Mosor2

Već duže vremena nema me među vama, ali opravdano i s valjanim razlogom. Nema se vremena, a onda se polako izgubi i navika. U međuvremenu su se kod mene desile neke promjene, kojima se valjalo prilagoditi. Kakve su to promjene moguće u životu lika od skoro pet banki, muža i oca troje djece, pitate me vi brižni. Da nisi dobio otkaz? Da se nisi razbolio?

Ma ne, sve je u redu, hvala na pitanju. Razlog je sasvim druge prirode. Kažu da u toj famoznoj srednjoj dobi muškarci polude, kupe bijesno auto, počnu svirati električnu gitaru, ili nađu ljubavnicu. Žene pak počnu preispitivati odluke - životne, ljubavne i poslovne. Ukratko: ovdje je u pitanju ovo posljednje.

Moja žena, liječnica, je nakon pustih godina uspjela dobiti specijalizaciju. Ovo ističem s ponosom, ma koliko zvučalo paradoksalno: nije tu specijalizaciju dobila u Splitu, nego u drugom, puno manjem, skoro sto kilometara udaljenom mjestu. Činjenica da je moja žena među prvima u generaciji završila studij medicine, s prosjekom ocjena cca 4.5, nakon toga i magistrirala, a više od 15 godina nije uspjela dobiti specijalizaciju govori nešto o Splitu, a ne o njoj, ponosan sam što nije u društvu svih onih prosječnih i podobnih šupaka koji su sve ove godine dobivali specijalizacije po rodu i vezama. Ne svi, naravno, ali sasvim dovoljno njih da se čovjek poželi liječiti negdje drugdje.

Odluka o specijalizaciji u 40 - oj nije bila laka. Prije je žena radila kao predstavnik za jednu stranu farmaceutsku firmu (u usporedbi sa ostalima u etičkom smislu čak i prilično poštenu). Prednosti: dobra plaća, službeni auto, kompjuter i mobitel. Mane: učestala višednevna putovanja, te nesigurna budućnost (posao je to za srednju stručnu spremu, a kod nas ga rade liječnici samo zato što ih je jeftino dobiti - v. prethodni pasus). Ljubav je ipak ljubav. Nije valjda studirala šest godina da bi čitav radni vijek bila trgovački putnik.

Evo kako je ta odluka izgledala sa gledišta naše najstarije (14):

- Dušo, mama će dati otkaz i otići raditi jedan drugi posao.
- Hoće li dobiti novi laptop?
- Hm, ne - morat će vratiti i ovaj.
- Hoće li dobiti veću plaću?
- Hm, ne - zapravo će dobiti upola manju.
- Pa zašto onda?
- Zapravo zato da bi mogla još četiri godine učiti i polagati ispite.
- Ona nije normalna!

Specijalizacija iz medicine traje četiri godine, od kojih se jednu mora odraditi u Zagrebu i okolici. Na sreću, ne u komadu. Prvi smo komad od tri tjedna sredili u studenom, kad je otišla gore i zgazila jedno 3-4 ispita (ae, medicinari su to, to ima mozak programiran za učenje). Drugi je počeo u veljači i traje tri mjeseca. Idući je u kolovozu, itd. Zbrinuli smo je kod naše kume, koja je isto liječnica, ali nešto pametnija, pa se prije desetak godina odselila u Zagreb i tamo odmah dobila istu specku.

Što reći, u posljednjih godinu dana ispada da sam u vezi s jednom seksi studenticom medicine.



Priznat ćete: to je sasvim solidna promjena u životu - s brojnim posljedicama. Nekim dobrim, a nekim i ne. Prva posljedica: definitivno poboljšanje u, hm, emocionalnom smislu.

Druga posljedica: jebi ga, žena me ostavila i otišla u Zagreb. S obzirom da je moj posao vezan za Split, ja se ne mogu seliti, pa je dječurlija ostala sa mnom, doduše uz veliku i nesebičnu pomoć baka. Žena naiđe svaki drugi vikend, da raskrči u međuvremenu nastali nered. Zapravo smo super gurali sve do prije dvadesetak dana: velika (14) bi u školu, srednja (5) u vrtić, a najmanja (2) sa mnom ili u baka, ovisno o poslu, dok ja nisam pred jedno dvadeset dana skršio lakat. Bila je to jedna od onih glupih "A je to" stvari - ali uostalom tko se ikad sjebo na pametan način. Standardno, pripalo me tjedan dana gipsa, dva mirovanja, i još dva fizikalne rano ujutro. Treća, donekle nezgodna posljedica: izgubio sam skrbništvo nad mlađom djecom. Dvoje mlađe djece sada naime noći provode kod djeda i bake, a kod kuće su samo preko vikenda. Najstarija i ja vodimo momački život: hranimo se junk foodom, uveče do kasna gledamo filmsku klasiku popiraćenu s interneta, a prošli tjedan smo par puta bili skupa i na Pričiginu. Nisam presretan takvim aranžmanom, ni činjenicom da još ne mogu skroz ispraviti jebeni lakat, ali ima u tome i nešto pozitivno: sad sam pronašao više vremena za neke druge stvari, npr. ovaj blog.

Pitat ćete: isplati li se sve to? Zapravo, ne žalim se. Reorganizirao sam život i posvetio se prioritetima. Na neki način me sve skupa i pomladilo.

Dragi Lastane, draga Saveta, dragi Blože - što vi mislite o svemu? Isplati li se? Vrijedi li truda? Bi li vi tako? Kad bi mogli...