U zadnje vrijeme često nailazim na naslove tipa: "Ako ga voliš nećeš ga htjet promijeniti." I često sam se slagala s tom izjavom. I sama sam u dugoj vezi pa znam kako to utječe na drugu stranu. Međutim, danas sam se malo zamislila nad tom izjavom. Pročitala sam brojne tekstove brojnih blogera i kolumnista na tu temu. Koliko su žene patile u vezama jer su tražile probleme i skriveni smisao u porukama svojih partnera kad ih tamo, realno, nije bilo. Koliko god mi odbijale priznati, to je istina. I sama to radim. Očekujem da on zna što ja mislim. Očekujem od njega da iz mene probleme izvlači tako da me nešto pita 10 puta, a kad on to ne napravi.... Ja upadnem u depresiju i mislim kako me više ne voli.
Da se mi razumijemo, i muški znaju imati svoju žutu minutu. Dođe ti i kaže ti kako on misli da ga iskorištavaš. Iz vedra neba. Zatim idući dan sjedne i porazgovarate o tome. Pitaš ga odakle mu to. On ti odgovori da je bio s*eban. Ti njemu argumentirano objašnjavaš da to nikako ne može biti istina. I on shvati da ti to nije trebao reći. Zatim mu nadodaš još par stvari koje ti smetaju i on tebi uzvrati istom mjerom. Jer mijenjanjem njega ja zapravo mijenjam sebe. Sebe činim boljom osobom za osobu koju volim i s kojom planiram život i obitelj.
Puno ljudi zna reći da se neće mijenjati za nikog i da ta druga osoba treba prihvatiti sve naše mane dok ujedino mi sami ne prihvaćamo mane onog drugog. To tako ne ide. Mijenjamo našu djecu u razmišljanju, u odjeći koju nose, pokušavamo promijeniti njihove izbore, a gdje nećemo pokušati promijeniti partnera s kojim planiramo provesti ostatak života. Treba sjest i porazgovarati o svim manama, treba saslušati drugu osobu jer najčešće nismo svjesni naših mana. Koliko možemo biti sebični, eksplozivni, lijeni, a pritom ni ne mislimo kako to utječe na drugu osobu koja može biti vaša totalna suprotnost. Drugu osobu poboljšavamo kako bismo i sami postali poboljšana osoba.