Morton1905
09.01.2016., subota
 † Andrija Jagatić. Prosvjeta List za zabavu znanost i umjetnost Tečaj IX. Emilij Laszowski 1901 Zagreb Tisak i naklada Antuna Scholza. str. 353. Velebna, žalobna povorka, koja je na duhovski ponedeljak, 27. o. mj. stupala ulicama grada Zagreba i onaj ogromni broj ljudstva, koje je promatralo sprovod, dokazom su, kakove je simpatije uživao muž apoštolskih vrlina, pokojni Andrija Jagatić. Kad se je prije pet godina stalno nastanio u Zagrebu, nije trebalo da proteče mnogo vremena, i on zadobi srca svojih sugradjana i svojom ozbiljnošću i trieznošću i svojim ljubeznim, miroljubivim srcem. U Sarajevu pako zažališe za njim, što su ga izgubili. „Vrhbosna“ pisala je onda: Dva srodna duha Štadler i Jagatić upoznaše odmah na početku svoga rada veliki zamašaj štampe. Ta katolik u Bosni osim nekih vrlo malih stvarca n. pr. od biskupa Miletića, pogotovo i nije imao nikakve nabožne i poučne knjižice u ruci. A i svećenstvo bilo je željno dobrih priručnih knjižica. I eto smionih ljudi - njih troje, četvero, - da koliko toliko toj nestašici doskoče. Nemaju ni novaca, ni radnika pomagača, ali imaju živu vjeru i tvrdo pouzdanje u Boga, da će trud njihov, koji poduzeše jedino iz ljubavi k Bogu i domovini obilato blagosloviti. I tako započeše u „Srcu Isusovu“ okružnice »Nade« biskupove zanositi i razpaljivati srca čitalaca ; razni drugi članci zasladjivahu mnogi čas i pouku davahu svećenstvu na zabitnim župama. Pobožne knjižice - ma i riedko posijane, zadahnjivahu puk pobožnim čuvstvima i u njima ga utvrdjivahu. „Dva svećenika nadbiskupije vrhbosanske“, koji se gdje gdje označiše, da su takovu knjižicu priredili jesu Štadler i Jagatić. Pa i ne pitaj za njihova imena, budi siguran, da su svakoj radnji; ako je baš i nisu sami priredili, sigurno kumovali. Svemu tomu radu, kao da je „Vrhbosna“ list posvećen „ katoličkoj prosvjeti“ bila ognjište, na kome je poput stroge Vestalinke čuvao sveti žar svake ljepote i plemenštine punih 9 godina dr. Andrija Ja gatić. Kad Vrhbosna ne bi imala nikakove druge zasluge, nego da je ne samo u duhovnicima, nego i u svjetovnjacima uzbudila živu želju za pravim i zdravim kršćanskim štivom, njezino ime moralo bi se pisati zlatnim slovima, dok traje nadbiskupija, koja to ime nosi. Nu Vrhbosna imade i drugih sjajnih zasluga. Neprocieniva je bez dvojbe njezina zasluga, što je ona mlada i čila velikim zanosom znala privući u svoje kolo na obranu katol. crkve i njezine vidljive Glave, na obranu duha kršćanskoga proti lažnim kršćanima sve, koji plemenito i kršćanski misle ... „ Liepo nastavlja zatim o Jagatiću isti pisac: „ Ti si, presv. gospodine, da svojom Vrhbosnom razširiš vruću žudnju za pobjedom duha, istine i pravde, sam zaboravljao na svoje tielo, na svoju udobnost, pak si se podvrgao mučnome putu u svetu zemlju, da ondje rodjenim očima vidiš, kuda je hodao trnjem okrunjeni, križem obterećeni Bog-čovjek, da nam ga jasno prikazati uzmogneš i potaknuti nas, da na Nj mislimo i u Nj se ugledamo. Na bielim jedrima plemenite duše svoje plovio si srednjom Evropom, da vidiš silu ljudskoga uma u svim granama ljudskog umjeća, a poglavito da vidiš divne nedohitne spomenike kršćanskoga života, Kristove crkve i nama da ih prikažeš, kako bi nas uputio i opet o istinitosti onih rieči našega Spasitelja: „Ni vrata paklena ne će je nadvladati“. I onda si nas najposlije doveo do one čudotvorne špilje, gdje se hiljadama i hiljadama sirota i biednika ukazuje ona divna Gospa, koja krunjena sjedi uz Boga, Sina svoga i milo ga moli, da poštedi puk svoj.