Moon pie

Evo opet mene. Dugo nisam pisala. Moram priznati da sam ovih dana nešto strašno nemirna. Ne smatram se materijalistom, ali već danima gledam i čitam o poznatima o njihovim putovanjima i njihovim skupocjenim kupovinama. I iskreno, poželim da tako mogu i ja. Da ne moram svaki mjesec razmišljati što si mogu priuštiti, a što ne. Znam da ne razmišljam samo ja o tome već svi mi. Poželim da ne moram svoje potrebe rascjepkavati na par mjeseci, da jedan mjesec mogu kupiti ovo, a drugi mjesec ono. Da se ne moram žrtvovati. Da ako poželim na put otići sa dečkom da mogu uplatiti bez problema i da ne moram mjesecima štediti za jest dok smo na putovanju.
Oboje radimo. On još studira, ja sam diplomirala. Jedno vrijeme smo živjeli skupa, kod njegovih roditelja. Čovjek bi pomislio kako nam onda nije bio problem oko troškova. I onda smo radili oboje. Međutim, ja sam radila u firmi u kojoj se konstantno na mene vršio pritisak koji ja više nisam mogla podnijeti. Dečko je rekao da baš vidi na meni da sa nesretna i da trebam dati otkaz. I dala sam ga. Nakon dva tjedna našla sam posao u drugoj firmi u kojoj su me primili. Njegovi su me odgovarali od toga, a on kakav je, složio se sa svojima i savjetovao me da pričekam. I jesam. Nakon par dana pronašla sam drugi posao. I tu su mi svi rekli da ne srljam, da pričekam još malo. Nisam se htjela prepirati, ali ja jednostavno nisam osoba koja voli čekati. Ja uzmem priliku, a u međuvremenu tražim novu. Nismo si mogli priuštiti da ja ne radim, htjeli smo se osamostaliti. Nismo imali ni auto. Imali smo samo jedno drugo. Glupavo razmišljanje, zar ne?
Obzirom da sam radila za stalno na prethodnom poslu, imala sam mogućnost kupovine na rate. Dečko je jako želio play station 4. I kupili smo ga, a trošak smo opravdavali na način da će on uplaćivati 200 kn, koliko je i iznos rate i tako dok ne nađem posao. Dečko je poželio i nintendo. I to smo kupili, a dečko je rekao kako će on to uplatiti na karticu. Isto smo tako kupili i televizor. Uspjeli smo kupiti i auto. Oh, kako li smo bili sretni zbog te kupovine! Naše prvo vlasništvo. Doduše, bio je star auto, ali je bio naš. Ali nema veze, napokon nismo ovisili o njegovima. Ja još uvijek nisam radila....
Njegovi nam nikad nisu rekli da damo ijednu kunu u kuću. Obzirom da sam ja bila kod kuće ja sam spremala i kuhala. I barem dvaput tjedno sam kupovala namirnice za kuću isto tako i sokove i slatkiše. Njegovi su nam zamjerili kako nikad nismo dali ni kunu u kući. Duša me zabolila u tom trenutku jer sam svaki dan kuhala, spremala i čistila. Ali nema veze...Bila sam sa svojim dečkom pod istim krovom i bio mi je dovoljan.
Obzirom da ja nisam radila, dečko je išao na fax koji je trebalo plaćati, troškovi su se gomilali. Njegovima smo mjesečno davali preko tisuću kuna, autu je trebalo gorivo, on je trebao jest na poslu.... Zapali smo u veliki minus. Došli smo do te točke gdje smo morali rasprodati sve što smo zajedno kupili..... I auto, i play station i nintendo i televizor....Ja sam čak morala prodati svoje zlato i srebrninu koju sam imala da si mogu platiti kartu za fakultet jer sam studirala u drugom gradu. Budila se ujutro u 4 sata subotom da mogu ići na fax obzirom da sam bila vanredni student. Ali nema veze, i dalje sam imala njega.
Nažalost, pritisak sa svih strana je postao prevelik. Pritisak njegovih roditelja i mojih i ja bila primorana vratiti se svojim roditeljima. 6 mjeseci živjeli smo skupa, a prošli smo nešto što neki parovi ne prođu za čitav zajednički život. Ali smatram da smo si sami krivi. Bili smo nepromišljeni. U samo par mjeseci čovjek puno sazri, a kamoli u 2 godine. Problem je bio što smo oboje puno toga htjeli, a nismo imali mogućnosti. Hvala Bogu, ja danas radim, diplomirala sam, radim u struci. Doduše primam plaću za nekog sa srednjom stručnom spremom, ali nema veze. Znam da ću dočekati da me plate sukladno mojoj stručnoj spremi. Dečko je sada zadnja godina na fakultetu, tražimo njemu posao pa da možemo početi sa planovima.
Naučili smo da sa žurbom nećemo stići nigdje. Možda nam se čini da smo otišli korak naprijed, ali ako nakon toga padnete 5 koraka unazad...Niste napravili ništa. Ja ću uskoro potražiti stan jer očekujem zaposlenje na neodređeno, kad se on zaposli uselit će se kod mene i nastavljamo dalje. Ili ispočetka....