Evo me, živ sam. Nismo se čitali malo više dana. Zašto??? E pa to ćete saznati kad pročitate sva slova i sve točke i zareze u nastavku najoriginalnijeg putopisa na svijetu.
Par nepar
Dakle, mogu reći da će mi ovaj dio mog putovanja zasigurno ostati zabetoniran u sjećanju. Kao što vam je poznato ispizdija sam se oko vize za nevirovat. Četri dana sam se "jebava" po policiji. Prvi dan, u ponediljak, dođem ja sa Sergiom, mojim prikom (Sergio je ruanđanin i vodi sa Cicom restoran Papyrus), u Imigracijski ured i predam papire što mi je ženska na šalteru rekla u petak da moram imati. Kad ono šef neće ni da čuje. Kaže da sam imao već jednu tromjesečnu multi turističku vizu ove godine i da ne može više. Ja mu kažem da sam ja bio napustio Ruandu i da sam sad ponovo došao, ali on, onako arogantan, neće ni da nas sasluša. Normalno da sam se i ja iživcirao i odmah ga počastio sa nekoliko prelijepih hrvatskih izraza i to sa smješkom na licu jer ovaj, Bogu hvala nerazumi hrvatski a ja opet moram malo olakšat sebi dušu, je li.
Kaže ta konjina od šefa u Imigracijskom uredu da idem u neki ured gdje se izdaju novinarske akreditacije pošto sam ja u molbi naveo da sam novinar koji putuje avanturistički po Africi itd, bla bla bla. Jebiga, u africi trebate dosta puta i izmisliti nešto u svrhu svojih interesa, naravno ako putujete na ovaj način kao naprimjer ja. Međutim u uredu za ta novinarska sranja radi opet jedan svemirac pa mi on kaže da bi dobio tu novinarsku akreditaciju moram prvo izvadit vizu. Ja mu kažem Pa šta da radim. Onaj tamo neda vizu bez novinarske akreditacije a ti nedaš akreditaciju bez vize. Kaže meni on (jer sam mu u međuvremenu složio i priču da sam ja predsjednik moto kluba Motorobi i da ja turistički putujem i da ja ne radim za nijednu firmu itd bla bla bla) da bi trebao donijet pismo od mog moto kluba da sam ja stvarno predsjednik i da putujem po africi. Dobro kažem ja i nazovem brata i objasnim mu da je novonastala situacija G6.
Moj brat momentalno krene u akciju i lipo napiše pismo i to sa pečatom i u pismu lijepo piše da sam ja i ovo i ono i da ja putujem tamo i onamo i da sam ja predsjednik kluba a moj prijatelj Ante Getriba tajnik. Međutim opet sranje onaj manijak na policiji neće ni da čuje. Jebe se njemu i za novo pismo. Neda vizu i gotovo. Ja nazad u onaj novinarski ured i računam idem zamolit tog čovika čini mi se malo normalniji da mi da tu novinarsku iskaznicu pa da mi onaj manijak da vizu (inače novinarska iskaznica košta 200 dolara za mjesec dana. Naravno ako uzmeš više mjeseci onda daju skonto. Npr. 3 mjeseca su 400 dolara a Rikardo je platio 1000 dolara za godinu dana. Sad vidite koliko sam bio spreman izsukat novaca iz pernice samo da se dočepam vize od 60 dana (toliko sam izračuna da mi triba). Međutizim, dođem ja u taj novinarski ured kad ono ovaj se sad pretvori u filozofa i kaže mi da bi trebao prvo otići u ministarstvo nekakvo za neku potvrdu pošto mi u molbi od motokluba piše da mislim pisat knjigu.
Inače zbog političke situacije u Ruandi dosta je škakljivo ako neko hoće pisat knjigu o Ruandi ili radit neku drugu medijsku rabotu. Ja lipo popizdim, uzmem mu iz ruke svoje papire i kažem mu Adio vam ga se šjor. Meni tip kaže Nemojte se ljutiti gospodine pa sve se može riješiti. Ma riješi ti sa svojim ćaćom diko a mene ne'š bogami zajebavat više ni ti ni onaj manijak u Imigraciskom uredu i odemo ja i Sergio pa-pa. Ja računam u najgorem slučaju mogu se provozati sa motorom do Gome na kavu i lipo na povratku, na granici ti daju 15 dana za 60 dolara. Tako lipo svakih 15 dana i nema zajebancije ni sranja. Međutim kaže meni Sergio da on ima nekog poznanika koji je šef Imigraciskog ureda na aerodromu i da bi mogli viditi sa njim. Tako meni napokon sunce svane kad sam već sve prekrižio.
Taj tip ode sa mojim papirima direktno glavnom šefu Imigraciskog ureda i objasni mu situaciju. Šef pozove mene na razgovor da vidi šta je sporno i ja kažem čoviku da sam ja imao već jednu tromjesečnu multi vizu ali da mi je istekla dok sam bio u Tanzaniji i da sam sad nanovo doša i tražim još dva miseca multi vizu turističku ako je moguće (jer onda ne moram plaćati ona novinarska sranja). Nadalje, kažem ja tom šefu da ja samo trošim pare u Ruandi da ja nista ne radim plus toga ja sam gost kod Sergia itd, itd. Šef se odobrovolji i da mi vizu još 60 dana. Super. Tako sad imam vizu do 27.06.2005. To je to! Ali ova zajebancija oko vize iako je trajala četri dana nije ni izbliza ono glavno zbog čega će mi ove dvije zadnje sedmice ostati u sijećanju. Naime ono glavno zbog čega ću dok god budem živ pamtiti ove dvije sedmice je...
(nastavak u idućem broju)
Post je objavljen 09.05.2005. u 00:57 sati.