Mors Imortallia

Evo Nika, sretna? Dobila si novi post :)
I dalje me nije briga za grešku, igrajte se pravopisa sami :)


Lokijev dnevnik

Stvari su se malo zakoplicirale. Očekivao sam da će doći, ali ne... takav.
Corwin je došao jučer.U demonskom tijelu. Bio je na transformaciji, rekao je da
ima plan za kojeg mu treba takvo tijelo. Prvo sam pomislio da je lud, ali onda opet...
plan i nije tako loš.
Dao sam mu sobu, da se malo sredi, izgledao je grozno. A i trebat će mu neko mjesto
da se prikrije, dok se Merlin ne pojavi. Od onog, sad već slavnog, nestanka nakon
susreta sa Aleenom nitko nije čuo za njega.
Corwin će ostati među mojim štićenicima, uostalom, i sam je nekad bio jedan od njih.
Prošlo je mnogo godina od toga, od kad sam ga našao samog, uplakanog, ispred goruće
ruševine koja je nekad bila njegov dom.
Uzeo sam ga, odnio u svoj dvorac, i predao ga na brigu svojoj sestri. Ja i ona smo
oduvijek bili previše milosrdni, čak i Stare anđele. Valjda je to razlog što se još
uvijek brinem za svu tu djecu. Ironično, bivši anđeo smrti, a sad dobrica.
Uvijek sam ih učio brinuti se za sebe, ali i druge. A i nekim drugim stvarima.
Hm, oni bi bili prvoklasni lopovi, da im to dozvolim. ALi ovja svijet je ionako samo
igračka u rukama moćnika. No Njima ću uvijek pružati otpor.

"Onda, jesi gotov?", sjena naslonjena na dovratak. Corwin. "Jer bilo bi vrijeme da krenemo."
Ulazi u sobu, sjeda u naslonjač. Stvarno nisma navikao gledati ga ovakvog. Crvene kose,
i plamenih očiju, sa rogovima koji lagano vire kao dokaz njegovog porijekla. Moja sestra je
uvijek govorila da bi on bio izvrstan demon. Iznenadilo me to, uvijek je mrzio rogove.
Ali vrijeme je da krenemo, obećao sam ga odvesti u lov.

...

Opet sam u Aldeheorteu. Davno nisam bio ovdje. Kilometri i kilometri šume crne kao noć,
jer svijetlo ne prodire kroz grane Aldeheortinog drveća. Što je blagoslov za svo bića
koja žive ovdje. Od kojih većina ima zube veličine prstiju, i kožu tvrdu poput debla,
crnu poput noći. Baš kao i šuma oko nijh.
Corwin i ja čekamo pokraj izvora, u grmlju, čekamo na krdo kojaka. Kojak je nešto poput
bika, ali mnogo... opakiji. Zubi kao mačevi, rep poput buzdovana. I 4 tone mišića,
dovoljno jakih da ruše stabla. I evo ih.

Corwin iskače prvi, vadi Grayswandir, svoj mač, i spušta se na leđa naj bližeg kojaka,
koji ne dobije priliku ni vidjeti svog ubojicu. Da ne ispadnem kukavica, bacam se naprijed
među trojicu, i u dva zamaha rušim jednog, skačući na nakon toga u stranu, izbjegavši
sigutrnu smrt imeđu dvojice kojaka. Corwin skače na leđa jednog od njih, bez mača?
Hvata ga rukom za grivu na vratu, i zapali je! Koji vrag ga je to naučio?! Ili bolje, anđeo.
Jer jedino Gabriel je mogao tako stvoriti vatru.
U zadnji trenutak se bacm u stranu, prije nego što me pregazi kojak. Pa zar čovjek ne može
ni razmišljati u miru?! Okrećem se prema kojaku, skačem mu preko leđa, sagnem se ispod repa
i, uz korak u stranu, otvaram mu trbuh. Brzo je umro.
Okrećem se prema Corwinu, ali on zuri u šumu. Gledam u njegovom pravcu, i...?! Je li to...
ma ne može biti Aleena. Nadam se. Corwin me pogleda. Vrijeme je za povratak.

Evo jedna slika, da vidimo hoćete li shvatiti što ovo predstavlja.
(nećete, ali nema veze :)

Evo vam pjesma. I da, postoji razlog što je ona tu, a na vama je da shvatite taj razlog.

Annabel Lee

Prije mnogo i mnogo godina,
- U carstvu kraj mora to bi -
Djeva je živjela, koju su zvali
Imenom Annabel Lee;
S tek jednom je živjela mišlju:
Da voli, i da se volimo mi.

