20.01.2010., srijeda

Ja sam se nakon toga okrenuo i nisam htio gledati.


O nekim temama treba čitati opet i opet. Trebaju se poučavati u školama, o njima djeca trebaju pisati školske zadaće. Da nas pogledaju u oči kad se vrate iz škole. Da vidimo možemo li izdržati taj pogled.



Objavljeno u Globusu i preneseno sa stranice


19.01.2010.

Mesiću, vratite u život Mihajla Zeca, ne Rimca

Piše Boris Dežulović




Vratite me u život, obvezama rada, brige za obitelj i odgoj djece – piše na kraju potresne molbe za pomilovanje koju je Njegovoj Milosti Predsjedniku Republike uz pomoć odvjetničkog ureda Drenški-Lasan sročio zatvorenik kaznionice u Lipovici Siniša Rimac, umirovljeni pukovnik i otac dvoje djece. A uskoro, odaju novinarima njegovi suborci, i trećeg.

“Vratite me u život”, pišu tako ubojica i njegov odvjetnik. Mnogo je vremena uzalud prošlo, pa su čak i odvjetnici lišeni takve vrste opreza. Nekoć, naime, u doba kad je moglo izgledati da tako nešto još uvijek ima neku daleku naznaku smisla, moj bi odvjetnički ured, u ime jednog drugog brižnog oca troje djece, sročio sličnu potresnu molbu.

“Štovani gospodine predsjedniče, svojim radom i odricanjem u teška vremena nisam skrbio samo za obitelj, već sam brojnim donacijama pomagao i Vašoj stranci, HDZ-u. Pa ipak, ni to mi nije uzeto kao olakotna okolnost kad su mi 7. prosinca 1991. u 23 sata na vrata kuće na zagrebačkoj Trešnjevci banuli naoružani pripadnici rezervnog sastava MUP-a: kako vam je vjerojatno poznato, u pokušaju bijega usmrtio me metak iz puške gospodina Siniše Rimca.

S obzirom da se upravo ovih dana navršilo osamnaest godina od moje smrti - a ja ni danas ne znam što se kasnije događalo s mojom suprugom Marijom i djecom, osmogodišnjom Gordanom i jedanaestogodišnjim Dušanom, te dvanaestogodišnjom Aleksandrom – te budući da je Republika Hrvatska u međuvremenu postala uređena europska država, a hrvatsko društvo zrelo, demokratsko i neopterećeno prošlošću, nalazim da imam pravo na razumijevanje specifične situacije u kojoj se nalazim, te Vas molim, gospodine Predsjedniče, da me vratite u život”, pisalo bi u toj molbi, koja bi završila efektnom poantom: “Vratite me u život, obvezama rada, brige za obitelj i odgoj djece.”

U potpisu, naravno, “Mihajlo Zec, pravomoćno ubijen u Zagrebu 7. prosinca 1991.”.

Imalo bi to, kažem, barem daleku naznaku smisla kad bi skandal s pomilovanjem ubojice Mihajla Zeca i saučesnika u likvidaciji njegove supruge Marije i dvanaestogodišnje kćerke Aleksandre imao ikakve formalno-pravne veze s tim strašnim zločinom, i kad bi skraćivanje njegove kazne za godinu dana predsjedničkom milošću Stipe Mesića - svejedno da li razumijevanjem za osamnaestogodišnjeg ubojicu kojemu su ubili brata, a majku i oca odveli u logor, ili nerazumijevanjem za naslijeđe Aleksandre Zec, službene noćne more Republike Hrvatske – bilo konačni voštani pečat na slučaj koji punih osam­naest godina poput demona prati hrvatsko društvo, danas “zrelo, demokratsko i neopterećeno prošlošću”, da citiram gospodina Mihajla Zeca.

Siniša Rimac, međutim – valja na to pod­sje­titi – nije osuđen za ubojstvo Mihajla Zeca, njegove supruge i kćerke. Na osam godina zatvora on je osuđen zbog sasvim drugog slučaja, ubojstva Saše Antića, uzgred budi rečeno pripadnika Hrvatske vojske. Zbog likvidacije tri člana obitelji Zec nisu osuđeni ni Rimac, ni Munib Suljić, koji je pucao u malu Aleksandru, ni Igor Mikola i Nebojša Hodak, koji su sudjelovali u “akciji”, ni Tomislav Merčep, njihov ratni zapovjednik. Ukratko, za taj zločin nije odgovarao nitko. Nigdje. Nikad.

