Nestalo struje?!

Valja sve probati u životu pa i to kad ti bez ikakvog upozorenja isključe web stranicu. To se desilo www.motorobi.com-u iz još neutvrđenih razloga. Naime, tvrtka kod koje je zakupljen web prostor je isključila motorobi.com jer je isteklo plaćenih 365 dana 0 minuta i 0 sekundi plaćenog perioda. Pa što je onda problem? Pa problem je taj što je zbog nemara djelatnika došlo do greške. Nije poslana obavijest sa uplatnicom za obnovu web hostinga za narednih godinu dana, jer je trenutna pri isteku, nego je neki pajdo to isključio "po defaultu". Sinoć sam ih nazvao, shvatili su šta su napravili te su se ispričali. Ispriku sam uvažio, ali samo ovaj put! Činjenica je da su jučer i danas čitatelji motorobi.com-a zakinuti za sveukupni sadržaj stranice, a čitatelji motorobi.blog.hr-a, na svu sreću, imaju bar tekst na raspolaganju. Evo sam uplatio hosting za slijedeću godinu i nadam se da se ovakve situacije neće više ponavljati!

Neću više o tome. Čitamo se čim sve proradi!

Paket 80x35x35

Jučer je poslan paket Robiju u Ruandu. Po jubilarni drugi put. Unutra se našlo puno lipi stvari. Komplet prednji blatroban za Robijevu Hondu, vizir za kacigu, Hrvatski dres original Nike XXL, čitač memorijskih kartica s ugrađenim hard diskom od 40GB (odlična stvar za one koji fotografiraju rafalno), 6 pari donjih gaćica (i nisu pederske, he he), odvijač za odvijanje ventila na gumama, britva za brijanje (poklon od Čežnje, prava), 2 majice original BLOG i još nekih stvari. Najvažnije je da je na vrhu paketa 14 vrećica bombona isključivo hrvatske proizvodnje za djelatnike poštanskog ureda u Kigaliju da ne bi postavljali suvišna pitanja Šta je ovo... a šta je ovo...? Rečeno mi je da to "pali".

Problem je bio što je jadni Trbo dva sata tražio prikladnu kutiju za paket jer je blatobranu trebalo poprilično mjesta. Sve u svemu, 27.05. je paket krenuo ka cilju. Ako bi paket putovao kao i zadnji put, znači da će Robi dobiti paket 12.06. Možda bi trebalo opaliti kakav koeficijent na kladionicu, ha?!

P.S.
Stvarno je vruće. Sjetim se one legendarne pjesmice. Bila je zima, vrućine teške, mrtvac je jahao na konju pješke... Živili!!!

Priče o proteklim danima

Dakle u petak sam otišao u fra Ivice u Kivumu. To je oko 40 km od Kigalija, općina Gitarama. Cijeli petak sam bio mamuran jer sam noć prije išao u kazalište slušati Cica kako pjeva operu. Održavala se nekakva humanitarna priredba pa je bilo raznih pjevača, svirača i plesača pa je tako i Cico bio pozvan da nastupa. Poslje opere smo pili i jeli u njegovom restoranu do kasno u noći tako da sam ujutro bio nikakav. Nadalje, u fra Ivice sam proveo sedam dana i bilo mi je i više nego odlično. U tih sedam dana bile su čak tri brgulje (vidi rječnik). Prvo je fra Matijasu bio imendan pa se to proslavilo, zatim je jedan mladi fratar koji je nedavno zaređen (nisam uspio zapamtit ime, malo sam glup za pamćenje stranih imena) održao misu kod časnih sestara pa su one organizirale brgulju nakon mise u čast novopečenog svećenika i mogu reći da je bilo jako zanimljivo. Čak su djeca iz sela pjevala i plesala.

Treća brgulja je bila u čast druge godišnjice ređenja fra Juvenala. Tako da sam stvarno pogodio vrijeme kad ću doći u posjetu kod fra Ivice. Inače fra Ivica je gvardijan franjevačkog samostana u Kivumu i ravnatelj zanatske škole “FRATAR VJEKO ĆURIĆ” u Kivumu. Inače župu u Kivumu i crkvu je utemeljio i sagradio pokojni fra Vjeko Ćurić koji je, nakon što je spasio i pomogao na tisuće ljudi, kukavički ubijen u centru Kigalija 31.01.1998. godine. Tako je zanatska škola u Kivumu, kad se sagradila, dobila ime njemu u čast. U samostanu živi pet fratara. Od toga su četiri svećenika a jedan se još školuje.

Njihov dan počima nekako ovako. Ustajanje u 5 sati ujutro (ja sam ustajao oko 10 h jer volim spavati). Zatim imaju molitvu pa onda u 6:30 h misu u crkvi. Poslije mise je doručak a nakon doručka svatko ima svoje obaveze za odraditi. Ručak je u 12:30. Nakon ručka je kratki odmor od pola sata a onda nastavak dnevnih obaveza i aktivnosti. U 19:00 h imaju molitvu a onda u19:30 napokon večera. Nakon večere se obično malo ćakula o sutrašnjim obavezama itd. Fratri idu relativno kasno spavati, oko 23:00 h pa i kasnije, s obzirom da se ustaju u 5 h ujutro. Razlog tome je to što obično dosta čitaju knjige prije spavanja. Inače ja ću, kad napustim Ruandu napisat malo opširnije o našim misionarima i Ruandi tako da neću sada puno o tome pisati.

