Fotoreportaža (tema koja nije završila u Crnoj kronici)
|
Na istočnoj strani Mljeta, tik ispod vojnog objekta, nalazi se uvala Saplunara, s lijepom pješčanom plažom. Unatoč gradnji koja ju je počela osvajati, more je još čisto. A pijesak – pijesak je od one rijetke vrste od koje pješčane kule i dvorci traju doslovno satima. Uz rub šumice još ima žilja, bijelog cvijeća kao na slici.  Došli su oko devet ujutro, njih dvoje, po tridesetak godina, vodeći psa. Naglaskom kajkavci. Pas, jedan od onih koje dvaput pogledaš, pa se za svaki slučaj makneš, posebno ako si s klincima. Treći čovjek, Mljećanin, sa strane je popravljao čamac.  Kad je pas počeo veselo kopkati po pijesku, prišao im je i pristojno objasnio kako se na plaži kupaju i djeca, te ih zamolio da psa odvedu u susjednu uvalu, gdje nema pijeska. Par je to rezolutno odbio. I tako je počelo – riječ po riječ, evo ti sasvim solidne svađe. Jedne od onih teatralnih, dvaju mužjaka, s mahanjem rukama, ritualnim išetavanjima i unošenjem u facu protivnika, uz verbalnu podršku (sočne psovke) bolje polovice iz hlada.  Ključni i više puta ponovljeni argument kajkavskog ćelavca bio je: "Nisam ja sa 16 godina išao u rat da bi ti mene danas tjerao s plaže!" Brko Mljećanin iznio je kompromisni prijedlog da se pozove policija. Reakcija je bila očekivano burna: "Šta policija, nećeš ti meni prijetiti policijom, JA ću zvati policiju!"  Tako i bi. Ćelavac je mobitelom pozvao policiju i narednih sat i malo više zaraćene strane su se odmjeravale ispod oka, pasja strana sjedeći u hladu, a njihov neprijatelj prčkajući po čamcu. Naposlijetku je stigao uniformirani policajac i gotovo sat vremena u hladu pregovarao sa stranom koja ga je pozvala. Nakon njegovog odlaska, pokupili su se i oni.  Čitavo to vrijeme čvrsto je stajao pješčani dvorac kojeg je rano tog jutra napravila češka djevojčica. U neko doba na jarbol mu je sletio vilin konjic i treperio, treperio.  |
