Ja nešto ne kužim
|
Evo teksta iz lanjskog udžbenika hrvatskog jezika za drugi razred osnovne škole moje male, koji mi je danas nekako zapeo za oko.  Pa se pitam: koja je poanta uvrštavanja ovakvih tekstova u osnovnoškolsku čitanku? Osobno smatram da je to stupidno. Tekst niti je povijesno istinit, niti je pametan, a niti dobro napisan. Možemo diskutirati da je čak i uvredljiv zbog nazivanja povijesnog hrvatskog grba "šahovnicom" – taj naziv bi početkom devedesetih štoviše bio smatran otvorenom provokacijom – nekom manjinskom saborskom zastupniku ne bi ga oprostili ni danas. Nadalje, priziva stereotip po kojem smo se mi, pitomi, dobri i nedužni Hrvati, kao, tisuću godina borili protiv stranih zavojevača koji su nam posjekli šume za svoje galije, itd... Svi relevantni povjesničari suglasit će se da se radi o mitomaniji i da je posve kontraproduktivno ako djecu zaista želimo naučiti vlastitoj povijesti. Takav, pragmatični pristup povijesti zbog viših ciljeva njegovan je u socijalizmu, pa smo vidjeli do čega nas je to dovelo devedesetih. Unatoč tome, čak ni u davno doba kad sam ja išao u drugi osnovne (početkom sedamdesetih) i kad smo također učili o zlim Mlečićima ideologizirani tralalala tekstovi nisu bili ovako sirovi i glupasti, niti je oprema teksta bila ovako kičasta. Pročitajte pitanja i upute nakon teksta, pa tek onda zavarite. Ako ćete iskreno, slučaj me najviše asocira na prizor iz dječje serije "Babino unuče", koju je sedamdesetih emitirala TV Beograd. U njoj brkati Dragan Nikolić odmah nakon oslobođenja iz partizana na biciklu dolazi za učitelja u neko malo selo. Direktor škole, igra ga Bata Stojković, ne može se načuditi njegovom odsustvu entuzijazma za epska pretjerivanja, karakteristična za to vrijeme: "Vi, mladi kolega morate deci primerom da pokažete šta je socijalizam, da im objasnite, kao pravi komunista. Evo, na primer - Deco, sad ću ja da vam ispričam jedan vic. Išli jednom Englez, Francuz i jedan naš čovek... I sad, ne mogu baš da se setim šta je bilo, ali uglavnom, naš ispadne pametniji od one druge dvojice. Šta gledate? Smejte se, deco, smejte!" I djeca su se smijala, na i pred TV ekranima, ne vicu, nego budali. Sedamdesetih godina, dakle, nama je klincima takav pristup bio smiješan, a danas su naši vlastiti klinci vraćeni u blesavi totalitarni ideološki kalup sa kraja četrdesetih. Koju pouku mogu djeca izvući iz tog pamfletića, kojemu fali čak i literarna vrijednost? Da smo u svemu naj – naj – naj, ili da je bajka naše mjerilo stvarnosti? Pa nisu ni klinci toliko bedasti, štoviše, pametniji su od nas. Ako ništa, trajniji. Ne valja se zavaravati, nakon generacije koja je raskrčmila gotovo sve što je generacija prije nje u muci stvorila, i naše generacije, koja se cinično predala i zadovoljila mrvicama, dolazi generacija koja će pomesti i iznijeti nagomilano smeće (ne dajte da vas zavaraju barbike i playstationi). Morat će, jer joj naš konformizam neće ostaviti izbora, u protivnom će se ugušiti od smrada. Kako ćemo u tom neugodnom suočavanju s istinom, prvom nakon mnogo vremena, proći mi, ovisi samo o tome koliko ćemo hrabrosti, morala i pameti pokazati danas. Uostalom, čega nas je strah? |