Upravo zbog toga, zbog činjenice da su nakon konačne presude Vrhovnog suda iz 1994. ubojice iz pakračkog eskadrona smrti zauvijek slobodni od odgovornosti za ubojstvo Aleksandre Zec, i da više nikada nitko za to neće biti suđen, upravo dakle zbog toga, pa taman samo zbog toga i ni zbog čega drugog, predsjednik Mesić nije smio pomilovati ubojicu Saše Antića. Godina dana Aleksandri Zec ništa ne znači, ali nama živima da – makar nejasnu iluziju pravde, i makar tako utješno malu da je cijela stala u tu jednu godinu.

Stipe Mesić dobro zna o čemu je riječ. Nakon što su ubojice intervencijom državnog tužitelja Vladimira Šeksa puštene na slobodu pod izlikom proceduralne greške, tada već kao predsjednik Zastupničkog doma Sabora, Mesić je iz sefa u svom uredu izvadio dokumentaciju s oznakom “državna tajna” i detaljna priznanja članova Merčepove jedinice predao uredniku Globusa Davoru Butkoviću. Od tog Božića 1993., punih šesnaest godina, svi smo znali sve.

“Netko mi je rekao da djevojčici vežem oči”, pisalo je u iskazu Siniše Rimca o događajima te kobne noći, kad su malu Aleksandru i njenu majku doveli na Sljeme, kraj doma Adolfovac. “Uzeo sam komad plahte i kada sam joj zavezao oči rekao sam da ispale samo jedan metak. Ja sam se nakon toga okrenuo i nisam htio gledati. Nisam čuo jedan, nego više pucnjeva. Kada sam se okrenuo, curica je ležala na zemlji.”

Kako je priznanje potpisao bez advokata, Rimac je umjesto zatvorske kazne dobio osam ordena, uključujući i red Nikole Šubića Zrinjskog za “junački čin u ratu”. “Odličje koje ste primili znak je priznanja”, rekao je tada predsjednik Franjo Tuđman, “ali vas i obvezuje da nastavite onako kako ste to i dosad činili, zasluživši ta odličja i promaknuća, da budete uzor drugima i opravdate povjerenje koja sam vam kao državni poglavar u ime Domovine dodijelio.”

Ubojstvo dvanaestogodišnje djevojčice i njenih roditelja - nikad kažnjeno i pored toga što se precizno znaju i vrijeme, i mjesto, i počinitelji, i okolnosti, i što uz detaljna priznanja u policijskim arhivima postoje i iskazi svjedoka, i forenzički dokazi, vještačenja vlakana Aleksandrine odjeće, i kombija kojim je odvezena, i oružja kojim je ubijena - postalo je tako najtamnijom mrljom Domovinskog rata i domovinskog poraća, amblemom Naše krivnje: počinjeno je s povjerenjem koje je “državni poglavar” ubojicama dodijelio “u ime Domovine”, dakle u naše ime, ubojice su oslobođene “u ime Republike Hrvatske”, dakle u naše ime, u naše su ime i unapređivani i odlikovani, u naše ime i pomilovani, iz našeg su džepa plaćeni, iz naše slobode slobodni.

Svih ovih godina svi o tome znaju sve, i gotovo nitko nije povukao svoj potpis. Ni pod pomilovanje, ni pod odlikovanje, ni pod penzije, ni pod plaće, ni pod unapređenja, ni pod presude, ni pod ubojstva. Ta godina dana, za koliko je Stipe Mesić osuđenom ubojici smanjio kaznu od osam godina zatvora – cinici bi rekli, za svaki orden po godinu dana – računaju se u naš udio u tome: udio u slobodi Siniše Rimca.

Spavajte stoga mirno, na čelu sa svojim bivšim predsjednikom, jer ta sloboda - za koju ste se borili one ledene noći, pucajući čovjeku u leđa i vezujući njegovoj ustravljenoj kćerki prljavu krpu preko plačnih očiju - trajat će, strogo tehnički, samo godinu dana. I što je najbolje, stvar je potpuno legalna: molbu za pomilovanje, za razliku od priznanja, Siniša Rimac sastavio je u prisustvu odvjetnika.

Zaslužite stoga Rimčevo odlikovanje, odvratite zajedno s njim pogled od onog Hoeckler und Kocha prislonjenog na potiljak dvanaestogodišnje djevojčice, začepite uši i mislite, kao i on, na svoju obitelj i svoju kćerku. Brzo će proći. Poslije toga, slobodni i od ubojičine slobode, “vratite se u život, obvezama rada, brige za obitelj i odgoj djece”.