Dakle u tih sedam dana što sam proveo u samostanu kod fra Ivice kao što sam rekao bile su tri brgulje a bilo je i drugih zanimljivosti. Naprimjer u nedjelju je fra Matijas imao misu u jednom selu Mpushi koje je od Kivumua oko 5 km a put je očajan makadam. Ja sam išao s fra Matijasom jer me zanimalo da vidim malo kako izgleda to selo na brežuljku i da vidim kakvi su “đirevi” u selu itd. Crkva u tom selu spada pod župu Kivumu i bila je puna k'o šipak. Bilo je ljudi na misi, milijardu. Nakon mise djeca su ispred crkve udarali po bubnjevima i plesali neki njihov tradicionalni ples. Jako zanimljivo za viditi. Nadalje, u subotu su đaci počeli paliti cigle. Šta palit?! Šta cigle?! Naime, đaci koji uče zidarski zanat ima li su zadatak naučiti i sprovesti u djelo kako se rade cigle. Tako su od zemlje (ili čega već) napravili cigle i složili ih na gomilu. U subotu uvečer su počeli ložiti vatru u tunelima koji su napravljeni na dnu gomile. Štos je u tome da se vatra, jednom kad se naloži, mora održavati cijelo vrijeme dok cigle ne budu pečene.

Tako su se đaci podijelili u grupe i vodili brigu da se vatra uredno održava. A da ne bi kojim slučajem zaspali po noći pa da se ne dogodi zlo, kao naprimjer zapale se đaci ili škola ili čak cijelo selo a možda i šire, fra Ivica im je kupio mesa i donio krumpira da mogu peći po noći a za svaki slucaj dao im je i dva bubnja da mogu udarati. Tako su đaci cijelu noć pazili na vatru, pekli meso i krumpire a bubnjeve su tako dobro udarali da ja mislim da cilo selo nije spavalo. Pečenje cigli je trajalo oko dva i po dana. Ja bi ih sa fra Ivicom otišao obići poslije večere a fra Ivica se čak ustajao u 3 h ujutro te išao u kontrolu. Kad su cigle gotove onda se još dobro naloži vatra u tunelima, tuneli se zatvore i onda to tako gori još neko vrijeme i kad izgori cigle su definitivno gotove.

A sad pazite ovo. Ovde na selu ljudi sebi za 500 do 1000 eura (zavisi od veličine) naprave kuću i to skroz pristojnu. Naravno mislim za njihov standard i životne uvjete. Kuća je prizemnica i može imati jednu, dvije ili tri sobe, zavisi od veličine same kuće. Zatim jednu prostoriju gdje se nalazi kuhinja i dnevni boravak (ajmo tako nekako reći). Wc je vanjski (poljski). Kuća ima krov, prozore i vrata. Oziđana je od cigla i inkartana (ožbukana) iznutra i izvana. Sve u svemu sasvim pristojna kuća. Za sirotinju! Jedini je problem kako naći 500 do 1000 eura. U Ruandi su nenormalno veliki nesrazmjeri. Ima bogata manjina koja ima velike i luksuzne kuće i para k'o blata. S druge je strane vrhunski siromašna većina koja nema ni za papar i koji rade za nekih 150 do 200 kuna mjesečno, prosječno. Nadalje, nedjeljom se skoro cijelo selo skupi na seoskoj ledini (livadi). Na ledini je napravljeno igralište na kojem se uvjek igra nogometna utakmica između dvije seoske ekipe. Ženske na drugoj strani ledine igraju neku vrstu odbojke itd. Uglavnom ljudi se dođu malo razonoditi na ledinu nediljom, je li?! Neki igraju, neki gledaju, neki leže na ledini i odmaraju se itd.

Idem se i ja odmorit. Čitamo se opet!!!

Ništa nova, ništa nova!

Što se tiče mog laptopa tu nema ništa posebno novog. Navodno bi policija trebala ovih dana opet obavit razgovor sa Felisijanom ali ja nisam baš neki optimista da će od toga išta biti. Ona verzija da će prijatelj policajac od Nana to riješiti na svoj način a zauzvrat ću ga ja nagradit sa sto dolara, izgleda da i od toga nema ništa. Ima još jedna verzija a to je najnovija. Naime, prrijatelj ili rođak, šta li je već neznam, od Felisijana je poručio navodno preko Nana, bit će da mu se čini da misli da bi on mogao možda saznati gdje su završile naše ukradene stvari i da misli da bi ih on čak mogao vrtatiti ako sazna gdje su naravno. Mi smo mu poručili da će biti basnoslovno bogato nagrađen. Dat ćemo mu 100 dolara ako sazna gdje su i ako nam vrati ukradene stvari.

Po meni, to je sve maslo Felisijana odnosno Felisijan je rekao tom svom rođaku ili prijatelju da nam složi takvu priču pa da vidi kako mi dišemo odnosno da li stvarno imamo volje platiti ili je to samo finta da ih navučemo na tanak led da nam vrate stvari a onda umjesto da im platimo u parama platimo im u dobrim batinama. Sve u svemu ja baš nisam nešto optimističan što se tiče pronalaženja mog laptopa ali eto. Tko zna?! Vidit ćemo! Meni se sve čini da se vjerovatno Felisijan malo "naljutio" na nas zato što smo ga morali isprebijati tako dobro da nije mogao hodati ni viditi na jedno oko pa zato šalje rođaka da pregovara. Ja sam poručio preko rođaka Felisijanu neka vrati ukradene stvari i ja ću mu oprostiti što smo ga morali isprebijati. E!!!

