Morton1905
09.01.2016., subota
 † Andrija Jagatić. Prosvjeta List za zabavu znanost i umjetnost Tečaj IX. Emilij Laszowski 1901 Zagreb Tisak i naklada Antuna Scholza. str. 353. Velebna, žalobna povorka, koja je na duhovski ponedeljak, 27. o. mj. stupala ulicama grada Zagreba i onaj ogromni broj ljudstva, koje je promatralo sprovod, dokazom su, kakove je simpatije uživao muž apoštolskih vrlina, pokojni Andrija Jagatić. Kad se je prije pet godina stalno nastanio u Zagrebu, nije trebalo da proteče mnogo vremena, i on zadobi srca svojih sugradjana i svojom ozbiljnošću i trieznošću i svojim ljubeznim, miroljubivim srcem. U Sarajevu pako zažališe za njim, što su ga izgubili. „Vrhbosna“ pisala je onda: Dva srodna duha Štadler i Jagatić upoznaše odmah na početku svoga rada veliki zamašaj štampe. Ta katolik u Bosni osim nekih vrlo malih stvarca n. pr. od biskupa Miletića, pogotovo i nije imao nikakve nabožne i poučne knjižice u ruci. A i svećenstvo bilo je željno dobrih priručnih knjižica. I eto smionih ljudi - njih troje, četvero, - da koliko toliko toj nestašici doskoče. Nemaju ni novaca, ni radnika pomagača, ali imaju živu vjeru i tvrdo pouzdanje u Boga, da će trud njihov, koji poduzeše jedino iz ljubavi k Bogu i domovini obilato blagosloviti. I tako započeše u „Srcu Isusovu“ okružnice »Nade« biskupove zanositi i razpaljivati srca čitalaca ; razni drugi članci zasladjivahu mnogi čas i pouku davahu svećenstvu na zabitnim župama. Pobožne knjižice - ma i riedko posijane, zadahnjivahu puk pobožnim čuvstvima i u njima ga utvrdjivahu. „Dva svećenika nadbiskupije vrhbosanske“, koji se gdje gdje označiše, da su takovu knjižicu priredili jesu Štadler i Jagatić. Pa i ne pitaj za njihova imena, budi siguran, da su svakoj radnji; ako je baš i nisu sami priredili, sigurno kumovali. Svemu tomu radu, kao da je „Vrhbosna“ list posvećen „ katoličkoj prosvjeti“ bila ognjište, na kome je poput stroge Vestalinke čuvao sveti žar svake ljepote i plemenštine punih 9 godina dr. Andrija Ja gatić. Kad Vrhbosna ne bi imala nikakove druge zasluge, nego da je ne samo u duhovnicima, nego i u svjetovnjacima uzbudila živu želju za pravim i zdravim kršćanskim štivom, njezino ime moralo bi se pisati zlatnim slovima, dok traje nadbiskupija, koja to ime nosi. Nu Vrhbosna imade i drugih sjajnih zasluga. Neprocieniva je bez dvojbe njezina zasluga, što je ona mlada i čila velikim zanosom znala privući u svoje kolo na obranu katol. crkve i njezine vidljive Glave, na obranu duha kršćanskoga proti lažnim kršćanima sve, koji plemenito i kršćanski misle ... „ Liepo nastavlja zatim o Jagatiću isti pisac: „ Ti si, presv. gospodine, da svojom Vrhbosnom razširiš vruću žudnju za pobjedom duha, istine i pravde, sam zaboravljao na svoje tielo, na svoju udobnost, pak si se podvrgao mučnome putu u svetu zemlju, da ondje rodjenim očima vidiš, kuda je hodao trnjem okrunjeni, križem obterećeni Bog-čovjek, da nam ga jasno prikazati uzmogneš i potaknuti nas, da na Nj mislimo i u Nj se ugledamo. Na bielim jedrima plemenite duše svoje plovio si srednjom Evropom, da vidiš silu ljudskoga uma u svim granama ljudskog umjeća, a poglavito da vidiš divne nedohitne spomenike kršćanskoga života, Kristove crkve i nama da ih prikažeš, kako bi nas uputio i opet o istinitosti onih rieči našega Spasitelja: „Ni vrata paklena ne će je nadvladati“. I onda si nas najposlije doveo do one čudotvorne špilje, gdje se hiljadama i hiljadama sirota i biednika ukazuje ona divna Gospa, koja krunjena sjedi uz Boga, Sina svoga i milo ga moli, da poštedi puk svoj.