Ispod pokrivača
 http://www.jumpstation.ca/recroom/comedy/python/nudge.html Situacija: vi, meni totalno nepoznati ljudi, susretnete me negdje u gradu, a ja vas pitam: Onda, prčiš li šta?/Jel te taj tvoj sinoć kresnuo?/I, kako jebe?/A kako tebi žena puši? Bože, kretena agresivnog, napaljenog i neiživljenog, rekli biste svi vi koji unatoč uvodu nastavljate ovo čitati. Koji sam ja faktor da vas uznemiravam, otkud mi pravo postavljati vam uvredljiva pitanja o vašoj intimi, vašem partneru, vašim organima i što s njima činite? I imate pravo, fakat me ne zanimaju. A ako ni vas ne zanima da li ja prčim, i što, moram vas upozoriti – vi ste, skupa sa mnom, u manjini. Javnost je u Hrvatskoj, naime, zaokupljena tuđim seksualnim navikama, Naravno da se ne radi o zdravoj znatiželji, koja bi imala za cilj edukaciju i poboljšavanje kvalitete vlastitog seksualnog života, riječ je o bolesnom virkanju pod tuđe plahte. Ne govorim samo o medijima koji danima prate ljetovanje nekoliko navodno homoseksualnih parova na Hvaru, nego o atmosferi otvorenog miješanja. O svjetonazoru koji dozvoljava nekome da vam propisuje što smijete, a što ne u (sporazumnoj) bliskosti između vas i vama drage osobe. Hrvatska javnost je podijeljena između većine koja veze homoseksualnih partnera osuđuje, i manjine koja ih tolerira. Ma pazi ti javnosti. Ne samo da postavlja pitanja koja je se ne tiču, ona bi vam još i propisivala. Na sreću, naša javnost, kao i obično, nije sama smislila svoje većinsko javno mišljenje. Mišljenje su smislili vodeći moralni autoriteti katoličke crkve, oslanjajući se na kršćanska učenja, te stoljetne vjerske propise i dogme. Izlazi na to, da su u Hrvatskoj mišljenje većine po pitanju seksualne orijentacije i spolnosti općenito oblikovali ljudi koji po definiciji svog poziva sa spolnošću i intimnim vezama nemaju mnogo veze. (Postavlja se pitanje: hoćete li kad vam se pokvari televizor pozvati električara ili npr. pravnika koji je deklarirani analfabet za struju.) Istina, ali oni su moralni autoriteti, reći će naša javnost. Možda, ali po svojim, a ne nužno općim standardima. Vjera u boga najveća je kršćanska vrlina i jedina stvarna zasluga vjernika, pošto vi možete biti prilično grozan čovjek, a vaša će vam crkva oprostiti praktički sve grijehe pod uvjetom da vjerujete. Sekularnoj državi (kakva je po svom ustavu i Hrvatska) naprotiv, primarno je kako se odnosite prema drugim ljudima. Moral u kršćanskom i moral u svakodnevnom smislu nisu dakle potpuno podudarni, jer imaju različita polazišta. Jednome je osnovni cilj zadovoljiti božanstvo, dok drugi nastoji održati ravnotežu između potreba pojedinca i prava/normi/zahtjeva njegove okoline. Na prvi pogled, drugi sustav je labilniji od prvog, jer je ovisan o interakciji pojedinca i okoline i može se mijenjati u prostoru i vremenu. Zar nije praktično imati boga, koji je po pretpostavci nepromjenjiv kao i njegovi moralni zakoni, nije li racionalno odabrati najbolju postojeću religiju i zasnovati moral na njoj? Nažalost, nije tako. Svako je vjerovanje vezano za vrijeme u kojem je nastalo i teško se prilagođava. A ljudi se mijenjaju, ljudska vrsta unatoč svemu napreduje, potrebni su joj istraživači, umjetnici, vizionari, proroci, koji će rušiti stare koncepcije. Društvo se razvija samo kroz stalna propitivanja postojećeg, stalno eksperimentiranje. Dok s druge strane imate pravednike. One koji su po vlastitom uvjerenju moralno ispravni i prirodno je da se smatraju superiornima drugima. A zamislite samo ispravnost onoga koji je uvjeren da je na njegovoj strani bog otac, stvaralac svemira-i-svega-ostalog, koji ga usto još i voli. (Posve paradoksalno, kršćanski bog izvorno zahtijeva poniznost, skromnost, odricanje i vjerojatno je da bi takvog oholicu promptno sažegao munjom.) I ovi božji pravednici su vječito na nekom braniku, vječito ratuju s antikristima, u vječitom strahu od promjena (ne videći da se i njihova religija sporo, vrlo sporo, postupno adaptira na nova vremena, ali to taji kao zmija noge). Napomena: valja strogo lučiti božje pravednike od iskreno religioznih ljudi koji se ne busaju svojom misijom – razlika je baš u odsustvu skromnosti i poniznosti kod onih prvih. Misionarstvom smo objasnili zadrtost otprilike 10% hrvatske javnosti. Većinu ostalih su političari koje stalno iznova biraju naprosto podveli popovima (i to najgorima među popovima, onima koji svojim pozivom svjesno trguju radi izvlačenja političkih i materijalnih koristi) i drugim lažnim autoritetima, jer su naprosto previše tromi da samostalno misle i propituju, što se zapravo i vidi po stanju duha u nas. I zato jadno i mlohavo vire drugima pod plahte. Uzgred, jedna od posljedica reevangelizacije u Dalmaciji, veli jedan ovdašnji poznati ginekolog, je porast broja vaginalnih bakterijskih infekcija među maloljetnicama zbog nepoznavanja i nepridržavanja osnovnih higijenskih pravila i nekorištenja prezervativa prilikom analnih odnosa, koji su danas, kaže, češći nego prije zbog izraženijeg poštivanja tradicionalnih katoličkih načela nevinosti do braka i zabrane kontraceptiva. Pouka: ne možeš protiv ljudske prirode. Ili vodoinstalaterski rečeno: voda je vrag, uvijek nađe rupu. |