Finta lijevo, prolaz desno!!!

U subotu 07 svibnja 2005 odigrala se nogometna utakmica između hrvatske i francuske reprezentacije na stadionu ispred škole "Lyce de Kigali". Don Sebastijan i ja vodili smo momčad hrvatske reprezentacije a tko je vodio francusku reprezentaciju neznam a i nije me ni briga. Najboljeg igrača hrvatske reprezentacije ja sam osobno doveo sa motorom na utakmicu. Naši igrači su odmah po dolasku na stadion započeli sa žestokim zagrijavanjem a ja sam to sve nadgledao. Taman nešto prije nego što će početi utakmica ja i don Sebastijan smo odlučili otići nešto pojesti i popiti pošto je bila vrućina na igralištu a i ja sam prigladnio. Računali smo doći na početak drugog poluvremena kad sunce malo padne. Međutim sranja. U gostioni gdje smo došli jesti čekali smo sat ipo spizu i tako zakasnili na drugo poluvrijeme. Kad smo se vratili već je bila utakmica gotova a igrači hrvatske reprezentacije čekali su nas pognutih glava okupljeni kraj mog motora.

Čim sam vidio njihove izraze lica, smračilo mi se pred očima jer sam znao da su izgubili. Pitam ja njih koliko ste ostali a oni meni Popušili 3:1. Pa pitam ja Je li sve bilo regularno da nije možda sudac krao za francuze? Međutim izgleda da je suđenje bilo fer i pošteno jer nitko se nije žalio na suđenje. Ništa kažem ja to je samo jedna izgubljena utakmica međutim kasnije sam se šokirao kad mi je don Sebastijan rekao da su sve utakmice skoro izgubili u ovom prvenstvu. Ovih dana se odigrava prvenstvo škola u Kigaliju i svaka škola ima svoje dresove. Tako reprezentacija škole I.F.A.K. (Institut de Formation Apostolique Kimihurura), u kojoj je don Sebastijan Marković misionar, igra što je bilo i više nego realno za očekivati u dresovima hrvatske nogometne reprezentacije dok naprimjer škola E.T.O. (Ecole Technique Officiele) Muhima sa kojim su danas naši igrali igraju u dresovima francuske nogometne reprezentacije. Dalje, ne bih htio da neko pomisli kao što sam ja isprve pomislio kad mi je don Sebastijan rekao da su naši većinu utakmica izgubili da naša reprezentacija nema veze o nogometu. Dapače, naši su sasvim solidni igrači i dobro igraju ali je fora u tome što imaju osjetno najmanji prosjek godina od ostalih učesnika.

Prosjek godina u našoj reprezentaciji je oko 15 godina pa i manje dok u drugim reprezentacijama je prosjek oko 18 godina a to je za tu dob velika razlika jer nije isto 15 i 18 godina i naprimjer 27 i 30 godina. Međutim nije svako zlo za zlo. Sada su naši igrači još mladi ali zato samo neka nastave igrati pa ce haračiti za godinu-dvi po Kigaliju. Drmar će se zemlja po kojoj oni budu igrali. Meni je doista žao što nisam stigao na drugo poluvrijeme da bar uslikam par slika za vrijeme utakmice. A šta ću mu ja sad, sam sam kriv što sam išao jesti a s druge strane tko je mogao pretpostaviti da ću ražnjiće čekati sat ipo vrimena. Tako imam samo slike koje sam uslikao pred utakmicu. Međutim, iako je za našu reprezentaciju prvenstvo završeno jer nisu prošli skupine, možda bude koja prijateljska utakmica pa ako bude onda ću ih opet ići gledati i opaliti par slika. Inače kad je don Sebastijan donio iz hrvatske svojim igračima dresove hrvatske nogometne reprezentacije onda je i don Danko svojima u njegovoj školi isto nabavio hrvatske dresove pa je sad veliki proplem kad igraju obe hrvatske nogometne reprezentacije međusobno.

Jedna mora promjeniti dres jer nemogu igrati u istim dresovima, je li tako?! Tada dolazi do problema što nitko ne želi skinuti hrvatski dres pa onda dolazi do prepirke, ali onda don Sebastijan i don Danko donesu konačnu odluku tko će promjeniti dres jer kad bi pustili igračima da se dogovore tko će skiniti hrvatski dres bilo bi krvi do koljena. Inače i fra Ivica je za reprezentaciju njegove škole naručio hrvatske dresove pa ćemo tako imati uskoro tri hrvatske nogometne reprezentacije u Ruandi i jednu u hrvatskoj. E sad vjerovali vi meni ili ne mogu reći da sam ugodno iznenađen koliko sam puno ljudi sreo, i to u svim zemljama afrike u kojim sam bio, koji znaju za hrvatsku nogometnu reprezentaciju i za dosta naših igraca (reprezentacija iz 1998 godine naravno) prije svega Davora Šukera koji je apsolutno najpopularniji nogometaš a i Bobana i Jarnija.

