Amen u pržunu
Za vrijeme mog boravka u Mbarari kod fra Mira otišli smo fra Miro, dvojica njegovih kolega i ja u nacionalni park Queen Elizabeth. Nacionalni park je prva liga. Uspio sam vidjeti jedno krdo slonova dosta izbliza, vozio sam se brodićem po jezeru i nagledao se nilskih konja sa udaljenosti od 20 metara. Zanimljiva je informacija da je najopasnija životinja za čovjeka u nacionalnom parku Queen Elizabeth upravo nilski konj a ne lav. Inače, što se tiče lava nismo ga uspjeli vidjeti. Trebate znati da nije baš jednostavno naletjeti na neke životinje. Treba imati sreće! Što se tiče bufala i rogatih životinja, toga ima u izobilju kao i divljih svinja. Da stvar bude luđa u bašti hotela u nacionalnom parku najnormalnije šetaju divlje svinje a vrlo često ima i nekakvih beštija sličnim antilopama. U nacionalnom parku uz jezero žive neki ljudi odnosno neko pleme koje se bavi ribarstvom a s obzirom da su se ti ribari tu nastanili prije nego je to proglašeno nacionalnim parkom nitko ih ne može izbaciti. Treba navesti i to da je prije neznam ni ja koliko godina, lav jednog ribara zaklao te marendao pa se onda organizirala kao hajka na tog lava jer je navodno pravilo kad lav pojede čovika i okusi ljudsko meso da ga se mora ubiti jer mu se naše meso omili pa samo ubuduće gleda di može naći kojeg čovika da ga bekne i pojede.
E a sada po meni možda i najzanimljiviji događaj koji mi se dogodio za vrijeme mog boravka u Mbarari u misiji kod fra Mira je to što sam bio na svetoj misi. Bio na misi, e pa šta?! E ali ono što je zanimljivo tu jest to što misa nije bila niti u samostanu niti u crkvi niti na nekoj ledini nego ni manje ni više nego u zatvoru u Mbarari. Daklem, zove mene jedno jutro fra Miro i pita me želiš li ići sa mnom i mojim dvojicom kolega nakon ručka u zatvor, imamo misu za robijaše. Meni se to učini jako zanimljivo i ja naravno pristanem. I reče mi fra Miro slikavanje sa fotoaparatom zaboravi. Nema slikavanja u zatvoru. I tako dođemo mi oko 15 h u zatvor u Mbararu kad imaš šta vidit. Da ti pamet stane. Naime, cili zatvor se nalazi na površini otprilike 50 puta 50 metara a mogu reći da je i vrlo jednostavno napravljen i organiziran. Imaju jednu kao kuću gdje spavaju svi skupa i tako to, ima jedna prostorija u dvorištu koja je WC i još jedna u kojoj se kuha hrana. I to je to! Svaćaš?! Svi su robijaši obučeni većinom u ružičaste košulje. Možda da im život u zatvoru izgleda ružičasto. Nivo čistoće i higijene je takav da je bit će na Karepovcu (gradsko smetlište Splita) čistije.
Sa jedne strane je zidana ograda a sa jedne je žičana ograda i odmah do te žičane ograde nalazi se seosko igralište na kojem dica igraju nogomet a robijaši lipo mogu gledati iz zatvorskog dvorišta. Po ulasku u pržun (zatvor) odmah su se neki robijaši počeli javljati fra Miru i njegovim kolegama a fra Miro je također i mene upoznao s nekoliko robijaša. Treba napomenuti da su u tom zatvoru sve vrste robijaša i da svi zajedno u istom prostoru borave. I lopovi i ubojice i siledžije i mlado i staro i onaj koji robija sto godina i onaj koji robija sto dana. Koja vrhunska robija, a?! E sada kad je počela misa, fra Miro je meni reka da ja stojim do njega što je ispalo da sam ja onda kao ministrant. Reći ću da me sveta misa u zatvoru u Mbarari u Ugandi skroz imresionirala, pa čak bi se usudio reći da nisu robijaši ništa lošije organizirani nego drugi vjernici kad je misa u pitanju. Naime, oltar se improvizirao od klupe, svećenici su donijeli sve što je potrebno od pribora. I misa je lipo počela i to sa jakim pjevanjem i udaranjem u bubnjeve. Bilo je prisutno po mojoj slobodnoj procjeni oko 70-80 robijaša a ukupno ih ima oko 200.
Međutim morate znati da nisu svi robijaši katolici. Ima jako puno muslimana i protestanata u Ugandi. Tako su na misi bili prisutni robijaši koji su katoličke vjere a bilo je čini mi se i nekoliko protestanata pošto su i oni kršćani a kako njihov protestantski svećenik izgleda ne dolazi u zatvor držati misu onda im je ovo jedina prilika ako žele poslušati misu. Muslimani nisu prisutni na misi ali isto ima ih dosta sa strane koji također slušaju jer svim robijašima katolička misa je jedina religiozna ceremonija koju imaju u zatvoru pošto druge vjerske organizacije izgleda baš puno i ne "šljive" za robijaše.
Kao što sam već rekao, misa je počela sa pjevanjem i udaranjem u bubnjeve i takva je atmosfera trajala cilo vrime. Na momente sam mislio da sam u nekoj katedrali u nekom gradu a ne u zatvoru u Mbarari. Šta jest jest, robijaši su stvarno vrhunski odradili misu. Tako su se lipo organizirali da ima jedan koji čita pa onda njih nekoliko koji udaraju bubnjeve a što se tiče pjevanja, svi pjevaju iz sveg glasa. Nema šta, sve čestitke robijašima. Konstatiram da su robijaši pravi vjernici. I još ne bi čovik nikad rekao ni pomislio da među njima ima lopova i ubojica ali ako ćemo objektivno, pa nitko nije savršen. Svatko gdjegod malo posrne u životu. Netko više, netko manje. Život je takav, čupav i dlakav! Eto ga, tako sam bio na misi u zatvoru. Inače fra Miro me je ugostio vrhunski kao i svi naši misionari do sada, a evo i par riječi o našem fra Miru.
Fratar Miroslav Babić rođen je 25.02.1975. u Bugojnu, BiH. Tu je završio osnovnu školu a nakon toga otišao u franjevačko sjemenište - gimnaziju u Visokom 1990. godine. Zbog ratnih zbivanja gimnazija je 1992. godine bila privremeno premještena u Bašku Vodu, mjesto blizu Makarske. 1994. godine završava gimnaziju i ide u novicijat u Italiju u grad Monopoli blizu Barija. Nakon godine dana novicijata odlazi u Zagreb na Filozofsko teološki fakultet zbog nemogućnosti da taj fakultet pohađa u Sarajevu pošto je za vrijeme rata uništen. 2000. godine daje vječne zavjete i završava filozofsko teološki fakultet. 2002. se zaredio za svećenika te odlazi u Livno (BiH) na službu. U livnu ostaje do 2004. a onda odlazi na pripreme za afričke misije u Irsku učiti engleski jezik 6 mjeseci a nakon toga u Bruxelles na tri mjeseca daljnjih priprema za misije. 17. veljače dolazi u Ugandu kao misionar u grad Mbarara. Tu radi i djeluje u odgoju novaka u franjevačkom samostanu u selu Kakoba te radi u srednjoj školi u tom selu takodjer. Radi na projektu pomoći siromašnim obiteljima i školovanju djece siročadi odnosno djece bez roditelja.
(nastavak u idućem broju)
Post je objavljen 31.08.2005. u 09:33 sati.