Imam toliko toga za reći, a ne znam kako. Ne znam odakle krenuti, a to ne znam je postala konstanta koja se provlači kroz sve niti mog života. Bojim se reći što osjećam, što želim jer nema smisla, a navodno sam neustrašiva. Bojim se čak i otići.

Ne mogu otići, a ne dobivam ništa od njega.

Dobivam samo slomljenog muškarca s kojim je čarolija nestala. Možda je nestala u nepovrat, a možda se pretvorila u ljubav? Jer koliko bi to bilo smiješno?

Uhvatila sam se za emocionalno nedostupnog čovjeka koji me navodno voli, ali nema osjećaje prema tome da li se viđam s drugima? Koji ne može biti u vezi, ali me voli?

I ne znam zašto ne odlazim, zašto ne prekinem to jedno veliko ništa i prestanem se davati?