Ljudi moji dragi, eto toliko za danas. U petak 13. svibnja 2005 godine idem se malo odmoriti par dana na selo kod fra Ivice a onda kad se vratim pričekat ću par dana dok ne završi sezona kiša i onda idem viditi gorile itd. Pozdrav svima od Roberta iz centra Kigalija!!!

Pištolji su mi prokleto nisko

Prvo pravilo koje morate znati je to da se 90% pljački u Ruandi odvija u dogovoru sa stražarima. Prije svega morate znati da u Ruandi ima lopova u izobilju. Drugo, stražar ili se sam dogovori sa lopovima ili ga oni prisile na suradnju. Treće, stražar obično nikad ne najebe odnosno prodje lišo i još dobije svoj dio zarade. Da to malo obrazložim. U Ruandi je najnormalnija stvar da stražar noću spava. Štoviše, vi kao vlasnik kuće morate mu obezbijediti neku vanjsku sobicu da on može nesmetano spavati noću i to je savršeno normalno u Ruandi. Znači da gazda u biti plaća stražara za noćno spavanje a ne za noćno čuvanje. Uglavnom, od noćnih stražara u Ruandi je puno veća šteta nego korist ali to je Ruanda. U biti to vam je jedna velika komedija u kojoj glavnu ulogu igraju policija, stražari, visoki zidovi sa šiljcima na vrhu i imućniji ljudi koji zbog lopovske atmosfere u Ruandi potrebuju stražare. Bit će jedini budni noćni stražari u Ruandi su stražari odnosno vojska i policija koja čuva predsjednika države ili neke velike face. Svi ostali noćni stražari koji čuvaju privatne kuće bijelaca i bogatih crnaca spavaju noću blaženim snom pravednika ili vas pljačkaju. Uglavnom kad se odradi pljačka i gazda prijavi pljačku policija dođe i privede stražara, stražar daje izjavu da je spavao ili da su ga svezali. Nekad svežu stražara kao fintu. Policija naravno pušta "nevinog" stražara i on se čak vrati nazad na posao da i dalje obavlja svoj časni stražarski posao jer nije on "kriv" što se pljačka dogodila.

Pljačke najčešće ostanu nerješene. 98%. Ti lopovi koji se bave pljačkama poprilično su dobro organizirani i dobar dio njih su bivši vojnici. Stražar koji je u dogovoru sa njima teško da će ih odati ako ga policija i privede zbog sumnje da je umješan u pljačku jer će ga vrlo vjerovatno onda lopovi likvidirati kad ga uhvate jer ih je izdao. Inače u Ruandi postoji jedna velika narodna mudrost a to je NIJE GRIJEH UKRASTI AKO TE NE UHVATE. Što se tiče policije tu se ne treba čuditi ako policija ima umješane prste u sve te mafatluke. Ali ipak ne može se sve pljačkati u Ruandi. Naprimjer privatne kuće i privatne firme pogotovo ako su u vlasništvu bijelaca to može ali veleposlanstva naprimjer to ipak zbog međunarodnog ugleda, e jebiga, to ne može. Naime prije nekog vremena lopovi u dogovoru sa stražarom ukradu službeno auto iz nuncijata (vatikansko veleposlanstvo). Dođe policija i bez pardona izlomi stražara i on propjeva. Nakon tri tjedna nađu auto čak tisuću kilometara duboko u Kongu i vrate ga nazad.

Dok naprimjer nekidan su lopovi opljačkali ured od firme gdje Milan radi. Stražar je posra priču da su mu lopovi stavili vriću na glavu pa da nije ništa vidio i tako će biti najvjerovatnije izija vuk magarca. Da se vratimo mi na našeg stražara. Kratko i jasno, odrali smo ga od batina i naravno pjevao je kao grdelin. Nisam ga htio ja tući (probio sam ga samo jednom nogom) jer je malo to nelagodno da u africi bijelac tuče crnca pa su ga njegovi izmarisali. Pravo da kažem ja i Cico smo mislili da će mu oni opaliti par šamarčina i ako neće reći zvati policiju međutim oni su odlučili da to riješe na njihov način. Naravno ja i Cico smo se apsolutno složili sa njihovom metodama jer smo pošli od te logike pošto je ovo njihova zemlja pa valjda oni bolje od nas znaju kako se rješavaju ovakvi problemi. Uglavnom stražar je propjevao ali je nastalo sranje. Žena od stražara prijavila je nestanak muža. Nebi se čudio da je stražar i ženu upoznao sa planovima pljačke.

Policija dođe i privede Sergija, Nana i stražara i tako se sve izjalovi jer se planiralo otići sutra ujutro do tog drugog stražara, koji radi također tu u komšiluku a inače je on taj sa kojim je naš stražar odradio pljačku (kao što sam rekao 90% pljački počima od stražara) i uhvatiti ga kad se vraća sa posla i naravno isprerbijat da nam vrati ukradene stvari. Medjutim kako je policija privela Sergija i Nana tako nam je sjebala planove da mi riješimo problem solo bez policije. I tako je sve palo u vodu. Policija je optužila Sergia i Nana za to što su uzeli pravdu u svoje ruke. Stražar je u policiji (pošto sad zna da ga ne mogu tući) rekao da on ništa nije ukrao i da je nevin dobio batine. Završnica glasi nekako ovako policija je Sergija i Nana zadržala jedan dan u zatvoru, sa utorka na sridu. Stražar je završio u bolnicu, pošto su ga tako prebili da ne može hodat.

