Moon pie

Evo opet mene. Dugo nisam pisala. Moram priznati da sam ovih dana nešto strašno nemirna. Ne smatram se materijalistom, ali već danima gledam i čitam o poznatima o njihovim putovanjima i njihovim skupocjenim kupovinama. I iskreno, poželim da tako mogu i ja. Da ne moram svaki mjesec razmišljati što si mogu priuštiti, a što ne. Znam da ne razmišljam samo ja o tome već svi mi. Poželim da ne moram svoje potrebe rascjepkavati na par mjeseci, da jedan mjesec mogu kupiti ovo, a drugi mjesec ono. Da se ne moram žrtvovati. Da ako poželim na put otići sa dečkom da mogu uplatiti bez problema i da ne moram mjesecima štediti za jest dok smo na putovanju.
Oboje radimo. On još studira, ja sam diplomirala. Jedno vrijeme smo živjeli skupa, kod njegovih roditelja. Čovjek bi pomislio kako nam onda nije bio problem oko troškova. I onda smo radili oboje. Međutim, ja sam radila u firmi u kojoj se konstantno na mene vršio pritisak koji ja više nisam mogla podnijeti. Dečko je rekao da baš vidi na meni da sa nesretna i da trebam dati otkaz. I dala sam ga. Nakon dva tjedna našla sam posao u drugoj firmi u kojoj su me primili. Njegovi su me odgovarali od toga, a on kakav je, složio se sa svojima i savjetovao me da pričekam. I jesam. Nakon par dana pronašla sam drugi posao. I tu su mi svi rekli da ne srljam, da pričekam još malo. Nisam se htjela prepirati, ali ja jednostavno nisam osoba koja voli čekati. Ja uzmem priliku, a u međuvremenu tražim novu. Nismo si mogli priuštiti da ja ne radim, htjeli smo se osamostaliti. Nismo imali ni auto. Imali smo samo jedno drugo. Glupavo razmišljanje, zar ne?
Obzirom da sam radila za stalno na prethodnom poslu, imala sam mogućnost kupovine na rate. Dečko je jako želio play station 4. I kupili smo ga, a trošak smo opravdavali na način da će on uplaćivati 200 kn, koliko je i iznos rate i tako dok ne nađem posao. Dečko je poželio i nintendo. I to smo kupili, a dečko je rekao kako će on to uplatiti na karticu. Isto smo tako kupili i televizor. Uspjeli smo kupiti i auto. Oh, kako li smo bili sretni zbog te kupovine! Naše prvo vlasništvo. Doduše, bio je star auto, ali je bio naš. Ali nema veze, napokon nismo ovisili o njegovima. Ja još uvijek nisam radila....
Njegovi nam nikad nisu rekli da damo ijednu kunu u kuću. Obzirom da sam ja bila kod kuće ja sam spremala i kuhala. I barem dvaput tjedno sam kupovala namirnice za kuću isto tako i sokove i slatkiše. Njegovi su nam zamjerili kako nikad nismo dali ni kunu u kući. Duša me zabolila u tom trenutku jer sam svaki dan kuhala, spremala i čistila. Ali nema veze...Bila sam sa svojim dečkom pod istim krovom i bio mi je dovoljan.
Obzirom da ja nisam radila, dečko je išao na fax koji je trebalo plaćati, troškovi su se gomilali. Njegovima smo mjesečno davali preko tisuću kuna, autu je trebalo gorivo, on je trebao jest na poslu.... Zapali smo u veliki minus. Došli smo do te točke gdje smo morali rasprodati sve što smo zajedno kupili..... I auto, i play station i nintendo i televizor....Ja sam čak morala prodati svoje zlato i srebrninu koju sam imala da si mogu platiti kartu za fakultet jer sam studirala u drugom gradu. Budila se ujutro u 4 sata subotom da mogu ići na fax obzirom da sam bila vanredni student. Ali nema veze, i dalje sam imala njega.
Nažalost, pritisak sa svih strana je postao prevelik. Pritisak njegovih roditelja i mojih i ja bila primorana vratiti se svojim roditeljima. 6 mjeseci živjeli smo skupa, a prošli smo nešto što neki parovi ne prođu za čitav zajednički život. Ali smatram da smo si sami krivi. Bili smo nepromišljeni. U samo par mjeseci čovjek puno sazri, a kamoli u 2 godine. Problem je bio što smo oboje puno toga htjeli, a nismo imali mogućnosti. Hvala Bogu, ja danas radim, diplomirala sam, radim u struci. Doduše primam plaću za nekog sa srednjom stručnom spremom, ali nema veze. Znam da ću dočekati da me plate sukladno mojoj stručnoj spremi. Dečko je sada zadnja godina na fakultetu, tražimo njemu posao pa da možemo početi sa planovima.
Naučili smo da sa žurbom nećemo stići nigdje. Možda nam se čini da smo otišli korak naprijed, ali ako nakon toga padnete 5 koraka unazad...Niste napravili ništa. Ja ću uskoro potražiti stan jer očekujem zaposlenje na neodređeno, kad se on zaposli uselit će se kod mene i nastavljamo dalje. Ili ispočetka....