“ Jest, ovo je istina: Jagatić ne piše od zanata, nego jer ga goni neka nutarnja sila. Jagatić niti ne poredjiva svojih misli na način pisaca od zanata. Iz svakoga redka n. pr. „Crtica iz svete zemlje „ i „Paljetkovanja“ očito se vidi za što piše. Ako je on, što je i morao, imao služiti se raznim knjigama, njemu se ipak vidi, da uviek nosi on sobom svoju rodjenu glavu i svoje srce. Gdje se on oduševljava i ti si sigurno oduševljen; gdje ozbiljan, i ti si, gdje je šaljiv i ti se nasmiješ, gdje čuvstvuje, na oči ti suze mami. Evo dakle kako i zašto piše? On hoće biti tvoj, on te hoće za sobom povući, ne za svoj interes nego za duh istine i pravde. Za to su njegove knjige i tvoje knjige, jer ti u njima nalaziš svoje kršćansko mišljenje i čuvstvovanje.“ Tako „Vrhbosna“ mi smo je naveli, jer je krasnim riečima izrečeno ono, što je bio naš Jagatić - čovjek, odan dušom i tielom svom hrvatskom narodu i domovini.Bog je njega odabrao, da učini velika djela u narodu. Bosni bio je nosilac ugaInoga tvrdoga kamenja kod utemeljenja biskupije, svagdje na svom mjestu. Takov je ostao i u Zagrebu, gdje je upravo sa zanosom najviše radio za prvi katolički kongres. „Prosvjeta „ je onom prigodom priobćila njegov životopis, te mi ne znamo drugo, nego, da ga ovdje opetujemo. Dr. Andrija Jagatić rodio se 11. studenoga 1850. u Martinskoj vesi, gdje je polazio pučke škole. Gimnazijske i bogoslovne nauke svrši u Zagrebu. 1878. promoviran je za doktora. G. 1875. zaredjen je za svećenika, te je poslan u Požegu nadb. sirotišta kao nadstojnik. U Požezi je bio i suplenta gimnazije. God. 1876. bio je suradnik "Katoličkog Iista“, a g. 1877.-1882. bio je urednikom istog lista. G. 1880. postade namjestnim profesorom na bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, a g. 1880. kanonikom nadbiskupije vrhbosanske. Tamo je boravio 14 godina. G. 1896. postade superiorom družba sestara i milosrdnica zagrebačkih, te je razvio silnu djelatnost. G 1900. u srpnju bio je jedan od vodja I. hrv. hodočašća u Rim. Prošle je godine proslavio Jagatić dvadesetpetgodišnjicu svoga misnikovanja. U zahvalu za dobivene u to doba milosti i iz ljubavi spram rodnom si mjestu, odluči podignuti školu za djevojke. U tu svrhu pokloni svoj roditeljski dom i oveće zemljište redu milosrdnica, koji je njegovim nastojanjem podigao krasnu školu. Dne 30. rujna ovršena je posveta nove škole, te je Jagatić sam došao u Martinsku ves, da ovrši taj obred. Na molbu presvj. gosp. nadbiskupa vrhbosanskoga imenovao je sv. otac papa dr. Jeglića i dr. Andriju Jagatića „apoštolskim protonotarirna“, s kojom je čašću spojen naslov „presvietli“. Dne 18. ožujka bijaše u samostanu slavlje. Kćeri božje ljubavi prirediše vrlo liepu svečanost, kod koje se odlikovanim predadoše počastni znaci: mirta, križ, prsten, ljubičasti plašt. Sam Fidelis Höperger preporučio je Jagatića na smrtnoj postelji preuzv. g. nadpastiru Posiloviću za svoga nasljednika. U