Down below.

Nekad sam znala pisati. Znala sam pustiti rukama da kažu sve što ja nisam mogla izgovoriti, a bilo je puno tog što nisam mogla, a i dan danas ne mogu. Nikad nisam znala s osjećajima, osim skrivati ih i panično bježati od njih jer imati osjećaje znači biti slab, a slabost je nešto što si nisam nikad niti htjela niti mogla dopustiti. A kao, hrabra sam.

Još jedna noć koju sam provela budna, a sve zbog košmara u glavi koju uzrokuješ ti. I ne znam koji nadimak da ti dam, kako da te obilježim, a nije ni bitno jer samo razmišljanje o tebi.. ne mogu. Gušim se i ne dišem, a već dugo imam takav osjećaj jer sita sam obećanja, velikih riječi, nikakvih gesta, a pogotovo laži na sve strane.

Ljuta sam jer si me uvukao u nešto što nisi smio, što me i dalje kupuješ velikim riječima, obećanjima danima u trenutku, a ne vidiš da se raspadam i da ne znam kako izaći iz ovog limba u koji si me stavio.

I zato ovo pišem tebi.

Rekao si mi da sam napeta, da mi se vidi u očima, a ja te gledam, smijem se i kažem da nije bitno jer sam uvijek napeta.. i gle sad, opet ne spavam, a sve samo zato što ne znam kud ovo naše vodi. Odnosno, znam. Znam dobro da ne vodi nigdje jer stvari su uvijek posve jasne. Ako te želi, ako te voli, ako je zaljubljen, neće te pustiti, i to je to. Sve ostalo su laži, a prema tome, ti i ja smo laž. Jedna velika laž, a ako mene pitaš, užasna bol jer si dopustio da odemo predaleko, da se razviju osjećaji..

Uništavaš me.

A ja hvatam zrak, panično pokušavam disati i pokušati plivati u nečemu u čemu niti jedna osoba koja voli sebe ne bi smjela biti, a ja, eto, očito, ne volim sebe i zato ti dopuštam da se liječiš na meni, da se ti oporavljaš, a da ja tonem sve dublje.

Ne znam zašto ne mogu otići i zašto sam ti noćas rekla da ne želim da me voliš.

Kad želim. Želim da me voliš i da budeš čovjek mog života i da se vratimo na početak prije nego što si uništio čaroliju. A uništio si je i povrijedio si me, i to samo kako, a kao, to je zadnje što želiš.

I ne znam što ti je u glavi i zašto barem ti ne možeš biti hrabar kad ja već ne mogu.


Jel to zato? Jel ti diže ego što je ljepotica pala na tebe? Jesam tu da imaš priču za unuke? Što želiš od mene? I zašto ne želiš ništa? I zašto mi to radiš ako ti je stalo? A nije ti stalo. Jer ovo ne radiš ljudima do kojih ti je stalo. Ne lomiš ih, ne držiš ih uz sebe i polako gušiš znajući da jedva dišu.

I opet nisam sve priznala sebi, još uvijek ne mogu, kao što još uvijek ne mogu ni otići.

Jer se bojim da ću te izgubiti, a opet, imam li išta za izgubiti?

Nisi moj.
Ne znam hoćeš li ikada i biti.

Sve što znam je da moram otići.
Smoći snage i hrabrosti.. i otići.

Imam toliko toga za reći, a ne znam kako. Ne znam odakle krenuti, a to ne znam je postala konstanta koja se provlači kroz sve niti mog života. Bojim se reći što osjećam, što želim jer nema smisla, a navodno sam neustrašiva. Bojim se čak i otići.

Ne mogu otići, a ne dobivam ništa od njega.

Dobivam samo slomljenog muškarca s kojim je čarolija nestala. Možda je nestala u nepovrat, a možda se pretvorila u ljubav? Jer koliko bi to bilo smiješno?

Uhvatila sam se za emocionalno nedostupnog čovjeka koji me navodno voli, ali nema osjećaje prema tome da li se viđam s drugima? Koji ne može biti u vezi, ali me voli?

I ne znam zašto ne odlazim, zašto ne prekinem to jedno veliko ništa i prestanem se davati?