Sergiju su rekli , kad su ga pustili iz policije, da mora platit bolničke troškove za stražara (Bogu hvala nisu nešto skupi) da ga se ne tuži, a što je najveća ironija policija, iako joj je kristalno jasno da je stražar opljačkao kuću unatoč izjavi stražara da je nevin, je rekla kad stražar prizdravi da će ga doći opet privesti i naredit mu da otkrije gdje je roba. Zamislite logike pa zar nije logičnije odmah da su išli tražit lopova a sa Sergiom i Nanom uvijek mogu obaviti razgovor. A ne, oni cili dan razgovarali sa Sergijom i Nanom i zaključili kad se stražar oporavi da će onda ići tražit lopova. Inače, stražar je jučer pušten da se ide kući dalje oporavljat. A to znači za nekih, bit će desetak dana, ja mislim da moj laptop do tada može završiti na Madagaskaru. Ali šta da kažem, to je afrika odnosno mafatluci u Ruandi. Sve u svemu mogu reći da je ovo ipak jedan zanimljiv doživljaj viditi uživo kako funkcioniraju neke stvari u Ruandi.

Zanimljivo je reći i to da je pljačka izvršena tako da nije ništa razvaljeno nego je dotična osoba otključala vrata i lipo se ušetala u kuću i obavila "posao" i to sve pored našeg navodno "uspavanog" stražara. A majke ti, 'ko je mogao dati ključ toj osobi nego stražar. Teorija da je dotična osoba uspjela bez ključa otvoriti cilindričnu bravu otpada. U to bi možda i povjerovao da sam bio u Parizu, New Yorku ili Barceloni, ali u državi kao što je Ruanda gdje ljudi potrebuju digitron za izračunat jednadžbu: 5+17+14+3, to jednostavno ne mogu onda povjerovati. Uostalom i "dokaza li" smo da je stražar organizirao pljačku. Naš stražar je vjerovatno mislio ako mi i posumnjamo da ćemo ga prijavit policiji a on će prodat standardnu shemu da je spavao i to je to pa ako i dobije otkaz baš ga briga. On radi mjesečno za 50$ (to je dobra plaća za prilike u Ruandi) a sad je biće zaradio 100$ za jednu noć. A to što je ostao bez dobrog posla, Bogu hvala on ne raspolaže sa tolikom pameću da to može shvatiti.

Ono što je najžalosnije to je što sam ja već odavno upoznat sa svim đirevima u Ruandi i zbog svoje lijenosti sam popušio. Naime, ja bi uvečer gleda filmove na laptopu i onda kad bi mi se počelo spavati samo bi ga ugasio i otišao leći a ne bi ga spakovao u kufer i odnio u sobu, niti sam sobu zaključava. Jebiga, računaš uvijek pa neće valjda nas ispeglat stražar pa mi smo skroz OK prema njemu. Uvijek mu dam manče kad ga pošaljem po duvan itd. Ali draži su mu izgleda bili moji dolari u novčaniku. U svakom slučaju ja sam popušio laptop, svoje tri bilježnice u kojima su zapisana zadnja tri mjeseca i još neke putne dokumente koji ipak nisu, hvala Bogu, od vitalnog značaja i nešto dolara. Sva srića da su mi karneti bili u sobi a ne u torbi od laptopa jer da sam njih popušio, e moga bi se slikat. Sve u svemu ja ću se sad potruditi da s obzirom na svoju memoriju i uz pomoć svoje web stranice da koliko toliko što je moguće približnije opišem ponovo ta tri mjeseca. S druge strane stražar se ni u snu bit će nije nada ukoliko mi posumnjamo u njega da će baš ovako najebat. A bogami je najeba. mislim da će dugo pamtit moje dolare, laptop, Cicovu televiziju i dvd player. Ljudi moji to nije za virovat kako su ga isprebijali. Od batina koje je dobio, ja mislim da bi i sedam sekretara SKOJ-a propjevalo i reklo gdje se nalazi drug Tito.

I za kraj još malo informacija. Priča nam Sergio dok je bio tu noć u zatvoru da je bio u sobi 4 puta 4 metra i da ih je bilo oko 50 u sobi. Kaže Sergio da je u toj sobi vidio jednog momka od 18 godina koji je u zatvoru zato što je ubio svoju sestru i zeta a ubio ih je zato što mu je jedan tip platio 10.000 rwf (oko 18 dolara) da ih bekne. Možete li to zamisliti. A kaže Sergio da kad je prolazio kraj jedne ćelije da je u njoj samo jedan zatvorenik. Taj zatvorenik je navodno uhvaćen u New Yorku i deportiran u Ruandu a optužen je za genocid. Nadalje, kaže Sergio da u jednoj drugoj prostoriji (muškarci i žene su ipak odvojeni) ima jedna ženska koja je otrovala cilu jednu obitelj. Inače, poznato je da su Ruanđani maheri za otrove. Eto toliko. Zbog nemilih događaja sam malo odgodio posjet gorilama ali nema veze, doći će i one na red.

