžer nas je pitao da li se želimo izvrniti ili ne. Naime, kad se starta od polovice brzaca imaju dvije putanje. Jedna je 50/50 posto da ćete se izvrnuti a druga je 100 posto da ćete se izvrniti. Pravo da kažem mislio sam na momente ići u grupu di su ovi 50/50 posto ali kad je ženska, koja je rendžer, počela nešto "pizdit" da tko se boji može se prebaciti u ovaj čamac gdje je lakša kombinacija, e onda sam ja hladnokrvno rekao ja idem u ovaj čamac - 100 posto što se izvrće.

I tako smo se od polovice tog brzaca i spustili. Šta reći, okrenilo nas je junački! I opet nas nekoliko koji se nismo držali čvrsto za konop od čamca, porazbacalo nas je po rijeci. Ali mogu reći bez obzira što je ovo izvrtanje luđe i žešće od prvog, isto, prvo je prvo štono bi se reklo. "Prvi put je najteže reče je lopov kad je ukrao nakovanj". I tako je nekako prošao moj rafting na Bijelom Nilu. Za rafting treba "isprsiti", kao što sam već rekao, 95 dolara. Još sam platio 55 dolara da mi pošalju snimku raftinga na DVD-u bratu u hrvatsku. E sad, je li to došlo Boga pitaj. Ne bi se čudio da mi je ta rendžerica uzela pare a DVD "zaboravila" poslati. Nakon raftinga ostao sam par dana u Jinji a onda, drito Kampala. Dok sam bio u Jinji išao sam viditi i sam izvor Bijelog Nila na jezeru Victoria.

Po povratku u Kampalu sam se susreo sa našim mladim hrvatskim misionarom, fratrom Mirom Babićem, koji je od prije nekih pola godine u misionar u Ugandi, točnije u Mbarari. Već sam onomad spominjao kako su mi iz njegove prethodne župe Livno poslali mail gdje kažu kako im je fra Miro otišao u službu u Ugandu pa ako slučajno budem tu prolazio da im javim kako se on snašao u novoj sredini itd. U Mbarari sam ja bio gost u njegovoj misiji. Boravak u društvu naših misionara donio je opet određene zanimljivosti.

P.S.
Stiga je DVD brate, gledali smo ga, odličan je, faca si!!!

(nastavak u idućem broju)

Evo još jedna priča iz Ruande (hvala Bogu ima ih toliko da ih neću stić' sve ni ispričat do kraja života!) iako se sada nalazim u Tanzaniji ali doći će i to na red. Dakle, 25/06/05, u subotu, išao sam u Kivumu. O čemu se zapravo tu radi. U utorak, 21/06/05, pokojnom fra Vjeki Ćuriću je bio imendan a za ljude u Kivumu to je vrlo značajan dan pošto je pokojni fra Vjeko njihova legenda. U čast imendana pokojnog fra Vjeke u župi Kivumu organizirala se priredba. Priredba je organizirana 25/06 u subotu iz praktičnih razloga. Organizatori su bili fra Ivica i učenici zanatske škole "Fratar Vjeko Ćurić". Šta da vam kažem?! Skupilo se cilo selo što i je bilo za očekivati. Mogu bez pretjerivanja reći da je to bio neopisiv doživljaj vidjeti u jednom selu kako se održava jedna vrlo zanimljiva priredba.

Naravno, glavni snimatelj je bio don Sebastijan. Učenici su izložili svoje proizvode što rade u školi. Naprimjer stolari su izložili krevete, ormare, stolice, stolove i ostale stvari što rade u školi. Krojači su opet izložili svoj asortiman: suknje, hlače, majice, košulje itd. Zidari su ozidali minijaturne kuće, zidove od cigli itd. Sve se to moglo razgledati. Priredba se sastojala od modne revije, pjevanja, plesanja a don Danko je poslao svoje akrobate iz njegove misije Gatenga da izvode svoje akrobacije. Što jest jest, don Dankovi akrobati su strašni. Stvarno sam ostao zadivljen šta sve znaju izvoditi. Čak su za kraj obukli komične kostime klauna, lava, gorile itd i izveli svoj komični šou.

Da kažem i to da je akrobatska grupa Gatenga najbolja i najpopularnija akrobatska grupa u Ruandi a sastavljeni su većinom od djece iz sirotišta. Kad je bilo kakva priredba u Ruandi i domaćini žele da nastupe akrobati zovu se obavezno akrobati iz Gatenge. Oni su bez konkurencije. Meni je bilo odlično i žao mi je što nisam mogao ostati iza ručka pogledati seoska takmičenja jer sam morao ići u Kigali da se pakujem a navečer me čekao i oproštajni party. Nakon ručka se odigrala utakmica između učitelja i učenika, zatim trčanje u vreći, pa ispijanje vode itd tako da se cilo selo nakon ručka prebacilo na seosko igralište gledati sportska natjecanja.

Još jedna vrlo zanimljiva obavjest. Naime o čemu se radi, danas je zadnja subota u mjesecu a svake zadnje subote u mjesecu održava se UMUGANDA. Umuganda je nešto kao u bivšoj Jugi radne akcije, kad se živjelo i djelovalo pod parolom Tito - Partija - Omladina - Akcija! Kad se održava Umuganda svi ljudi radno sposobni trebali bi ići raditi raznorazne javne radove za opće dobro i dobrobit društva. Ideja o Umugandi je rođena još za vrijeme starog režima prije rata kad su Kratki vladali. Naime, kako je u ona vrimena dosta studenata išlo studirati u komunističke zemlje i kako su u komunističkim zemljama naučili i vidili puno toga "pametnoga" odlučili su malo te "pameti" donijeti i kući u Ruandu.