Zagrebu poče odmah energično raditi. Svake nedelje i blagdana bio je već u 4 1/2 sata u izpovjedaonici, gdje je ostao do 8 sati, kad je bilo vrieme da čita sv. misu. Bio je vrlo radin čovjek. U 4 sata bi u jutro ustajao, pa radio do 11 sati na večer, a da se ne bi odmorio, van ono malo o podne i na večer kod blagovanja svega skupa 1 1/2 do 2 sata. Čim je čuo od liečnika, da mu je bolest veoma opasna, i da mu srce može prestati svaki čas, namah se predade u volju božju miran. „Paratus sum, domine, si sum necessarius non recuso laborem", to su bile njegove zadnje rieči. Dne 24. u petak u večer u 6 sati izpusti svoju dušu. Njegov život zavriedio je, da se potanje opiše i u posebnoj knjižici, razturi u narod, neka mu bude uzorom i idealom značaja i patriotizma, luč, koja će mu sjajiti u vjekove. Srce nam plače dok pišemo ove redke, jer smo pokojnika poznavali i uviek vrlo cienili i jer nam je žao, što narodu umiru takovi muževi, kakovih malo imade, a toliko treba. Ali lagatić nas u istinu nije ostavio. Njegova vedra duša molit će gospodara neba i zemlje, neka se smiluje našemu narodu. Mi pako koji tužimo za njim, ne zaboravimo ga nikada. Slava mu! https://www.flickr.com/photos/morton1905/23979649930 s353 4781 Pros1901 † Andrija Jagatić List za zabavu znanost i umjetnost Oznake: s353 4781 Pros1901 † Andrija Jagatić |
08.01.2016., petak
Klović G. Julije: "Obraćenje sv. Pavla
 Klović G. Julije: "Obraćenje sv. Pavla". Ugodit će hrvatskim čitateljima "Prosvjete", kad opet donosimo jednu liepu sliku glasovitog Hrvata umjetnika sitnoslikara Julija Klovića (Clovio) o kojem smo već progovorili, kad smo nedavno priobćili njegovu sliku "Mrtvog Spasitelja". Klovićeva slika "Obraćenje sv. Pavla" spada medju najljepše radnje njegove. Prekrasna ova slika prikazuje nam Pavla kao vojnika, kako mu se je u oblacima ukazao Bog u pratnji množine angjela te ga ukorio poradi progona kršćana. Zapanjen tom prikazom, pade Pavao s konja, te podbočiv se na lievu ruku, zaštićuje oči desnicom od prevelikog svjetla i sjaja, koji ga je okružio. Njegov štit, mač, kaciga i plašt, leže pod njim na zemlji. Iza njega stoji na pola odjeveni vojnik, koji ga drži, da ne padne sasvim na zemlju. Do ovoga stoji drugi vojnik, koji zapanjen gleda božansko skazanje. S lieva vidi se množina vojnika na konju i pješke, a na njihovim se licima odrazuje strah i čudjenje. Tamo dalje bježi u divljem biegu konj Pavlov, kojeg zadržava uzdom vojnik. Dalje na slici s desna je napis: Don Julius Clovius Illiricus inv. Battista parme for. Romae 1589. Izvorni primjerak ovog veoma dragocjenog bakroreza nalazi se u hrv. arkeoložkom muzeju u Zagrebu. Od ove iste slike Klovićeve imade više izdanja. Prvi put rezao ju je u bakar po Klovićevom originalu Cornelije Cort, drugi put Dominik Vitta 1577. Osim ove koju priobćismo imade još pet raznih izdanja te prekrasne slike. s380 4778 Pros1901 Prosvjeta 1901. godina Klović Julije Obraćanje sv. Pavla Prosvjeta List za zabavu znanost i umjetnost Tečaj IX. Emilij Laszowski 1901 Zagreb Tisak i naklada Antuna Scholza. https://www.flickr.com/photos/morton1905/23888288889 Oznake: s380 4778 Pros1901 Klović Julije Obraćanje sv. Pav |
06.01.2016., srijeda
Dr. Dimitrija Demeter Prosvjeta 1901. str. 712.