Odmah na početku moram se deklarirati kao ljubiteljica životinja. Zaista volim sve životinje, pse, mačke, konje, ptice... Sve. Isto tako sam i mesožder, volim jesti meso. Zbog ovog teksta ću možda naići na puno neodobravanja i negativnih komentara, ali moram podijeliti svoje mišljenje sa drugima i želim čuti tuđa mišljenja. Možda ne bi bilo loše napomenuti da oni koji su vegetarijanci da ne čitaju tekst jer će ih posebno pogoditi moje mišljenje.

Naime, jučer dok sam listala svoj Facebook feed naišla sam na jedan tekst koji me posebno razljutio. Pratim puno stranica na kojima možeš ostavljati dojave o životinjama koje su ili izgubljene ili ih je netko ostavio pa se traži netko tko bi udomio bespomoćnu životinju. I sama sam ostavljala nekoliko dojava i ostavljala ljutite komentare kad se nađe neka budala koja maltretira životinje. Međutim, na jednoj od tih stranica našla se peticija. Peticija da se zabrani kavezno držanje kokoki nesilica... Naravno peticiju su objavili, ali ja nigdje nisam pročitala rješenje gdje bi se te kokoške trebale držati. Negdje vani da trčkaraju pa kad dođe njihov red da se prerade u hranu netko treba trkati za njima po vani? Volim kokoš kao životinju, ali također, volim ju i pojesti.

Živim u gradu i ne mogu reći da sam ikada zaklala kokoš ili pile, ali gledala sam kako to rade i baka, i tetka i mama. I svaka od njih je svoje piliće ili koke držala ili u kutiji ili u nekom kaveziću. Jer tako jedu, manje se kreću i više dobiju na masi, masnije su i juha je ukusnija, jaja su žuća. To je njihova namjena, uzgajaju se za hranu. Ne podržavam lov i smatram da se lov treba zabraniti jer ljudi dolaze u prirodna staništa šumskih životinja, nisam baš ni veliki pobornik cirkusa. Iskreno u zoološke vrtove idem i mali milijun puta sam čula nekog tigra kako se dere iz svoje jazbine, a timaritelja kako se dere na njega. Ili kad dođeš do neke male životinje i daš joj komad hrane koji stoji ispred kaveza pa vidiš koliko je životinja gladna.... Ali opet volim otići u ZOO jer vidim neke životinje koje mogu vidjeti samo na slikama.

Da se vratim na samu peticiju. Jedan od komentara na toj stranici bio je o zaštiti biljaka, da zašto se ne potpišu peticije o zaštiti biljaka jer su one isto žive i rastu. Zašto se pojedine udruge kidaju da se zaštite životinje, a o biljkama nema ni jedne jedine riječi? Kako se sade biljke, kako se usjevi siju pa se poslije vrši žetva pa se od njih prave ulja, kruh, pivo...? Kako se kukuruz drži u tonama u silosima, zrnca jadna nemaju mjesta te se sudaraju jedni sa drugima pa se poslije bacaju svinjama koje ih agresivno trgaju? Previše sam se bacila u razmišljanje da sam čak pojedine strance otpratila. Svaka čast vegetarijancima, štoviše, znam i nekoliko vegetarijanaca koji su mi super ljudi. Problem i nelagodu mi stvaraju aktivisti koji se bore da se životinje prestanu uzgajati za jelo, da se kokoši ne drže u kavezima, da prestanemo nositi kožnu obuću, a ujedino šute o tome što se radi biljkama. Kako se šume krče, kako drva ubijemo pa ih koristimo za grijanja. Kako od drveća gradimo kuće i namještaj. Prestanimo sa licemjerjem. Prestanimo drugima nametati što je dobro za koga i što bi trebali raditi i bolje da radimo na samima sebi jer, kako se kaže, budi promjena koju želiš vidjeti u svijetu. U nastavku sam zalijepila par novinskih članaka...Prvi članak govori baš o tom nametanju drugima svoja mišljenja. U članku možda i pišu istinite činjenice, ali krenimo uvijek od činjenice da se neke životinje uzgajaju u svrhu prehrane.

