Evo Nika, sretna? Dobila si novi post :)
I dalje me nije briga za grešku, igrajte se pravopisa sami :)
Lokijev dnevnik
Stvari su se malo zakoplicirale. Očekivao sam da će doći, ali ne... takav.
Corwin je došao jučer.U demonskom tijelu. Bio je na transformaciji, rekao je da
ima plan za kojeg mu treba takvo tijelo. Prvo sam pomislio da je lud, ali onda opet...
plan i nije tako loš.
Dao sam mu sobu, da se malo sredi, izgledao je grozno. A i trebat će mu neko mjesto
da se prikrije, dok se Merlin ne pojavi. Od onog, sad već slavnog, nestanka nakon
susreta sa Aleenom nitko nije čuo za njega.
Corwin će ostati među mojim štićenicima, uostalom, i sam je nekad bio jedan od njih.
Prošlo je mnogo godina od toga, od kad sam ga našao samog, uplakanog, ispred goruće
ruševine koja je nekad bila njegov dom.
Uzeo sam ga, odnio u svoj dvorac, i predao ga na brigu svojoj sestri. Ja i ona smo
oduvijek bili previše milosrdni, čak i Stare anđele. Valjda je to razlog što se još
uvijek brinem za svu tu djecu. Ironično, bivši anđeo smrti, a sad dobrica.
Uvijek sam ih učio brinuti se za sebe, ali i druge. A i nekim drugim stvarima.
Hm, oni bi bili prvoklasni lopovi, da im to dozvolim. ALi ovja svijet je ionako samo
igračka u rukama moćnika. No Njima ću uvijek pružati otpor.
"Onda, jesi gotov?", sjena naslonjena na dovratak. Corwin. "Jer bilo bi vrijeme da krenemo."
Ulazi u sobu, sjeda u naslonjač. Stvarno nisma navikao gledati ga ovakvog. Crvene kose,
i plamenih očiju, sa rogovima koji lagano vire kao dokaz njegovog porijekla. Moja sestra je
uvijek govorila da bi on bio izvrstan demon. Iznenadilo me to, uvijek je mrzio rogove.
Ali vrijeme je da krenemo, obećao sam ga odvesti u lov.
...
Opet sam u Aldeheorteu. Davno nisam bio ovdje. Kilometri i kilometri šume crne kao noć,
jer svijetlo ne prodire kroz grane Aldeheortinog drveća. Što je blagoslov za svo bića
koja žive ovdje. Od kojih većina ima zube veličine prstiju, i kožu tvrdu poput debla,
crnu poput noći. Baš kao i šuma oko nijh.
Corwin i ja čekamo pokraj izvora, u grmlju, čekamo na krdo kojaka. Kojak je nešto poput
bika, ali mnogo... opakiji. Zubi kao mačevi, rep poput buzdovana. I 4 tone mišića,
dovoljno jakih da ruše stabla. I evo ih.
Corwin iskače prvi, vadi Grayswandir, svoj mač, i spušta se na leđa naj bližeg kojaka,
koji ne dobije priliku ni vidjeti svog ubojicu. Da ne ispadnem kukavica, bacam se naprijed
među trojicu, i u dva zamaha rušim jednog, skačući na nakon toga u stranu, izbjegavši
sigutrnu smrt imeđu dvojice kojaka. Corwin skače na leđa jednog od njih, bez mača?
Hvata ga rukom za grivu na vratu, i zapali je! Koji vrag ga je to naučio?! Ili bolje, anđeo.
Jer jedino Gabriel je mogao tako stvoriti vatru.
U zadnji trenutak se bacm u stranu, prije nego što me pregazi kojak. Pa zar čovjek ne može
ni razmišljati u miru?! Okrećem se prema kojaku, skačem mu preko leđa, sagnem se ispod repa
i, uz korak u stranu, otvaram mu trbuh. Brzo je umro.
Okrećem se prema Corwinu, ali on zuri u šumu. Gledam u njegovom pravcu, i...?! Je li to...
ma ne može biti Aleena. Nadam se. Corwin me pogleda. Vrijeme je za povratak.
Post je objavljen 28.05.2006. u 22:11 sati.