 Dr. Dimitrija Demeter Text: Prosvjeta 1901. str. 712. Medju Gajevim suradnicima iztiče se svojim rodoljubnim radom i Dr. Dimitrija Demeter, koji se je rodio u Zagrebu, 21. srpnja (po novom koledaru) g. 1811., koji bijaše starinom Grk iz Macedonije, pa je kao muž slobodouman pune duše pristao uz narodni pokret, proslaviv se u najtežoj pjesničkoj struci, u drami. Vraćao se g. 1836. kući iz Italije preko hrvatskoga primorja, kojom je sgodom u njegovoj duši niknula pjesma "Grobničko polje", koja ugleda svjetlo u prvom broju Vrazova "Kola". Godine 1839. izpjevao je pjesmu "Utjeha Iliriji" i "Kralj Matijaš", ovu po narodnoj priči, a komu da nije poznata žarka njegova i silna davorija: "Prostim zrakom ptica leti". Već g. 1838. izdao je I. dio „Dramatlčklh pokušenja", kojima je odpočeo svoj prezaslužni rad za hrvatsko kazalište, posvetiv mu sve sile svoje. Izdao je dvie dubrovačke drame "Zorislavu" i "Sunčanicu" u posve novom obliku od kojih su postale njegove drame "Ljubav i zloba" i drama "Krvna osveta" (svaka u 3 čina.). U "Izboru igrokaza ilirskoga kazališta" (10 svezaka) izašli su u prevodu nekoji kazalištni komadi od Demetra i nekojih njegovih prijatelja, a u "Iskri" njegove prve pripovjedke, (nekoje štampane u Zagrebu, g. 1882. u "Hrv. Biblioteci"), dočim je g. 1844. štampao u Beču, a. u II. dielu svojih "Dramatičkih pokušenja" veliku izvornu tragediju "Teutu". Za Lisinskijevu operu "Ljubav i zloba" složi Demeter libretto, pa i za njegovu drugu operu "Porin". Onaj se libretto pjevao prvi puta u kazalištu zagrebačkom s velikim i sjajnim uspjehom g. 1846., a drugi g. 1897. u spomen 50-godišnjice, kad je hrvatski jezik proglašen službenim, pa će se pjevati i prigodom i u spomen proslave 400-godišnjice umjetne hrvatske knjige 12. studenoga tg. Demeter pisao je i u "Leptiru"; bio je nekoliko godina urednikom "Narodnih Novina"; za "Danicu" preveo je pjesme bana Jelačića, koje su posebice štampane u Zagrebu g. 1861. Radio je Demeter u komisiji za pravnu-političku terminologiju; bio je urednik "Hrvatskoga Sokola", a za hrvatsko kazalište, kojemu bijaše i upraviteljem, preveo je 45 raznih komada, pak je uzeo dramatizovati i poznati njemački roman "Ledena palača" ; preveo je više odlomaka iz Goetheova "Fausta" itd. Iza duge težke bolesti, umro je Demeter 26. lipnja g. 1872. u Zagrebu i našao vječno svoje počivalište u arkadama medju preminulim Ilircima, koje je podignuo u znak zahvalnosti grad Zagreb. "Matica hrvatska" izdala je (1891.) Demetrovu "Teutu" a VIadimir Mažuranić popratio ju je uvodom u kojem crta život i zasluge svoga prezaslužnoga ujaka. https://www.flickr.com/photos/morton1905/24116293211 Oznake: Dr. Dimitrija Demeter Text: Prosvjeta 1901. str. |
03.01.2016., nedjelja
Tvrdja Spielberg u Brnu. Prosvjeta 1893. str. 687
