Marketing
Već neko vrijeme razmišljam da počnem pisati, da otvorim svoj blog i napišem sve ono što ne mogu ili ne želim reći, a mnogo je toga u meni. Tattoo je rekao da se na meni vidi nemir i unutarnji razdor, na kilometre. I nije rekao ništa krivo. Zapravo, rekao je jako puno toga o meni što je točno, a zapravo se ni ne znamo. Rekla bih da je smiješno, ali nije. Lijepo mi je, ali i žalosno. Žalosno jer sam sa Zverkom provela dvije i pol godine, a da me nikad zapravo nije upoznao. Nikad nije htio zagrepsti ispod površine, vidjeti što se krije ispod trofeja koji sam bila za njega. Lijepa, pametna, zgodna, nasmijana, iz dobre obitelji, djevojka koja je na putu da postane netko i nešto, i to je bilo ono što mu se svidjelo, u što se zaljubio. Sve ostalo nije dolazilo u obzir, sve ostalo je bilo teško za voljeti. A možda i pretjerujem, ali osjećaj je takav. Bila sam mu zvijezda vodilja koja se polako uz njega gasila.
A to čak nije ni moja konstatacija već su to riječi drugih. I mnogo ih je, konstatacija, ne, a sad pogotovo nakon prekida. Svi imaju nešto svoje za reći i podijeliti, a sve to nešto se svodi na isto; različiti ste. I ljudi koji nas znaju dobro, i ljudi koji nas znaju površno, i moji i njegovi ljudi, svi govore baš to. I jesmo, različiti smo, i kad pričam s ljudima tek sad vidim koliko zapravo nitko nije vjerovao da možemo uspjeti jer ti želiš svijet, a on je tu gdje je i to mu je dovoljno. I kako dalje? Nismo mogli, a pogotovo ne kad nas je baš ta različitost uništavala. Uvijek sam mislila da ću puno naučiti od osobe koja je drugačija od mene, i jesam, ali kad se radi o vezi, potrebna je velika i jaka ljubav da bi nadvladala sve ono što može razdvojiti dvoje, a mi, mi to nismo imali. Imali smo jedno drugo možda tek toliko da se imamo, možda da budemo taj vizualno predivan par, naizgled sretan i vječan, a i možda smo se zaista voljeli prvih godinu i pol dana, a onda je sve krenulo k vragu.
Nisam bila med i mlijeko - ni on, ali bome ni ja. I ohladila sam se. Htjela sam otići, nisam znala kako, a pokušavala sam, zaista jesam. Mislim da sam htjela prekinuti najmanje desetak puta tokom naše veze? Ali bojala sam se. Bojala sam se biti sve ono što jesam jer što ako? I sada se tu može slobodno nastaviti niz jer previše je bilo tih što ako, a ja sam pucala i prenosila svu svoju lošu energiju na njega, a i k tome, sve je bilo mlako, ili je postajalo mlako. On se nikad nije potrudio zaustaviti me, ne na način koji bi me zaista zaustavio. Uvijek je bio statičan, a meni to nikad nije išlo. No što je najgore, od samih početaka sam znala da to nije to, ali uvijek sam birala vjerovati u ljubav, u borbu za isto, ali nauštrb sebe? Zašto je tako teško slušati sebe? Od samog starta sam znala da to nije to, ali sam išla dalje, uvjeravala samu sebe da su to samo sitnice, da pretjerujem, a na kraju je sve ispalo točno onako kako sam znala da hoće.
Ali živiš i učiš. I naučiš da makar je Zverka dobar čovjek, nije dobar za tebe. Nikad nije bio dobar za mene, no zahvalna sam mu na svim lijepim trenucima, pa čak i svim onim manje lijepim jer sam toliko toga naučila - o vezama, o muškarcima, o onome što želim, o onome što ne želim, o onome u čemu griješim, o onome na čemu trebam inzistirati... naučila sam puno toga o sebi. I kako ne biti sretan pa barem zbog toga?
Ali sad krećem ispočetka, a neke stvari, neki događaju zaslužuju svoje vječno mjesto, zaslužuju da budu ispričane i podijeljene, i zato ovaj blog. Da izbacim sve iz sebe, da otkrijem sve ono što me mučilo ili muči, da razbistrim glavu, da ispričam još koju o sebi, o Zverki, Hesse-u, možda pak Tattoo-u ili nekom posve novom.. ovo je za mene, za nove početke, uspjehe i poraze, nove životne lekcije.. a bit će ih, tek počinjem.
Post je objavljen 16.11.2017. u 21:47 sati.