1. Prijatelji životinja - Koga se tiču prava životinja: http://www.prijatelji-zivotinja.hr/index.hr.php?id=2056

2. Preporuke za unos crvenog mesa: https://www.zdravobudi.hr/clanak/256/preporuke-za-unos-crvenog-mesa

3. Želite li spasiti Zemlju, smanjite unos mesa: https://fresh.hr/2015/12/14/zelite-li-spasiti-zemlju-smanjite-unos-mesa/ - ovakve članke u globalu podržavam jer sadrže istraživanja i u prijateljskijem je tonu

4. (NE)ZDRAVA HRANA: Osam zabluda i mitova o mesu koji nemaju veze s istinom: https://trusty.hr/stil/zdravlje/264-ne-zdrava-hrana-osam-mitova-o-mesu-koji-nemaju-veze-s-istinom.html

Dobila sam inspiraciju za ovakav naslov i za ovu temu zbog zabrinutosti. Svi mi služimo se ili bijelim lažima ili običnim lažima. Bijele laži najčešće koriste roditelji, recimo u mom primjeru moja mama koristila je bijelu laž kad je bio u pitanju med. Ona ga nikad nije volila, a meni je kao mlađoj uvijek stavljala med u čaj. Jednom prilikom pitala sam ju zašto ona ne konzumira med, a ona iz straha da ja ne izjavim da ga i ja ne volim, rekla je da ga ona ne konzumira zato što je med jako zdrav (što i je!) i da želi da što više meda ostane meni.

Što nas dovodi do običnih laži. Ne smatram se lažljivom osobom, ali i meni se pokoji put potkrade takva greška. Iskreno, kao mlađa puno sam lagala, ali uglavnom su to bile laži oko ocjena u školi, što sam naravno požalila onog trena kad se mama vrati sa primanja. Međutim, ima tih osoba, djece, koja konstantno lažu. I oko ocjena. oko toga što imaju za zadaću, kad je koji test, pa to vodi do laganja oko pojedenog slatkiša, oko neke kreme koja je nestala, oko prosutih stvari po podu.... Što se događa u tim (mladim) glavama da konstantno i oko svega lažu. U djece, jel to strah od roditelja? Jel u roditelju problem? U djetetu? Kako pristupiti takvom problemu? Jel problem pak mentalne prirode pa ne bi bilo loše da dijete posjeti psihoterapeuta? Ne znam, ali znam da se takve stvari sve učestalije događaju što dovodi roditelje na rub očaja jer su bespomoćni i više ne znaju kako da pristupe problemu.

Kod odraslih osoba, jel u pitanju prihvaćanje od strane nekog drugog? Nalet adrenalina dok u tom trenu govore laž? Ili jednostavno žele "uljepšati" neke događaje... Ni to ne znam, ali i s tim se svi mi susrećemo u našim okolinama, ali ne bude previše posljedica ukoliko nam ta osoba nije neka bliska osoba ili ukoliko nečije tuđe laži ne ugrožavaju naša radna mjesta. U svakom slučaju, kad su djeca u pitanju, pokušajte pričati sa svojom djecom. Smireno. Pitajte ih što im se događa u glavi kad se odluče da će slagati i pitajte ih zašto to rade. Probajte smireno pristupiti problemu kako biste i sebi i djetetu sačuvali živce!

Jako volim pisati, ali evo, nisam baš dugo sad pisala. Skoro tri tjedna....Nekom se to čini kao razumno vrijeme, nekom kao cijela vječnost. Meni se čini kao da je prošlo puno više. Nemam inspiracije za pisanjem. Sve teme koje me uglavnom pate sam pročešljala. Kad mi neka tema i padne na pamet ja naprosto nemam volje za pisanjem. Priznajem, upala sam u depresiju. A moj je mjesec, mjesec Vage. Uskoro rođendan. Uskoro konferencija na kojoj izlažem svoj rad. Ja jednostavno nemam inspiracije.
Želje...
Volje...
Nije čak ni do vremena, vrijeme prije danas je bilo super, taman po mom ukusu, ni prehladno ni pretoplo.
Moguće je da je depresija povezana sa promjenom godišnjeg doba. Čak i moj dragi kaže da ga pere depresija.