Bio sam dijete i bila je dijete
- U carstvu kraj mora to bi -
Al' više no ljubavlju mi smo se ljubili,
Ja i Annabel Lee-
I zbog toga nebeski krilati serafi
Bili su zavidni.

I to je razlog, što jednom davno
- U carstvu kraj mora to bi -
Vjetar se spusti iz oblaka, nocu,
Sledivši moju Annabel Lee.
I došli su plemeniti rodaci njeni,
Meni je oteli,
Da je zatvore u grobnicu tamnu
U tom carstvu, što kraj mora bi.

Zavidjeli su nam andeli s Neba,
- Ni upola sretni ko mi -
Da! To je razlog (kao što znaju
U tom carstvu kraj mora svi),
Što nocu je vjetar iz oblaka došo
I sledio Annabel Lee.

Al ljubav nam bila je jaca od ljubavi mnogih
- Što su stariji bili neg mi -
- I mudriji mnogo neg mi -
I niti andeli, gore na nebu,
Ni podmorski demoni zli
Ne mogu mi razdvojiti dušu od duše
Lijepe Annabel Lee.

Jer mi ne bljesne mjesec da sne ne donese
O lijepoj Annabel Lee,
Kada zvijezde se stvore, vidim kako gore
Tek oci Annabel Lee.
Tako ležim pored svoje drage do zore,
Svoje drage – drage - života i mlade,
U njezinoj grobnici uz more,
U njenu grobu uz šumorno more.

-Edgar Alan Poe

Ovaj put me boli briga za greške! Ispravite ih sami. Jel' tako Sabo? :)

Trebao bih otvoriti oči. Ali me sve boli. Glupa transformacija tijela! Čekaj malo. Transformacija tijela?! Otvaram oči i gledam oko sebe u necjerici. Od svih mjesta na svijetu ja sam odlučio doći baš ovamo! Idiote! Ali zašto sam uopće došao ovdje? Ne, nije još vrijeme za to. Transformacija tijela je jedini način da dođete u ovaj dio Bolnice. Puni naziv joj je Bolnica Slomljena Krila, ali svi razumiju i samo Bolnica. Previše je priča o ovmo mjestu da ne bi znali.
Zašto sam nakon toliko godina htio opet doći u Bolnicu ne znam, ali to je normalno, imat ću amneziju još pola sata-sat. Iako, nekima koji su došli u Bolnicu nikad nije vraćeno pamćenje. Takvi su proglašeni ludima, i smješteni u krilo Bolnice gdje je ludnica. Najčešće se to događa bahatim mldaim demonia, koji učine nešto dovoljno glupo da zasluže mjesto ovdje. Transformiraju ih (bolan proces) u tijelo smrtnika, i onemoguće povrat sjećanja i strpaju ih u ludnicu na veoma dugo. Jedino je Lucifer uspio to izbjeći, i otići, ali on je za pomoć imao Aleenu.
Bolnica se nalazi na Zemlji, i ima mnogo funkcija (a anđeli kontroliraju sve njene dijelove), ali najvažniji su ludnica i preobrazba. Nakon prolaska kroz odaje preobrazbe odlazite u ludnicu na rehabilitaciju, gdje dobivate vlastitog anđela bolničara. A vidim da moj upravo dolazi niz hodnik.
"Ja sam Jade, tvoj anđeo bolničar." Izgledala je kao i svaki drugi anđeo. Slap zlatnožute kose, srebrni zubi, okruženi, crvenim kao trešnja, usnama, oči boje neba na ljetni dan... Sve standarno iveć viđeno. I svi imaju onu crtu okrutnosti u očima. Iako, Aleena to nije imala.
Vrijeme je da je smotam i pobjegnem. Ne bi bilo korisno da saznaju što sam sve radio u zadnje vrijeme po njihovoj Bolnici. "Zdravo dušo", razvlačim usta u ironičan smješak, "Pretpostavljam da sam ti prvi pacijent? Vidi ti se u očima." Vidi joj se vraga u očima, to sam pretpostavio jer mi se predstsvila, obično te samo zgrabe i odvuku u lance. "Nadam se da ćeš mi dozvoliti da odem u zahod, prije nego što odem u sobu za odmor?" Nešto joj je čudno. Ali koga briga. "Super, odmah se vraćam." Ulijećem u zahod, i zatvaram vrata prije nego joj dam priliku da progovori.
Nije se ni snašla. Nekad je bilo teže. Otvaram prozor, i izlazim van. Je sam li vam rekao da sad ponovno imam krila?Nedostajala su mi. Već sam lagano zahrđao. Mahnem dva puta za probu i skačem niz liticu.
...
Slijećem podalje od Bolnice, u blizini jezera kojeg mještani zovu Bodom. Vrijeme je da odem do starog prijatelja. Zadnji put kad sam čuo nešto o njemu bio je na nekom koncertu, valjda neki mjesni bend. Loki je oduvijek išao po tulumima, jer nije imao previše posla poslije velikog potopa.
Našao sam ga na nekom kolodvoru, u društvu nekih čudnih tipova. Kad me vidio brzo se udaljio, ali znao sam da me prepoznao. Čekao me u nekoj vili, iznad grada. Uvijek je bio slab na dobar pogled.
Očekivao sam nekakav izazov od njega, da provjeri jesam li to ja, ali nisam vidio ništa. Lagano sam se ušetao u kuću. Prelagano. Čim sam prošao vrata našao sam se okružen Lokijevim avatarima. To su personifikacije Lokijeve moći, i njegovog smisla za uništenje. Opake beštije. Loki je veoma dobar u uništavanju. Ali sam ih prebio. Nisu očekivali da znam stvarati plamen. Moćna stvar. Gabrijel me ju je naučio. Razbacalo ih je. Kao lišće na vjetru, koje pomete plamen.
Lokija sam našao u njegovoj sobi, izgledao je zabavljeno. Objasnio sam mu par stvari. Rekao je da shvaća. Obećao je pomoći. Valjda je plan dovoljno luda za njega.
Sad još samo treba naći Aleenu.