Malo smo u subotu ja i Oronzo štelali karburatore na mom motoru i onako neloše smo ih naštelali ali ćemo svejedno sutra opet pokušati da ih još malo bolje naštelamo. Inače sad sam dosta zauzet sa pisanjem ona tri mjeseca znam da nikad neće biti isto kao što je u bilježnicama ali se trudim da što približnije napišem. Jer jednog dana kad se vratim, napisat ću knjigu na neki moj način, da se pamti ova moja sadašnjost u africi. Inače što se tiče života to je standardno. U biti ovaj mjesec se idem bazirati na pisanje i obilazak gorila itd. Što se tiče pljačke to sam već pomalo prežalio. Jebiga, platio sam laptop 1000 eura a šta ću mu ja, šta je tu je. Imam još neku kintu u džepu ali možda neću više, najvjerovatnije, kupovati laptop nego se idem bazirati na bilježnice. A tko zna! Možda se desi i čudo i policija pronađe naše ukradene stvari. Živi bili pa vidili!

Eto ga! Pozdrav svima u domovini i na blogu. Nastavite čitati najoriginalniji putopis na svijetu jer još ćemo se čitati, još nisam propao, još mi malo tinja u džepu!!!

Pozdrav svima od Roberta Andrije Skejića s razlogom zvanog Hadžija

Laki je malo nervozan

Naime ono glavno zbog čega ću dok god budem živ pamtiti ove dvije sedmice je pljačka. Da dobro ste pročitali, vjerovali ili ne opljačkan sam. U ponediljak 02.05.2005 ujutro oko 8:30 sati kuca meni Cico na vrata sobe, zove me da izađem. Ja izađem a Cico mi kaže Uhvatili smo lopova!!! I pokaza mi na Felisiena našeg stražara. Kaže Cico Noćas nas je ispegla Felicijen naš "vjerni i do groba odani" stražar. Ajde??!! u polu snu ću ja. Protrljam oči te upitam Cica Šta je ukra, jeba mater svoju?, a kaže Cico Ukra je tvoj laptop sa torbom moju i televiziju i dvd player. Pitam ja Kako si ga uhvatio? Pa lipo, jutros me budi stražar i govori mi da je netko noćas opljačkao kuću kaže Cico. Ja ga zatvorim odmah u kuhinju i zovnem Sergia i Nana da dođu pa da porazgovaraju sa njim da kaže kod koga je sklonio ukradene stvari i s kime je odradio pljačku. Cicu je bilo kristalno jasno da stražar stoji iza pljačke, a zašto, čitajte pa ćete vidit.

Tako oko 8:30 h kad su došli Sergio i Nano, oni su ga svezali i Cico je onda kao što sam rekao probudio "pusti lava dok spava" tj. mene. Uglavnom ja prvo odem u kupatilo da operen zube i da se sredim itd jer čovjek i u najtežim trenucima u životu treba biti gospodin, zar ne?! Naime, u torbi od laptopa su mi još neki papiri za putovanje i međuostalim i ono što mi je najvažnije čak važnije i od laptopa a to su tri bilježnice u kojima su mi dnevnički zapisi zadnja tri mjeseca. Jebiga, k'o može sada ponovo napisat sve onako dobro ka' šta je pisalo. Mogu reći da sam popizdio na kvadrat. Inače, sad kad je stražar dolijao, e sad su izašli na vidjelo i drugi njegovi mafatluci za koje se prije nije imalo dokaza pa mu se nije moglo ništa staviti na teret.

Nekidan kad sam sredio vizu, kaže mi Sergio da bi trebalo dati njegovom prijatelju koju kintu za uslugu. Ja kažem Nema frke, zar je to ikad bilo u pitanju?! I uzmem novčanik i izvadim 100 dolara i dam Sergiju neka dade tom prijatelju. Međutim kad sam otvorio novčanik padne mi na pamet da prebrojim pare te zaključim da fali para. Jer, moj brat je meni poslao 1770 dolara i ja sam ih predigao 21.04.2005. Imao sam još u novčaniku 40 dolara I to je znači 1810. Nadalje, sad kad sam izbrojao pare 28.04.2005., znači sedam dana poslije, imam samo 710 dolara. E sad, ja znam da sam dao Cicu 200 dolara za stanovanje za slijedeća dva mjeseca, znam da sam dao don Sebastijanu 100 dolara jer mi je on platio neke troškove kad mi je paket predizao, znam da sam dao Sergiju za onog tipa 100 dolara i to je sve skupa 400 dolara. Znači, matematički rečeno, da sam ja svaki dan mijenjao 100 dolara u Švabe i tako promijenio u sedam dana 700 dolara.

Ali stvar je u tome što ja sa apsolutnom sigurnošću znam da nisam mjenjao svaki dan nego samo 4 dana po 100 dolara. Također nikad nisam mjenjao više od 100 dolara dnevno. Znači, ne mogu opravdati nikako gdje mi je nestalo 300 dolara. Ništa! Ja dođem kući i kažem Cicu da mi je stražar sumnjiv i ispričam mu cijelu stvar i kažem Cicu Slušaj brate Cico, ne vjerujem da si mi ti uzeo 300 dolara jer to su nikakve pare za tebe a također ne vjerujem ni da mi je Rikardo uzeo pare jer ni njemu to ne treba jer su to beznačajne pare za vas da biste gubili obraz. A ne vjerujem ni da je čistačica uzela pare jer ona kad počisti moju sobu ja sam već vani i điletin je na meni tako da ne može sve i da hoće operirat po mojim džepovima. Dakle, kažem ja Cicu jedini osumnjičeni za mene je naš kvazi stražar.

