Priče o proteklim danima
Dakle u petak sam otišao u fra Ivice u Kivumu. To je oko 40 km od Kigalija, općina Gitarama. Cijeli petak sam bio mamuran jer sam noć prije išao u kazalište slušati Cica kako pjeva operu. Održavala se nekakva humanitarna priredba pa je bilo raznih pjevača, svirača i plesača pa je tako i Cico bio pozvan da nastupa. Poslje opere smo pili i jeli u njegovom restoranu do kasno u noći tako da sam ujutro bio nikakav. Nadalje, u fra Ivice sam proveo sedam dana i bilo mi je i više nego odlično. U tih sedam dana bile su čak tri brgulje (vidi rječnik). Prvo je fra Matijasu bio imendan pa se to proslavilo, zatim je jedan mladi fratar koji je nedavno zaređen (nisam uspio zapamtit ime, malo sam glup za pamćenje stranih imena) održao misu kod časnih sestara pa su one organizirale brgulju nakon mise u čast novopečenog svećenika i mogu reći da je bilo jako zanimljivo. Čak su djeca iz sela pjevala i plesala.
Treća brgulja je bila u čast druge godišnjice ređenja fra Juvenala. Tako da sam stvarno pogodio vrijeme kad ću doći u posjetu kod fra Ivice. Inače fra Ivica je gvardijan franjevačkog samostana u Kivumu i ravnatelj zanatske škole “FRATAR VJEKO ĆURIĆ” u Kivumu. Inače župu u Kivumu i crkvu je utemeljio i sagradio pokojni fra Vjeko Ćurić koji je, nakon što je spasio i pomogao na tisuće ljudi, kukavički ubijen u centru Kigalija 31.01.1998. godine. Tako je zanatska škola u Kivumu, kad se sagradila, dobila ime njemu u čast. U samostanu živi pet fratara. Od toga su četiri svećenika a jedan se još školuje.
Njihov dan počima nekako ovako. Ustajanje u 5 sati ujutro (ja sam ustajao oko 10 h jer volim spavati). Zatim imaju molitvu pa onda u 6:30 h misu u crkvi. Poslije mise je doručak a nakon doručka svatko ima svoje obaveze za odraditi. Ručak je u 12:30. Nakon ručka je kratki odmor od pola sata a onda nastavak dnevnih obaveza i aktivnosti. U 19:00 h imaju molitvu a onda u19:30 napokon večera. Nakon večere se obično malo ćakula o sutrašnjim obavezama itd. Fratri idu relativno kasno spavati, oko 23:00 h pa i kasnije, s obzirom da se ustaju u 5 h ujutro. Razlog tome je to što obično dosta čitaju knjige prije spavanja. Inače ja ću, kad napustim Ruandu napisat malo opširnije o našim misionarima i Ruandi tako da neću sada puno o tome pisati.
Dakle u tih sedam dana što sam proveo u samostanu kod fra Ivice kao što sam rekao bile su tri brgulje a bilo je i drugih zanimljivosti. Naprimjer u nedjelju je fra Matijas imao misu u jednom selu Mpushi koje je od Kivumua oko 5 km a put je očajan makadam. Ja sam išao s fra Matijasom jer me zanimalo da vidim malo kako izgleda to selo na brežuljku i da vidim kakvi su “đirevi” u selu itd. Crkva u tom selu spada pod župu Kivumu i bila je puna k'o šipak. Bilo je ljudi na misi, milijardu. Nakon mise djeca su ispred crkve udarali po bubnjevima i plesali neki njihov tradicionalni ples. Jako zanimljivo za viditi. Nadalje, u subotu su đaci počeli paliti cigle. Šta palit?! Šta cigle?! Naime, đaci koji uče zidarski zanat ima li su zadatak naučiti i sprovesti u djelo kako se rade cigle. Tako su od zemlje (ili čega već) napravili cigle i složili ih na gomilu. U subotu uvečer su počeli ložiti vatru u tunelima koji su napravljeni na dnu gomile. Štos je u tome da se vatra, jednom kad se naloži, mora održavati cijelo vrijeme dok cigle ne budu pečene.
Tako su se đaci podijelili u grupe i vodili brigu da se vatra uredno održava. A da ne bi kojim slučajem zaspali po noći pa da se ne dogodi zlo, kao naprimjer zapale se đaci ili škola ili čak cijelo selo a možda i šire, fra Ivica im je kupio mesa i donio krumpira da mogu peći po noći a za svaki slucaj dao im je i dva bubnja da mogu udarati. Tako su đaci cijelu noć pazili na vatru, pekli meso i krumpire a bubnjeve su tako dobro udarali da ja mislim da cilo selo nije spavalo. Pečenje cigli je trajalo oko dva i po dana. Ja bi ih sa fra Ivicom otišao obići poslije večere a fra Ivica se čak ustajao u 3 h ujutro te išao u kontrolu. Kad su cigle gotove onda se još dobro naloži vatra u tunelima, tuneli se zatvore i onda to tako gori još neko vrijeme i kad izgori cigle su definitivno gotove.
A sad pazite ovo. Ovde na selu ljudi sebi za 500 do 1000 eura (zavisi od veličine) naprave kuću i to skroz pristojnu. Naravno mislim za njihov standard i životne uvjete. Kuća je prizemnica i može imati jednu, dvije ili tri sobe, zavisi od veličine same kuće. Zatim jednu prostoriju gdje se nalazi kuhinja i dnevni boravak (ajmo tako nekako reći). Wc je vanjski (poljski). Kuća ima krov, prozore i vrata. Oziđana je od cigla i inkartana (ožbukana) iznutra i izvana. Sve u svemu sasvim pristojna kuća. Za sirotinju! Jedini je problem kako naći 500 do 1000 eura. U Ruandi su nenormalno veliki nesrazmjeri. Ima bogata manjina koja ima velike i luksuzne kuće i para k'o blata. S druge je strane vrhunski siromašna većina koja nema ni za papar i koji rade za nekih 150 do 200 kuna mjesečno, prosječno. Nadalje, nedjeljom se skoro cijelo selo skupi na seoskoj ledini (livadi). Na ledini je napravljeno igralište na kojem se uvjek igra nogometna utakmica između dvije seoske ekipe. Ženske na drugoj strani ledine igraju neku vrstu odbojke itd. Uglavnom ljudi se dođu malo razonoditi na ledinu nediljom, je li?! Neki igraju, neki gledaju, neki leže na ledini i odmaraju se itd.
Idem se i ja odmorit. Čitamo se opet!!!
Post je objavljen 27.05.2005. u 10:59 sati.