Već neko vrijeme razmišljam da počnem pisati, da otvorim svoj blog i napišem sve ono što ne mogu ili ne želim reći, a mnogo je toga u meni. Tattoo je rekao da se na meni vidi nemir i unutarnji razdor, na kilometre. I nije rekao ništa krivo. Zapravo, rekao je jako puno toga o meni što je točno, a zapravo se ni ne znamo. Rekla bih da je smiješno, ali nije. Lijepo mi je, ali i žalosno. Žalosno jer sam sa Zverkom provela dvije i pol godine, a da me nikad zapravo nije upoznao. Nikad nije htio zagrepsti ispod površine, vidjeti što se krije ispod trofeja koji sam bila za njega. Lijepa, pametna, zgodna, nasmijana, iz dobre obitelji, djevojka koja je na putu da postane netko i nešto, i to je bilo ono što mu se svidjelo, u što se zaljubio. Sve ostalo nije dolazilo u obzir, sve ostalo je bilo teško za voljeti. A možda i pretjerujem, ali osjećaj je takav. Bila sam mu zvijezda vodilja koja se polako uz njega gasila.

A to čak nije ni moja konstatacija već su to riječi drugih. I mnogo ih je, konstatacija, ne, a sad pogotovo nakon prekida. Svi imaju nešto svoje za reći i podijeliti, a sve to nešto se svodi na isto; različiti ste. I ljudi koji nas znaju dobro, i ljudi koji nas znaju površno, i moji i njegovi ljudi, svi govore baš to. I jesmo, različiti smo, i kad pričam s ljudima tek sad vidim koliko zapravo nitko nije vjerovao da možemo uspjeti jer ti želiš svijet, a on je tu gdje je i to mu je dovoljno. I kako dalje? Nismo mogli, a pogotovo ne kad nas je baš ta različitost uništavala. Uvijek sam mislila da ću puno naučiti od osobe koja je drugačija od mene, i jesam, ali kad se radi o vezi, potrebna je velika i jaka ljubav da bi nadvladala sve ono što može razdvojiti dvoje, a mi, mi to nismo imali. Imali smo jedno drugo možda tek toliko da se imamo, možda da budemo taj vizualno predivan par, naizgled sretan i vječan, a i možda smo se zaista voljeli prvih godinu i pol dana, a onda je sve krenulo k vragu.

Nisam bila med i mlijeko - ni on, ali bome ni ja. I ohladila sam se. Htjela sam otići, nisam znala kako, a pokušavala sam, zaista jesam. Mislim da sam htjela prekinuti najmanje desetak puta tokom naše veze? Ali bojala sam se. Bojala sam se biti sve ono što jesam jer što ako? I sada se tu može slobodno nastaviti niz jer previše je bilo tih što ako, a ja sam pucala i prenosila svu svoju lošu energiju na njega, a i k tome, sve je bilo mlako, ili je postajalo mlako. On se nikad nije potrudio zaustaviti me, ne na način koji bi me zaista zaustavio. Uvijek je bio statičan, a meni to nikad nije išlo. No što je najgore, od samih početaka sam znala da to nije to, ali uvijek sam birala vjerovati u ljubav, u borbu za isto, ali nauštrb sebe? Zašto je tako teško slušati sebe? Od samog starta sam znala da to nije to, ali sam išla dalje, uvjeravala samu sebe da su to samo sitnice, da pretjerujem, a na kraju je sve ispalo točno onako kako sam znala da hoće.

Ali živiš i učiš. I naučiš da makar je Zverka dobar čovjek, nije dobar za tebe. Nikad nije bio dobar za mene, no zahvalna sam mu na svim lijepim trenucima, pa čak i svim onim manje lijepim jer sam toliko toga naučila - o vezama, o muškarcima, o onome što želim, o onome što ne želim, o onome u čemu griješim, o onome na čemu trebam inzistirati... naučila sam puno toga o sebi. I kako ne biti sretan pa barem zbog toga?

Ali sad krećem ispočetka, a neke stvari, neki događaju zaslužuju svoje vječno mjesto, zaslužuju da budu ispričane i podijeljene, i zato ovaj blog. Da izbacim sve iz sebe, da otkrijem sve ono što me mučilo ili muči, da razbistrim glavu, da ispričam još koju o sebi, o Zverki, Hesse-u, možda pak Tattoo-u ili nekom posve novom.. ovo je za mene, za nove početke, uspjehe i poraze, nove životne lekcije.. a bit će ih, tek počinjem.