Pitanja za vježbu
|
Stavovi koji se često ponavljaju u medijima obično prerastu u općeprihvaćene istine, u koje nitko ne sumnja, uglavnom zato što se ni ne potrudi da o njima zrelo razmisli. "What I tell you three times is true", rekli bi vam Britanci stihom Lewisa Carrolla - a ovo je sjajna ilustracija tog pravila. Nažalost, neupitne istine u medije najčešće plasiraju ljudi koji ni sami nemaju kapacitet za njihovo propitivanje, ili su direktno zainteresirani da se stvari ne propituju. Eto, mene već duže vrijeme kopka stav naše Vlade (ne samo ove) o investicijama. Ukratko, kriza je i recesija, ekonomija nam stoji slabo i ljudi su nezaposleni, jer već neko vrijeme nema pravih investicija u Hrvatsku. Obično se nakon toga nadugo i naširoko elaborira kako naš pravni, administrativni i porezni aparat destimulira ulagače kojima se ne isplati ulagati. Ovu mantru slušamo već desetak godina - po njoj je država prisiljena posebno pogodovati poduzetnicima, kako se jadni ne bi prestrašili i dragocjene novce odnijeli u koju investicijski liberalniju zemlju. To ide toliko daleko da u situacijama kad se interesi svetih investitora sukobe s interesima lokalnog stanovništva ili ekološkim standardima (npr. u golf - aferama) ljutiti ministri samo što građane ne proglase veleizdajnicima. Građani međutim nisu ti koji su donosili ni izglasavali komplicirane zakone i propise - niti tko sprečava vladajuće opcije (koje u nas obično u Saboru imaju apsolutne većine) da takve propise konačno ne promijene. Ili da sustav organiziraju tako da ti propisi profunkcioniraju. Temeljni je problem međutim da se kod nas stvari mijenjaju tako da se što manje promijene - i to uočavate čim vas okolnosti prisile da se suočite sa stvarnošću. Recimo, svaka se naša Vlada tuži na stanje Zemljišnika i Katastra, a u isto se vrijeme premalo čini da se rad u tim službama modernizira i ubrza. Evo primjera: moj je prijatelj 2007, dakle prije točno 6 godina splitskom Općinskom sudu podnio zahtjev za dopunom rješenja o nasljeđivanju iza svoje bake. Pristojno je čekao godinu dana, a onda se odvezao na protokol Suda da vidi što je. Rekli su mu kako imaju zastoj u arhivi dokumenata i kako bi bilo dobro napraviti požurnicu. Nakon još mjesec dana, opet je svratio, opet su mu ispričali istu priču i opet poslali požurnicu. Spomenuli su i kako bi možda bilo dobro da ode do grada i obrati se arhivarima/dostavljačima Šimi ili Jeri i zamoli ih za uslugu, učinio je i to, ali je procijenio da je te ljude već jednom platio i da im neće nuditi mito, pa od tog posjeta po svemu sudeći nije bilo veće koristi. Prestao je obijati šaltere i ograničio se na telefonske pozive, dok mu i to nije dodijalo. U prošli ponedjeljak, dakle 6 godina nakon početka priče mu je poštar konačno donio plavu kuvertu s ovim rješenjem:  Prema navedenim datumima, predmet je riješen još 2010. Trebale su mu pune dvije godine da iz splitskog suda doputuje u 10 km udaljenu kaštelansku podružnicu istog suda i provede se u zemljišnoj knjizi. Ovo je najzanimljiviji moment: povratna informacija o tome je do moga prijatelja putovala godinu dana, što u dokumentu spomenutu pouku o pravnom lijeku čini pomalo komičnom. Naglasimo: predmet je sud riješio jednostavnim uvidom u dokumente, bez potrebe za raspravom, svjedocima, ročištima itd. Uknjižba je jednostavan postupak unošenja u kompjuter, za koji službenici treba par minuta. Auti se između Splita i Kaštela kreću prosječnom brzinom od 60 km/h. Što je dakle trajalo 6 godina? Ako kupite stan ili neku drugu nekretninu, obična uknjižba u splitskom Zemljišniku traje nešto više od 5 godina. Osim ako dižete kredit i nekretninu opterećujete hipotekom. U tom slučaju, banka će srediti da svoja vlasnička prava i hipoteku upišete u deset dana. U čemu je razlika? Sigurno ne u postupku uknjižbe. Zašto se onda toliko čeka? Dat ću vam natuknicu: i vaša uknjižba može biti gotova za deset dana, ako referentu gurnete 150 EUR. Dakle, cca 1000 kn mita, neoporezivo. Evo mojih pitanja: ako ovo znam ja, kako to ne znaju zainteresirane državne službe? Zašto je nemoguće uknjižbu provesti možda ne u deset dana, nego štajaznam, mjesec - dva. Navodno, zbog velikog broja predmeta. Ako referentice imaju previše posla, zašto ne zaposle dodatne? Mogli bi recimo svakom klijentu umjesto 1000 kn na crno naplatiti regularnu taksu od 200 kn. Kad bi novozaposlene činovnice na dan unijele pet zahtjeva već bi više nego zaradile plaću. Slično bi se moglo postupiti i ako fali sudaca. Zašto se vlasti prave racionalnima i odgovornima, kad je svakoj budali jasno da to nisu? Važna napomena: komentar kolegice @seoska idila naveo me da preispitam izvore. Dio napisan kurzivom bio je apsolutno istinit u trenutku kad je moja porodica uzimala kredit i kupovala stan, tj. 2005. godine. Uknjižba se u Splitu tada zaista čekala 5 - 7 godina, osim u posebnim, gore navedenim slučajevima. Veliki broj (preko 50000) godinama neriješenih uknjižbi doveo je tada do zapošljavanja većeg broja referenata (na određeno vrijeme), i oni su u nekoliko godina predano smanjivali zaostatke. Nažalost, ni to u Splitu nije moglo proći bez afera i aferica , a sada situacija stoji otprilike ovako. Kako nemam razloga sumnjati u novinske statistike koje kažu da uknjižba u Kaštel Lukšiću danas prosječno traje 148 dana, a u Splitu svega 99 dana, i da se sudski predmeti rješavaju u zakonskim rokovima, ostaje mi jedino izraziti žaljenje što vezu između tako učinkovitih ustanova održava dostavna služba trkaćih puževa. (nastaviće se) |