I tako, zahvaljujući svemu tome Ruanđani imaju Umugandu. Za vrijeme starog režima Umuganda se održavala svake subote dok se danas održava samo zadnju subotu u mjesecu i traje od 07-11 sati ujutro. Za vrijeme trajanja Umugande postoje ograničenja. Npr. ne smije se voziti po cesti sa autom (stranci mogu) jer te policija zaustavi i onda te počme masirati kako to vozikaš se a ne radiš za općenarodno dobro itd. E sada vrlo često Umuganda se po teoriji i praksi dosta razlikuje. Jer po teoriji Umuganda su radne akcije gdje svi radnosposobni ljudi trebaju učestvovati na javnim radovima u svrhu općeg dobra i dobrobiti društva. Međutim najčešće se dogodi da predsjednik mjesne zajednice upregne raju da popravljaju put do kuće njegove punice ili predsjednik općine dade radni zadatak da se kopaju temelji za njegovu novu kuću itd.

Inače mlađarija obično gleda zabušavati i ne ići na Umugandu pa ostanu kući spavati pošto je to najsigurniji način zabušavanja odnosno da te ne uhvate dok stariji Umugandu iz određenih razloga ipak ozbiljnije shvaćaju pa većinom idu na Umugandu. Kažu, za vrijeme starog režima kad se Umuganda održavala svake subote, da je bilo puno zanimljivije na Umugandi. Navodno bi se pjevale pjesme hvale i junačke pjesme vodećim političarima itd, nešto slično kao u bivšoj Jugi pjesme Druže Tito mi ti se kunemo..., Drugarice posadimo cvijeće, i parole kao živio drug Tito, živio Prvi Maj, živio ovaj, živio onaj... Eto ga! Što drugo na kraju kazati doli Živila Umuganda i radnička klasa!!!

Da završim prethodnu priču. Nije mi se počelo spavati što znači da nisam zaradio spavačku bolest. Na izlazu iz nacionalnog parka naišli smo na rampu i morali platiti što smo posjetili nacionalni park. Naravno, za mene je koštalo 30 dolara i smatram da je to super jeftino u odnosu koliko mi je bilo odlično i zabavno i kakvu sam lijepu prirodu vidio. Danas smo od sjevera do juga napravili oko 100 km po nacionalnom parku i bilo je prva liga. Međutim kad smo platili posjet otisli smo u hotel akagera na piće koji se nalazi u nacionalnom parku i ujedno je jedini hotel (ima valjda i jedan kamp još u nacionalnom parku). Hotel je dobar i sve to stoji samo soba je, brale, 80$ jednokrevetna a dvokrevetna 100$ pa se ti misli. To je po meni razlog zašto nisam baš primjetio da ima nešto turista u hotelu a dokaz je i to što je bazen prazan. Da ima turista valjda bi ga napunili. Neznam šta će tko reći ali po mojoj mudroj filozofiji - to je preskupo!

Ruanđanima je izgleda neko prnio u uho pa sad nemaju grama mozga, ako ne svi onda njih 95 posto. Pa ljudi moji ja sam za 69 dolara spavao u Amir Palacu u Alepu (Alep je drugi grad po veličini u Siriji i ima preko dva miliona stanovnika). Amir Palace je poslovni hotel za poslovne ljude, ima 16-17 katova, na najgornjem katu bar, živa muzika... U centru Lisabona sam spavao za 75 eura ali to je ljudi moji - centar Lisabona, zapadna europa itd. Ne želim ja nikoga vrijeđati, božesačuvaj, nemam ništa protiv da ruanđani neke stvari naplaćuju skupo kao npr. posjet gorilama, ali nemože u nacionalnom parku dvokrevetnu sobu naplaćivati 100 $ a 80% čeljadi u Ruandi za te pare treba grbačiti 4 mjeseca. Možda ja pričam gluposti ali činjenica je da nisam primjetio gužvu u hotelu. Ja bi to razumio da ima više hotela pa onda neka bude više luksuznih i manje luksuznih, štono bi se reklo za svačiji džep. Ali ako imaš jedan hotel onda rodijače radi nešto da ga napuniš gostima. Ruanđani bi trebali razlikovati hotele za turizam i poslovne hotele ali oni kao i mnogi drugi afrikanci nikako izgleda da se dogovore sa mozgom.

Jebiga šta je tu je. Da je švicarcima dati Ruandu oni bi od nje napravili Eldorado!!!

Pe-šes' riči!!!

Robert je u Tanzaniji u ekspediciji po nacionalnim parkovima i svemu što ima veze s prirodom, biljkama i životinjama. Postao je pravi onaj dr. Dolittle (ili kako li se već piše). Javio mi se ultra kratko i rekao da je trenutno nemoguće doći do interneta a signala za mobitel u džungli jednostavno - NEMA! Budite strpljivi i čekajte da nas Robi obaspe tekstovima i fotografijama. Rekao mi je da je "opalio" na tisuće slika u džungli, a jednog leoparda je čitav dan čekao da ga uslika kako zijeva... Pratite i dalje MOTOROBI GEOGRAPHIC!!!