Naime ja ne zaključavam sobu noću, dalje jedino vrijeme kad điletin nije na meni je kad spavam, opće poznata stvar je da ja tako tvrdo spavam i hrčem da može izbit atomski rat i mogu iz topa pucati kraj mene a ja se neću probuditi. Tako je, po meni, jedini osumnjičenik glavom i bradom a 'ko drugi doli naš dični stražar po imenu Felisien. Kaže meni Cico kako je njemu i Rikardu jednom nestalo 100$ od para koje su namjenili za stanarinu platit i kako su oni zaključili da su se vjerovatno prebrojili iako nikako se nisu mogli pomiriti sa tom teorijom o prebrojavanju. Priča Cico kad je uselio ovdje prije nekih godinu dana da je radio party za ekipu i da je bilo dosta domaćih ljudi. Uglavnom ujutro je vidio da mu nema zlatne kadene. E sad, možda je popalio netko od gostiju a možda stražar.

Onda sam se ja sjetio kako me je Rikardo prije tri mjeseca pitao da mu posudim 100 dolara i da će mi vratit za dva dana. Ja kažem Nos problemos! i otvorim novčanik kad u novčaniku samo 50$. Kažem ja Rikardu nemam ni ja izgleda 100$ evo ti 50$. Ništa! Rikardo uzme 50$, međutim ja sam bio više nego siguran da imam u novčaniku 150$ a ne samo 50$. Ali ništa, ja zaključim bit će sam se prebrojio, bit će sam ih prominija i potrošija ali sam zaboravija. Ne računaš nikad na ono najgore pa mi padne napamet još jedan slučaj (kad vas ispeglaju onda vam puno toga postane jasnije) kad sam se onomad vratio iz Tanzanije.

Odmah prvu večer našli smo se ja, Milan, njegova žena, Rikardo i jedna novinarka u Cica na večeri. Ja sam počastio večerom u znak mog povratka i večeru sam platio u dolarima jer nisam imao rw franaka. Znam da mi je konobar vratio 5 novčanica od 5000 rwf i ja sam to spremio u džep od điletina. Inače u novčaniku držim samo dolare i putovnicu i to mi je sve u zapatentiranom džepu a domaće pare u gornjem džepu điletina. Međutim, ujutro izvadim pare jer sam htio platit čistacici pranje robe kad ono samo 4 novčanice od 5000 rwf. Ništa! Ja opet kontam bit će sam se prebrojio itd. Uglavnom ja i Cico smo zaključili u četvrtak da sumnjamo u stražara ali da dokaza nemamo i jedino što možemo to je da budemo oprezniji ubuduće. Ali eto dolijao stražar naš u ponediljak.

Može neko reći pa kako mi možemo biti sigurni da je stražar?. E pa dođite u Ruandu pola godine kao ja pa će vam sve biti jasnije. Prvo što se tiče mojih para to je stražar lukavo odrađivao. Opcija da mi je neki lopov u gradu ukrao 300$ otpada jer bi lopov u gradu uzeo sve pare a ne samo 300$ a vratio nazad 700$ i lijepo ponovo zatvorio džep. On je uzimao pomalo jer je išao tom logikom da ja neću prebrojavati pare svaki dan a ako i posumnjam teško je dokazati jer uvijek ima onaj faktor da sam se ja prebrojao ili zaboravio koliko sam točno para imao ili mjenjao itd. Ja doduše otvorim svaki dan novčanik ali samo bacim oko da vidim jesu li dolari unutra ali ne brojim jer računam ako me netko opelješi uzet će sve pa računam ako su dolari u novčaniku a onda su i na broju svi. Tko je moga ići za tim da će te stražar peglati. Tako da sam ja zaključio da bi stražar kad bi mu se ukazala prilika i ocijenio da je momenat ušao noću u moju sobu i brzinski obavio rabotu i izvukao 100$. Zašto je jednom uzeo samo 5000 rwf?

Pretpostavljam pošto sam se tek vratio iz Tanzanije nazad u Ruandu, bit će je stražar računao da bi možda mogao lako posumnjati da fali love jer sam imao samo 200$ pa se iz taktičkih razloga morao zadovoljiti sa samo 5000rwf. Mada je u biti nebitno iz kojeg je razloga on tada uzeo samo 5000 rwf iz gornjeg džepa mog điletina. Možda mu je bilo s ruke ono što bi se kod nas reklo. E a sad što se tiče pljačke kuće, prvo pravilo koje morate znati je to...

(nastavak u idućem broju)

Evo me, živ sam. Nismo se čitali malo više dana. Zašto??? E pa to ćete saznati kad pročitate sva slova i sve točke i zareze u nastavku najoriginalnijeg putopisa na svijetu.