 Tvrdja Spielberg u Brnu. Brno je glavni grad Moravske i broji nešto preko 70.000 stanovnika. Položaj mu je vrlo liep, a osobito ga romantičnim čini prilično visok brieg na jugoiztoku, na kom se ponosno uzdiže glasovita tvrdja Spielberg, što ju prikazuje naša današnja slika. Ta je tvrdja poznata po cieloj Europi, osobito od godine 1740., odkad su u njoj bile državne tamnice za najopasnije zločince i političke krivce. Naša slika prikazuje nam tvrdju s južne strane. Pod br. II. vidimo ulaz u tvrdju, koji je massivno gradjen i upravo veličanstven. Pod br. III. prikazuju nam se jaki i visoki obkopi, pa ulaz u podzemne kazemate i pred njim mala mrtvačnica, gdje su se izlagala mrtva tjelesa umrlih kažnjenika. Pod br. IV. vidimo podzemnu tamnicu glasovitoga razbojnika Babinskoga, koji je koncem prošloga vieka bio strah i trepet vojnikom i imućnikom, po prilici kao prije kojih dvadesetak godina naš Maksim Bojanić ili Joco Udmanić. Pod br. V. jest tarnnica baruna Franje Trenka, koji je nakon svojih slavnih čina u sedmogodišnjemu ratu u nju dospio god. 1746., te je tu i preminuo 14. listopada 1749. A pod br. VI vidimo napokon tamnicu, u kojoj je od god. 1822. do god, 1830. čamio čuveni talijanski pjesnik i politički mučenik grof Silvio Pellico, koji je dne 24. lipnja 1789. bio rodjen u Saluzzu, a umro je 1. veljače 1854 u Turinu. Glasovita je njegova knjiga «I miei prigioni», u kojoj je opisao svoj patnički život u Spielbergu, a koju je gosp. Gjuro Deželić pod naslovom «Moje tamnovanje » preveo na hrvatski jezik. https://www.flickr.com/photos/morton1905/23520146363 Oznake: Tvrdja Spielberg u Brnu. Prosvjeta 1893. str. 687 |
Papa Leon XIII. Prosvjeta 1893. str. 80.
 Najčuveniji muž sadašnjosti jest bez dvojbe Papa Leon XIII. Njegovo veliko ime preneseno je daleko preko Apenina i Alpa. Sjaj njegove slave dopro je do najmračnijih predjela zemlje. Ledeni sjever i cvjetni jug znade, da na uzvišenom prestolju, što ga je u Rimu zasadila Božja ruka, duševno žezlo snažno i moćno drži Leon XIII. Nečini ga velikim baština velike časti. Tiara je sjala na mnogoj glavi, ali glava Leona XIII. podaje sjaj tiari. Inocent III. najveći je Papa gledom na vanjsku vlast i moć. Leon XIII. najveći je dojakošnji Papa unutarnje snage. Moralni teritorij, što ga je on osvojio neobičnom bistrinom uma i ljuvenim žarom srca dosiže gotovo do svih granica kulturnoga svieta. To ponajbolje dokazuje jubilarna svečanost Leona XIII. obavljena dne 19. ovoga mjeseca. Cieli sviet bijaše u duhu sjedinjen s Papom. Stanovnici zelenoga otoka pak do široke suhe pustare; bilo da prebivaju u velebnih palačah ili pod prostimi slamnatimi krovovi ; bilo da se odievaju skupocjenim grimizom ili otrcanim radničkim haljincem, - svi su jednako shvatili znamenitost dana i svečanosti, te se složili u izjavi, da je utješljivi čin providnosti, što danas na stolici sv. Petra sjedi veliki starac Leon XIII. Petdesetgodišnjica biskupovanja Leonova imade pravo providnostno značenje. Živimo u vremenu, gdje kulturne države spremaju i bruse oružje za obći pokolj, gdje se je razplamsala vatra narodnostne mržnje ; gdje se carevine i kraljevine, uzprkos himbenim savezom, sve više odtudjuju od prave sloge i ljubavi. Proti toj struji napereno je umno djelovanje Pape Leona XIII. Petnaestgodišnji njegov rad u tom pravcu postigao je upravo sjajne uspjehe. Njegove alokucije, besjede, konstitucije, enciklike posjeduju jaku unutarnju silu i moć, koja je koristno djelovala i uplivala na obćenito primirje, a osobitim načinom na mir i požrtvovnu