Pregled posta

Down below.

Nekad sam znala pisati. Znala sam pustiti rukama da kažu sve što ja nisam mogla izgovoriti, a bilo je puno tog što nisam mogla, a i dan danas ne mogu. Nikad nisam znala s osjećajima, osim skrivati ih i panično bježati od njih jer imati osjećaje znači biti slab, a slabost je nešto što si nisam nikad niti htjela niti mogla dopustiti. A kao, hrabra sam.

Još jedna noć koju sam provela budna, a sve zbog košmara u glavi koju uzrokuješ ti. I ne znam koji nadimak da ti dam, kako da te obilježim, a nije ni bitno jer samo razmišljanje o tebi.. ne mogu. Gušim se i ne dišem, a već dugo imam takav osjećaj jer sita sam obećanja, velikih riječi, nikakvih gesta, a pogotovo laži na sve strane.

Ljuta sam jer si me uvukao u nešto što nisi smio, što me i dalje kupuješ velikim riječima, obećanjima danima u trenutku, a ne vidiš da se raspadam i da ne znam kako izaći iz ovog limba u koji si me stavio.

I zato ovo pišem tebi.

Rekao si mi da sam napeta, da mi se vidi u očima, a ja te gledam, smijem se i kažem da nije bitno jer sam uvijek napeta.. i gle sad, opet ne spavam, a sve samo zato što ne znam kud ovo naše vodi. Odnosno, znam. Znam dobro da ne vodi nigdje jer stvari su uvijek posve jasne. Ako te želi, ako te voli, ako je zaljubljen, neće te pustiti, i to je to. Sve ostalo su laži, a prema tome, ti i ja smo laž. Jedna velika laž, a ako mene pitaš, užasna bol jer si dopustio da odemo predaleko, da se razviju osjećaji..

Uništavaš me.

A ja hvatam zrak, panično pokušavam disati i pokušati plivati u nečemu u čemu niti jedna osoba koja voli sebe ne bi smjela biti, a ja, eto, očito, ne volim sebe i zato ti dopuštam da se liječiš na meni, da se ti oporavljaš, a da ja tonem sve dublje.

Ne znam zašto ne mogu otići i zašto sam ti noćas rekla da ne želim da me voliš.

Kad želim. Želim da me voliš i da budeš čovjek mog života i da se vratimo na početak prije nego što si uništio čaroliju. A uništio si je i povrijedio si me, i to samo kako, a kao, to je zadnje što želiš.

I ne znam što ti je u glavi i zašto barem ti ne možeš biti hrabar kad ja već ne mogu.


Jel to zato? Jel ti diže ego što je ljepotica pala na tebe? Jesam tu da imaš priču za unuke? Što želiš od mene? I zašto ne želiš ništa? I zašto mi to radiš ako ti je stalo? A nije ti stalo. Jer ovo ne radiš ljudima do kojih ti je stalo. Ne lomiš ih, ne držiš ih uz sebe i polako gušiš znajući da jedva dišu.

I opet nisam sve priznala sebi, još uvijek ne mogu, kao što još uvijek ne mogu ni otići.

Jer se bojim da ću te izgubiti, a opet, imam li išta za izgubiti?

Nisi moj.
Ne znam hoćeš li ikada i biti.

Sve što znam je da moram otići.
Smoći snage i hrabrosti.. i otići.

Post je objavljen 29.01.2020. u 05:20 sati.