“Pomilovanje koje ste primili znak je priznanja”, pisalo je, opravdano slutim, u Mesićevu obrazloženju pomilovanja samozatajnog zatvorenika i brižnog oca, “ali vas i obvezuju da nastavite onako kako ste to i dosad činili, zasluživši to pomilovanje, da budete uzor drugima i opravdate povjere­nje koja sam vam kao državni poglavar u ime Domovine dodijelio.”

Vrijeme je pažljivo odabrano: dobili smo novog predsjednika, uljuđenog i pristojnog, pa će nam i Rimčeva sloboda biti takva. Radosno će je s nama dijeliti i njegovi nekadašnji suborci, i njihov nekadašnji zapovjednik Tomislav Merčep, i njihov nekadašnji ministar Ivan Vekić, i nekadašnji predsjednik Vrhovnog suda Milan Vuković, i nekadašnji državni tužitelj Vladimir Šeks. I nekadašnji predsjednik Stjepan Mesić.

U toj uljuđenoj i pristojnoj Hrvatskoj predsjedničku milost nikad neće dočekati otmičar djece, jer je mafijaš, i jer je uljuđena i pristojna Hrvatska straš­no gnjev­na na mafijaše, ali ubojice srpske djece hoće, jer za njihovu slobodu u uljuđenoj i pristojnoj Hrvatskoj nema gnjeva.
Je li, najzad, takva država vrijedila života jedne dvanaestogodišnje djevojčice? Naravno da jest. Kako bi rekao Vrhovnik - “Sve za Domovinu, Domovinu nizašto”.

Jebi se, državo, jebi se, Domovino.


- 10:36 - Komentari (6) - Isprintaj - #

< siječanj, 2010 >
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30 31

Prosinac 2020 (1)
Ožujak 2020 (1)
Veljača 2020 (1)
Prosinac 2019 (1)
Studeni 2019 (1)
Studeni 2018 (1)
Siječanj 2018 (1)
Prosinac 2017 (2)
Srpanj 2017 (1)
Prosinac 2016 (1)
Srpanj 2016 (2)
Lipanj 2016 (2)
Svibanj 2016 (2)
Travanj 2016 (3)
Prosinac 2015 (1)
Listopad 2015 (1)
Svibanj 2015 (1)
Siječanj 2015 (1)
Prosinac 2014 (3)
Studeni 2014 (5)
Listopad 2014 (3)
Lipanj 2014 (1)
Lipanj 2013 (2)
Svibanj 2013 (2)
Travanj 2013 (3)
Ožujak 2013 (3)
Listopad 2012 (1)
Kolovoz 2012 (2)
Srpanj 2012 (1)
Lipanj 2012 (3)
Siječanj 2012 (2)
Prosinac 2011 (1)
Studeni 2011 (2)
Listopad 2011 (2)
Rujan 2011 (4)
Kolovoz 2011 (2)
Srpanj 2011 (2)
Lipanj 2011 (1)
Travanj 2011 (3)
Rujan 2010 (5)
Kolovoz 2010 (3)
Srpanj 2010 (2)
Lipanj 2010 (2)
Ožujak 2010 (3)
Veljača 2010 (1)
Siječanj 2010 (6)
Prosinac 2009 (4)
Listopad 2009 (10)

Komentari On/Off

Ako vam na vašem blogu smeta ono "Igrajte najbolje online igre i igrice", kao što je smetalo meni na mom, pronađite u HTML kodu predloška poruku: "Molimo da ne micete ovu varijablu jer ce se koristi za eventualne obavijesti. Hvala!" i odmah u slijedećem retku riječ Banner, omeđenu sa dva dolarska znaka, pa izbrišite riječ i dolare. Oni će meni reklame...

O meni i vama oko mene.


mosorov blog-brojač

blog counter
seedbox vpn norway

1. Ja mrzim puno pisati, a posebno mrzim voditi dnevnik. Ali zato volim puno blebetati i vrzmati se s ljudima.
2. S druge strane, blog je neka perverzna vrsta egzibicionističkog dnevnika, u kome svoju intimu ne skrivaš, nego se njome hvališ pred nepoznatim ljudima.
3. Od prije nekog vremena imam potrebu reći neke stvari, motam se po nekim forumima, i treba mi baza na koju bih pohranio neke tekstove, slike, muziku koji mi nešto znače.
4. Što bi rekli matematičari, pokušavam odrediti svoje područje definicije (a potom možda i područje vrijednosti). Pa, hajdemo.