strpljivost ranjenih duša. Ili zar nisu jake vanjske sile došle do uvjerenja, da s Leonom XIII. treba računati? Zar nije žar srca njegova podpirivao plemenitu iskru samozataje u čuvstvih i srdcih siromaka i radnika, koju je okrutnost mogućnika mal' ne već ugasila? Svakim svojim javnim djelom dokazuje Leon XIII. jasno i nepobitno, da blagostanje, razvitak i sreća država, obitelji i pojedinaca raste i pada u istom razmjerju, kako se prihvaća ili odbacuje uzvišeni smisao dokazane istine i pravice. Leon XIII.dokazao je činom, da je pravi nasljednik “kralja mira“, da je namjestnik onoga, koj nije istinu donio i predao samo jednomu narodu, jednoj privilegovanoj pokrajini, kao što neima niti ne smije biti vjere narodnostnoga Pape. U tom se za to s uzhitom djelovanju Leona XIII. mora priznati da ga ono prikazuje "Papom internacionalnim“, Papom svih država i svih naroda na svietu. Leon je učinio Rim Rimom, t. j. duševnim središtem, iz kojega se pretače moralna snaga i jakost u žile svih naroda. Čuveni abbé Lagrange veli o Leonu XIII: „Sveti Otac prosuo je svjetlo na sva temeljna pitanja, o kojima sve odvisi, koja, krivo shvaćena, bacaju moderni sviet u strašne krize; - na vlast, slobodu, državu, družtvo, takodjer na obitelj, to prvo počelo družtva ; na poredak vremeniti i duhovni; državu, crkvu i njihov odnošaj; a ne propušta ni ono, što se tiče katoličke nabožnosti. I dok ovako razsvjetljuje umove, ljubavju svojom dira duboko u srca. On je ne samo učitelj nego i otac. Rane modernoga družtva on iztražuje, da ih lieči, on im se približuje manje rukom nego srcem, a strogo dokazana načela blago uporavlja .“ Ako je trebalo takova Pape, tu potrebu je najočitije izrazio sav sviet velikim onim sjajem, koji je razvijen priu godom proslave petdesetgodišnjice biskupovanja Pape Leona XIII. Kršćanski sviet mu se divi anekršćanski ga duboko počitaje. Mi Hrvati imademo posebnih razloga, s kojih valja da poklonstvena ćuvstva odanosti i ljubavi gojimo prema velikomu Papi Leonu XIII. U velikom svojem srcu namjestio je Leo Hrvate u najvruće, središte. - Našim hodočastnikom rekao je on pred pet godina: Ego vos denomino in speciales filios Sanctae Sedis. Ovakova izjava ima u ustih velikoga čovjeka veliko znamenovanje. Znamenitom okružnicom „Grande munus“ dao je on našemu imenu onu javnu čast, koja ga ide u položaju naroda. Naše pokrajine Istra i Hercegovina zahvalne su mu, što se na njihovih oltarih odpievaju hvalospjevi Bogu velikom na milozvučnom našem jeziku. Leon XIII. je napokon posvetio osobitu skrb i brigu obćenitoj prosvjeti. Preko 40 njegovih govora ima za predmet promaknuće javne prosvjete. Znamenita .je njegova okružnica «Aeterni Patris» koju bi valjalo pregaocu za prosvjetom na izust naučiti te pravac svojega djelovanja u njezinom smislu urediti. Neka shvati savkoliki sviet epohaIni položaj, u koj ga stavlja veliko djelovanje velikoga Pape Leona XIII., pak će se onda skladno moći zapjevati s pjesnikom našim Hugom : U grudih svakom iskra sieva žarka Duševna to je prosvjeta, sloboda. Dr. Mato Matina https://www.flickr.com/photos/morton1905/24062758751/in/dateposted/ Oznake: Papa Leon XIII. Prosvjeta 1893. str. 80. |