Danas mi je vrlo loš dan, i sav sam u bedu, ali moram to negdje izbaciti. Nadam se da vam ne smeta, ipak je ovo moj blog.
Danas sam tako ljut. Još od jučer, kad sam u osam sati ujutro išao na matematiku. U subotu, na matematiku! Umjesto da se spremam za odlazak u knjižnicu, na sprdanciju sa ekipom, ja sam u ŠKOLI, i pišem matematiku. A popodne, umjesto da idem negdje van, ja sam u crkvi, na prokletoj probi za krizmu. Na kojoj sam sjedio 2 sata kako bih mu potvrdio da m je ime točno zabilježeno. Da ne bi slučajno nešto krivo napisali na potvrdi, koju vrlo vjerovatno neću ni dobiti.
A onda sam išao leći. I osječao sam se tako jadno da mi je došlo plakat. Nisam, jer ne vjerujem u nepotrebne suze, ali jebote bilo mi je tako loše! I shvatio sam koliko bahato se ponašam, i kako ne dopuštam da mi išta smeta, nego sve kao prihvaćam. I shvatio sam kako ne mrzim ništa, i nikog, i osjećao sam se loše. Jer ako ne mrzim ništa, ne mogu ni shvatiti kako je to voljeti nešto. A ja se ponašam tako bahato, i ne dozvoljam da mi to smeta. E pa smeta mi! I ne želim biti dobar, želim, želim da nekoga toliko naljutim da me poželi prebiti, želim nekoga toliko razveseliti da ga srušim na pod od smijeha.
Želim da mi netko priđe dovoljno blizu da me to zaboli, dovoljno blizu da ne mogu podnijeti pomisao da ga izgubim. Jer ne želim se svaku večer osjećati toliko sam. Čini mi se kako ste svi vi izabrali neki svoj put, neki svoj stav, a ja stojim na raskrižju i gledam kako odlazite, i odbijam izabrati put za sebe, pokušavajući utrti svoj. Ali to je teško, i gubim bitku, i nemam razloga da se nastavim boriti. I ne želim ići dalje, ne ovako, ne dok svaku večer ležim u krevetu, pokušavajući naći nešto što će me nesmijati. Ali zapravo nasmijati, nešto što će još dugo odzvanjati, nešto što će ostati... Nešto što neću zaboraviti.
Molim vas, nemojte... Ne znam, ali nemojte mi govoriti o tome kako je vama loše, jer meni je ovaj vikend ubod u srce svega onoga za što sam smatroa da je važno. Nemojte čitati ovo, skrenite pogled, život će vam biti ljepši.
Samo me zaboravite danas.

