Prekrasne slike, za izrigat se
Prije cca mjesec dana napisao sam vam post o graditeljskoj perverziji iznad sela Dubrava podno Mosora (evo ovdje), danas prilažem fotografije koje sam u međuvremenu snimio, informacije koje sam saznao od mještana i razmišljanja koja uz njih idu. Dakle, ta kućerina koja je nikla gdje joj nikako nije mjesto - sagrađena je u građevinskoj zoni! Zašto bi se građevinska zona protezala dvjesto metara od zadnjih seoskih kuća na livade i šumarke pod vrhom planine, dakle zelenu zonu po definiciji, to mi svakako izmiče - logika tu očito ne igra ulogu. Gradi je mještanin Čotić, koji živi negdje u Splitu, navodno na Dragovodama. U tu svrhu proširio je prilazni poljski put, zapasao parkiralište i očito se sprema sve asfaltirati. Kućerina dakle ima status vikendice, kuće za gušt, to objašnjava trud i novac uložen u njeno podizanje. Da nisam zgađen, upotrijebio bih izraz - ljubav. Na nekom drugom mjestu to bi možda bila lijepa kuća. Ovdje je samo još jedna šaka u oko. Vrata još nisu postavljena, pa sam ušetao. Kuća će iznutra biti lijepo uređena, vlasnik postavlja i centralno grijanje. Zamislite pogled s prozora. Namjenu objekta ispred nisam dokučio. Sklonište? Sprema? Podrum? Parcelu brižljivo ozidava kamenim zidom. Uostalom, njegova je. Uz kuću neizbježna rupa za prostranu septičku jamu. Prirodno, kad je parcela daleko od kanalizacijske mreže. Iza ograde počinju livade. U pozadini možda najljepši vrh Mosora - Kozik. Možda će sutra na njima niknuti neko novo ambijentalno ruglo. Uzgred, zašto bi uopće građevinske zone služile za izgradnju vikendica? Zašto bi ikoja zona bila građevinska, ako nema realiziran spoj na kanalizaciju? Graditelj Čotić će možda reći - točno, gradim vikendicu, ali preselit ću se u nju kad odem u penziju. Teško mi je povjerovati u to, stariji ljudi više vole živjeti bliže civilizaciji, ako imaju izbora. Kuća će mahom zjapiti prazna, glupo uništivši potencijal prostora stoljećima formiranog međudjelovanjem prirode i čovjeka. Tko će živjeti u svim tim našim građevinskim zonama, planiranim za petnaest milijuna ljudi? Zašto smo svi tako navikli na nesklad i ružnoću, zašto nam ne smetaju? Zašto pristajemo da nas lišavaju zajedničkog dobra? Selo Dubrava tone u mrak, sa svojim skladnim kamenim kućicama, koje stari nikad nisu gradili u polju, uvijek na kamenitim rubovima, štedljivo i razumno, mudro raspolažući resursima. Mrak guta sva ta naša draga i jedinstvena mjesta. Tko zna što će obasjati zora novog dana? |