“ Jest, ovo je istina: Jagatić ne piše od zanata, nego jer ga goni neka nutarnja sila. Jagatić niti ne poredjiva svojih misli na način pisaca od zanata. Iz svakoga redka n. pr. „Crtica iz svete zemlje „ i „Paljetkovanja“ očito se vidi za što piše. Ako je on, što je i morao, imao služiti se raznim knjigama, njemu se ipak vidi, da uviek nosi on sobom svoju rodjenu glavu i svoje srce. Gdje se on oduševljava i ti si sigurno oduševljen; gdje ozbiljan, i ti si, gdje je šaljiv i ti se nasmiješ, gdje čuvstvuje, na oči ti suze mami. Evo dakle kako i zašto piše? On hoće biti tvoj, on te hoće za sobom povući, ne za svoj interes nego za duh istine i pravde. Za to su njegove knjige i tvoje knjige, jer ti u njima nalaziš svoje kršćansko mišljenje i čuvstvovanje.“ Tako „Vrhbosna“ mi smo je naveli, jer je krasnim riečima izrečeno ono, što je bio naš Jagatić - čovjek, odan dušom i tielom svom hrvatskom narodu i domovini.Bog je njega odabrao, da učini velika djela u narodu. Bosni bio je nosilac ugaInoga tvrdoga kamenja kod utemeljenja biskupije, svagdje na svom mjestu. Takov je ostao i u Zagrebu, gdje je upravo sa zanosom najviše radio za prvi katolički kongres. „Prosvjeta „ je onom prigodom priobćila njegov životopis, te mi ne znamo drugo, nego, da ga ovdje opetujemo. Dr. Andrija Jagatić rodio se 11. studenoga 1850. u Martinskoj vesi, gdje je polazio pučke škole. Gimnazijske i bogoslovne nauke svrši u Zagrebu. 1878. promoviran je za doktora. G. 1875. zaredjen je za svećenika, te je poslan u Požegu nadb. sirotišta kao nadstojnik. U Požezi je bio i suplenta gimnazije. God. 1876. bio je suradnik "Katoličkog Iista“, a g. 1877.-1882. bio je urednikom istog lista. G. 1880. postade namjestnim profesorom na bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, a g. 1880. kanonikom nadbiskupije vrhbosanske. Tamo je boravio 14 godina. G. 1896. postade superiorom družba sestara i milosrdnica zagrebačkih, te je razvio silnu djelatnost. G 1900. u srpnju bio je jedan od vodja I. hrv. hodočašća u Rim. Prošle je godine proslavio Jagatić dvadesetpetgodišnjicu svoga misnikovanja. U zahvalu za dobivene u to doba milosti i iz ljubavi spram rodnom si mjestu, odluči podignuti školu za djevojke. U tu svrhu pokloni svoj roditeljski dom i oveće zemljište redu milosrdnica, koji je njegovim nastojanjem podigao krasnu školu. Dne 30. rujna ovršena je posveta nove škole, te je Jagatić sam došao u Martinsku ves, da ovrši taj obred. Na molbu presvj. gosp. nadbiskupa vrhbosanskoga imenovao je sv. otac papa dr. Jeglića i dr. Andriju Jagatića „apoštolskim protonotarirna“, s kojom je čašću spojen naslov „presvietli“. Dne 18. ožujka bijaše u samostanu slavlje. Kćeri božje ljubavi prirediše vrlo liepu svečanost, kod koje se odlikovanim predadoše počastni znaci: mirta, križ, prsten, ljubičasti plašt. Sam Fidelis Höperger preporučio je Jagatića na smrtnoj postelji preuzv. g. nadpastiru Posiloviću za svoga nasljednika. U Zagrebu poče odmah energično raditi. Svake nedelje i blagdana bio je već u 4 1/2 sata u izpovjedaonici, gdje je ostao do 8 sati, kad je bilo vrieme da čita sv. misu. Bio je vrlo radin čovjek. U 4 sata bi u jutro ustajao, pa radio do 11 sati na večer, a da se ne bi odmorio, van ono malo o podne i na večer kod blagovanja svega skupa 1 1/2 do 2 sata. Čim je čuo od liečnika, da mu je bolest veoma opasna, i da mu srce može prestati svaki čas, namah se predade u volju božju miran. „Paratus sum, domine, si sum necessarius non recuso laborem", to su bile njegove zadnje rieči. Dne 24. u petak u večer u 6 sati izpusti svoju dušu. Njegov život zavriedio je, da se potanje opiše i u posebnoj knjižici, razturi u narod, neka mu bude uzorom i idealom značaja i patriotizma, luč, koja će mu sjajiti u vjekove. Srce nam plače dok pišemo ove redke, jer smo pokojnika poznavali i uviek vrlo cienili i jer nam je žao, što narodu umiru takovi muževi, kakovih malo imade, a toliko treba. Ali lagatić nas u istinu nije ostavio. Njegova vedra duša molit će gospodara neba i zemlje, neka se smiluje našemu narodu. Mi pako koji tužimo za njim, ne zaboravimo ga nikada. Slava mu! https://www.flickr.com/photos/morton1905/23979649930 s353 4781 Pros1901 † Andrija Jagatić List za zabavu znanost i umjetnost Oznake: s353 4781 Pros1901 † Andrija Jagatić |