Evo napisah i nastvak, i da princezo, to je paralelna radnja (više manje). I da kukurica, terminirali smo sve pogreške metodom seek-and-destroy :)
Evo vam i tekst:

Ahhh, glava mi puca. Možda bi bilo vrijeme da se prestanem opijati na tulumima. Još jednom ovako i glava će mi pući.
Dižem se na noge, i teturam do zahoda. Tu se više manje sređujem (bar hodam ravno). Vraćam se natrag po odjeću, i da provjerim u čijoj sam sobi ovaj put završio. Uuuu, Morana. Uvijek mi se sviđala ta mala banshee. Ima lijep glas. Sranje, budi se. Gdje mi je odjeća?! Sranje! Ma zajebi odjeću.
Istrčavam na hodnik, i trčim do prvog prozora. Ma kud baš ima sobu pokraj Litice Smrti! Jebiga, kad se mora, mora se.
Skačem kroz prozor i razvijam krila. Za sad dobro. Sad još moramo izaći. Problem je samo to što je jedini izlaz kroz Škripac. Oderat ću se svjetski. Sranje, evo ga. Sranjeeeeee! Jebote, to boli! Ostat će mi ožiljci godinama!
Spuštam se kod svojih odaja, i utrčavam u sobu. Još jedna brzinska provjera... dobro je, nitko me nije vidio. Rušim se na pod. Auuuu! Jebote, sve me boli. Od sad više nema alkohola pokraj Litice Smrt! Uffff... moja rebra.
Vrijeme je za tuširanje, i krpanje krila. Nije čudo što smo koristili Škripac za mučenje demona, samo tlaka dok to pokrpam je dovoljna muka. A i bilo bi vrijeme da se spremim za službeni doručak. Koja gnjavaža, moram slušati sve te proklete demone i njihovo prepucavanje. Ali barem imaju kavu.
...
Ovo je bio dug, zamoran, i prokleto nepotreban doručak (barem tehnički, jer se pretvorio u ručak, a onda i u večeru). I to da bi na kraju potvrdili moje pravo na prijestolje. Ne shvaćam zašto je bilo potrebno da potošim cijeli prokleti dan na slušanje grupe budala kako se prepiru oko toga kada će biti krunidba. Koliko to može biti važno? Ionako sam mu ja jedini brat, od kada ga je moja majka onesposobila. A sad ću ja zbog toga postati novi kralj Pakla. Blago meni. ALi Luci je uvijek govorio da to nije teško, a on valjda zna.
Ali sad se idem odmoriti, spava mi se. Nadam se da me nitko neće dočekati u predvorju, umoran sam. Izgleda da sam danas sretan, nema nikoga.
U mojim odajama sigurno nema nikoga, stražari nikog ne puštaju unutra... A možda sam u krivu. Jer netko sjedi na mom krevetu. Ah, to je Aleena. Pitao sam se hoće li doći.
Aleena je nekad bila anđeo. Danas... danas je nešto drugo. Ali je i dalje prokleto prelijepa. Prvi put sam je vidio kad sam proglašen regenetom kraljevstva. Ispričala mi je o mom ocu i majci, kako su ubili Lucifera. Demona ne možete zaista ubiti, više onesposobiti na neko vrijeme. A za uzvrat vi i vaši potomci dobijete... dar (valjda, ako to smatrate darom). Vaša krv miješa se s demonskom, i postajete polu-demon. Ali zadržavate dušu, i unutra ostajete isti kao prije, ostajete čovjek. Ali kako je on ipak Luci, on je majci dao i više, zato sam ja rođen kao punokrvni demon, ali imam dušu, za razliku od ostalih demona. Na tome su mi uvijek zavidjeli. Odvojen sam od svoje majke dok su je držali u zatočeništvu, i odgojen kao princ, što zapravo i jesam, Lucijev brat po krvi.
Kakver veze je Aleena imala s tim ne znam, niti zašto zna sve to, ali nešto kod nje je... drukčije. Ne mogu to opisati, ali kad sam pokraj nje ostatak svijeta je iskrivljen, kao da je nešto krivo u njemu.
Ali ona dolazi samo kad je nešto veoma važno, a ona glupa ceremonija glasovanja teško da je važna.
A i nešto je čudno, čudnije nego obično. Nije me ni pogledala. a sasvim sigurno zna da sam tu. Možda me primjeti ako priđem bliže... Nešto joj je u krilu. Kuglica?! Izgleda kao da je od stakla, ili nečeg sličnog.
Aleena se tad trgne, i skloni kuglicu. Pogleda u mene. "Imam ti nešto pokazati", i dalje gledajući u mene. "Dođi." Ustane i zakorači kroz... nešto.
Znao sam da će mi jednog dana napraviti ovako nešto. Znao sam. Zašto se onda dovraga bojim? Ma zajebi to. zakoračujem kroz to nešto, i izlazim... negdje.
Ništa ne vidim. A moje oči bi trebale biti prilagođene na sve razine svjetla, pa čak i mrak. Okrećem se i pipam iza sebe. Nema onog nečeg kroz što sam došao. Sad me već lagano prolaze žmarci. A gdje je ona?
OK, ovo je strašno. Zaista strašno. Aleena? Je si li tu?
Aleena?