Općenito ne volim promjene, pogotovo kad su sa boljeg na gore, pa mi vjerojatno ni ova promjena sa sunčanog vremena na kišno i tmurno nije najbolje sjela. Čak mi i kosa na glavi tuguje pa opada malo više nego uobičajeno
Eh...A i to će valjda ubrzo proći

Oznake: vrijeme, kisa, tmurno, jesen

Oznake: citati

Zanimljivo mi je kad pogledam svoje raspoloženje ovih dana. Vani je vrijeme bilo oblačno, kišno, bilo je pomalo hladnjikavo. Morala sam u laganoj jaknici na posao. Osjećala sam se kao da ću se svaki čas rasplakati koliko sam bila neraspoložena. Čak mi je i kolegica rekla da mi vidi u očima da sam baš bezveze.

A danas? Danas vani sunčano, ptičice pjevaju, ljudi kratkih rukava, neki pomalo ljuti zbog posla. Meni se raspoloženje odmah popravilo, osjećam se kao da bih mogla planine pomaknuti unatoč zdravstvenim problemčićima. Iako volim ja i jesensko doba, pa zar je moguće da mi raspoloženje toliko potone zbog vremena? Da mi se zbog vremena da više raditi na poslu? Ili se naprosto pogodilo to što sutra putujem na destinaciju na kojoj nikad nisam bila pa sam uzbuđena.

Tko će ga znati?

Slušam kolegu kako priča na telefon, svađa se sa jednom jedne stavke na računu. Odjednom kolega govori: "Gospodine J****, pa nemojte tako." I onda sam primijetila kako sa osobama tog imena nikad ništa dobrog. Lažu, prenemažu se, smišljaju načine kako napakostiti. Isto tako sa ženskim imenom K*********. Donijele mi samo bol i patnju hahaha

Jedna manira na koju je puno ljudi zaboravilo. Pristojno je pozdraviti kada prolaziš pored radnih kolega. Kad ulaziš u punu prostoriju ljudi. Kad izlaziš iz iste. No, pristojno je kada dvoje ljudi priča da treća osoba koja je došla pričeka da se razgovor završi, a ne da se ubacuje kao da središte svijeta.

"Oprosti molim te, jel sredina moje rečenice prekinula početak tvoje?"

Stojim pred uredom šefice jer se unutra nalaze druge radne kolege koje ju trebaju. Pristojna sam, kulturna. Dolazi treći kolega, preskače mene, ne gleda da unutra već ima ljudi koji vode ozbiljan razgovor sa šeficom i krene ju ispitivati o onome što njemu treba. Pristojnost, što je to?

Napokon kad dočekah svoj red kod šefice, dolazi četvrti kolega i krene on sa svojim problemima. Rekoh mu: ajde pričekaj svoj red. Što mislite što je rekao na to? :)

Zašto je toliko teško priznati grešku? Što na poslu, što prijatelju...Kolegi na poslu...Nadređenom... "Napravio sam grešku, krivo sam nešto upisao, ispravit ću." Umjesto toga mi biramo: "Ma joooj, znate šefe, Marko mi je tako pokazao i ja sam napravio kako mi je on rekao." Pa čak i ako godinama radite taj posao, Marko je kriv. A nismo se ni zapitali jel nam taj Marko možda dobro objasnio samo mi nismo slušali šta nam taj Marko objašnjava. Ne razmišljajući, tim postupkom možebitno kolegu koštamo posla.... Jer, naravno, nitko neće doći do Marka i pitati zašto je to nešto objasnio na "krivi" način. Pa čak i ako ga pitaju Marko kaže da ga je tako naučila Mirna, Mirna kaže da je nju tako naučila Marija..... već vidite uzorak, dalje Vam ne moram pisati...

U svakom kolektivu je to tako. Dođe mladi kolega, svi ga uče sve, kolega sad kreće raditi samostalno kad su ga obučili, radi tri mjeseca na jedan način i sad odjednom taj treći mjesec posao nije dobro obavljen. Nešto nije dobro upisao i ,naravno, on je kriv. Nitko se nije pitao kako ga je netko naučio. Nitko te starije kolege nije poslao na obuku da svi imaju jednu, univerzalnu informaciju, nego dođeš, pitaš jednu stvar 5 ljudi i dobiješ 5 različitih informacija. Nešto se mora promijeniti, a nadređene, nažalost, to ne zanima.