Par nepar

Dakle, mogu reći da će mi ovaj dio mog putovanja zasigurno ostati zabetoniran u sjećanju. Kao što vam je poznato ispizdija sam se oko vize za nevirovat. Četri dana sam se "jebava" po policiji. Prvi dan, u ponediljak, dođem ja sa Sergiom, mojim prikom (Sergio je ruanđanin i vodi sa Cicom restoran Papyrus), u Imigracijski ured i predam papire što mi je ženska na šalteru rekla u petak da moram imati. Kad ono šef neće ni da čuje. Kaže da sam imao već jednu tromjesečnu multi turističku vizu ove godine i da ne može više. Ja mu kažem da sam ja bio napustio Ruandu i da sam sad ponovo došao, ali on, onako arogantan, neće ni da nas sasluša. Normalno da sam se i ja iživcirao i odmah ga počastio sa nekoliko prelijepih hrvatskih izraza i to sa smješkom na licu jer ovaj, Bogu hvala nerazumi hrvatski a ja opet moram malo olakšat sebi dušu, je li.

Kaže ta konjina od šefa u Imigracijskom uredu da idem u neki ured gdje se izdaju novinarske akreditacije pošto sam ja u molbi naveo da sam novinar koji putuje avanturistički po Africi itd, bla bla bla. Jebiga, u africi trebate dosta puta i izmisliti nešto u svrhu svojih interesa, naravno ako putujete na ovaj način kao naprimjer ja. Međutim u uredu za ta novinarska sranja radi opet jedan svemirac pa mi on kaže da bi dobio tu novinarsku akreditaciju moram prvo izvadit vizu. Ja mu kažem Pa šta da radim. Onaj tamo neda vizu bez novinarske akreditacije a ti nedaš akreditaciju bez vize. Kaže meni on (jer sam mu u međuvremenu složio i priču da sam ja predsjednik moto kluba Motorobi i da ja turistički putujem i da ja ne radim za nijednu firmu itd bla bla bla) da bi trebao donijet pismo od mog moto kluba da sam ja stvarno predsjednik i da putujem po africi. Dobro kažem ja i nazovem brata i objasnim mu da je novonastala situacija G6.

Moj brat momentalno krene u akciju i lipo napiše pismo i to sa pečatom i u pismu lijepo piše da sam ja i ovo i ono i da ja putujem tamo i onamo i da sam ja predsjednik kluba a moj prijatelj Ante Getriba tajnik. Međutim opet sranje onaj manijak na policiji neće ni da čuje. Jebe se njemu i za novo pismo. Neda vizu i gotovo. Ja nazad u onaj novinarski ured i računam idem zamolit tog čovika čini mi se malo normalniji da mi da tu novinarsku iskaznicu pa da mi onaj manijak da vizu (inače novinarska iskaznica košta 200 dolara za mjesec dana. Naravno ako uzmeš više mjeseci onda daju skonto. Npr. 3 mjeseca su 400 dolara a Rikardo je platio 1000 dolara za godinu dana. Sad vidite koliko sam bio spreman izsukat novaca iz pernice samo da se dočepam vize od 60 dana (toliko sam izračuna da mi triba). Međutizim, dođem ja u taj novinarski ured kad ono ovaj se sad pretvori u filozofa i kaže mi da bi trebao prvo otići u ministarstvo nekakvo za neku potvrdu pošto mi u molbi od motokluba piše da mislim pisat knjigu.

Inače zbog političke situacije u Ruandi dosta je škakljivo ako neko hoće pisat knjigu o Ruandi ili radit neku drugu medijsku rabotu. Ja lipo popizdim, uzmem mu iz ruke svoje papire i kažem mu Adio vam ga se šjor. Meni tip kaže Nemojte se ljutiti gospodine pa sve se može riješiti. Ma riješi ti sa svojim ćaćom diko a mene ne'š bogami zajebavat više ni ti ni onaj manijak u Imigraciskom uredu i odemo ja i Sergio pa-pa. Ja računam u najgorem slučaju mogu se provozati sa motorom do Gome na kavu i lipo na povratku, na granici ti daju 15 dana za 60 dolara. Tako lipo svakih 15 dana i nema zajebancije ni sranja. Međutim kaže meni Sergio da on ima nekog poznanika koji je šef Imigraciskog ureda na aerodromu i da bi mogli viditi sa njim. Tako meni napokon sunce svane kad sam već sve prekrižio.

Taj tip ode sa mojim papirima direktno glavnom šefu Imigraciskog ureda i objasni mu situaciju. Šef pozove mene na razgovor da vidi šta je sporno i ja kažem čoviku da sam ja imao već jednu tromjesečnu multi vizu ali da mi je istekla dok sam bio u Tanzaniji i da sam sad nanovo doša i tražim još dva miseca multi vizu turističku ako je moguće (jer onda ne moram plaćati ona novinarska sranja). Nadalje, kažem ja tom šefu da ja samo trošim pare u Ruandi da ja nista ne radim plus toga ja sam gost kod Sergia itd, itd. Šef se odobrovolji i da mi vizu još 60 dana. Super. Tako sad imam vizu do 27.06.2005. To je to! Ali ova zajebancija oko vize iako je trajala četri dana nije ni izbliza ono glavno zbog čega će mi ove dvije zadnje sedmice ostati u sijećanju. Naime ono glavno zbog čega ću dok god budem živ pamtiti ove dvije sedmice je...

(nastavak u idućem broju)