just keep walking....and breathe.
28.01.2006., subota
Što na nebu sja visoko?Što na nebu sja visoko? Mjesec je il´ sivi soko. |
25.01.2006., srijeda
|
dobra ideja www.postsecret.blogspot.com pljuni me u oko ako lažem puj pika titova točka điđi miđi icomare mama ti se kupa gola smrde ti noge ana kopa nos eurokrem čokolada čokoladne kokice žikina dinastija bolji život branko kockica top lista nadrealista danas kada postajem... uhvatila me neka nostalgija za djetinjstvom. |
24.01.2006., utorak
Tošo, care
Ovaj grad polako gubi sve ono zbog čega sam ga voljela. I što onda? Kamo? Želim mu napraviti oproštajni poklon. To bi bio moj način da mu kažem hvala i jebisimater u isto vrijeme. Ideje imam ali ne i znanje za provedbu. Razmišljam. |
Vikend u Hong Kongu su najljepše iznenađenje trenutno
|
E. |
22.01.2006., nedjelja
Strah od promjene ili poznata nesreća se čini boljom opcijom od nepoznatog
Kava i kokice. Cijeli dan. Boli glava. U jednom trenu sam poželjela leći na cestu i ne vratiti se kući. Nisam imala snage. Alkohol.Jučer sam cijeli dan privlačila izrazito smirene i zadovoljne ljude. Jedna strašno mala i jako stara časna sestra u Varaždinu je bila predivna. Bila je toliko draga u razgovoru sa mnom da sam počela osjećati knedlu u grlu i vid mi se mutio. Mrzim čekanje nalaza. Čekanje. Čekanje. I misli. Nikada mi do sada nije bilo zdravlje bitno. Sada mi se čini da bi mi sve dugo bilo nebitno poslije. Lie down. Cold hand. SLow heart. Breathe deep. Close eyes now. Please. Close eyes now. A., divna si. I slušaj onaj glasić mali. Ali te jednako volim, slušala ga ti ili ne. Samo se bojim da se jednog dana ne probudiš kao golemi kukac. Ili da se u ovom ljudskom obliku ne onesvijestiš u tramvaju. Eurokrem. Pogle naslov. Najdraža ženo. Danas jako volim Can i ne mogu zamisliti da slušam bilo što drugo. Samo kava, Can i pisanje. E, i kokice za ručak. Us and them. Segregacija. Jednom sam stavila ovdje priču o mom bratu Marku. Pa sam je maknula. Užasno mi fali opet a ne mogu ga više stvoriti. Zašto se kiša naziva ružnim vremenom? Trenutak kada sam prvi put shvatila kako su ljudi jebeno površni: povratak u školu nakon nesreće i operacije. Gledaju mi u lice i zgražaju se što ću imati ožiljak na licu. Do tog trenutka bila sam apsolutno nesvjesna društvenog vrednovanja vanjštine. Do tada se nikada nisam osjetila kao komad mesa. Kao Pička. Jebeš lice. Podsjetnik: sjeti se Doriana Graya. Jednom, u ranom djetinjstvu, odveli su me na kolinje. Jednom i nikada više. Još i sada me hvata mučnina na to sjećanje. Tog dana promatrala sam kako patke prelaze preko jame sa govnima. Zakoračila sam i upala. Tonula sam brzo. Tata me izvukao u trenutku kada su mi govna već počela ulaziti u usta. Baka me je tražila da joj pokažem sise. Imala sam 11 godina. Skinula sam se i stajala pognute glave. Bilo me je užasno sram. Onda me je upitala: ˝A mogu li ti vidjeti i pišu?˝ Ne. Kod knjižare stoji oglas za tečaj meditacije za brzinsko čišćenje čakri. Odmah do je reklama za vodoinstalatera koji vrši gotovo sve vrste popravaka. Pobacala sam malo smeća iz sebe. Dobila sam preporuku da pogledam Pušću Bistru unatoč kritikama. Navodno posjeduje inteligentan humor i ironiju. Pa da vidimo, ne. |
19.01.2006., četvrtak
So easy to look at so hard to define
|
Igrao sam se u parku cijelo popodne i sad idem doma. Mama i tata opet gledaju vijesti i tužni su. Nakon naših gledaju one na nekom ccnešto programu. I uvijek vidim ružne stvari i ne mogu spavati onda. Meni nije jasno kak ti ljudi na vijestima ne znaju da dobro uvijek pobjeđuje. |
18.01.2006., srijeda
|
Volim priče. Slušati glas. Volim i tišinu. I Tišinu. Podjednako. Ali ne volim priče. One koje zaslužuju da ih se piše najmanjim fontom na svijetu. priče. Kada mi netko priča o nekome. Želim sama doći do zaključka. Ne mislim na pričanje anegdota. (Znam jednu osobu specijaliziranu za pričanje anegdota za samo 10kn. Dolazi na poziv i u vaš dom.) Priče o tome kakav je tko. Priča je fina riječ za ogovaranje. Za ishitrene zaključke. Za pokušaj umetanja tuđe slike u naš um. Ogovaranje je jadna riječ. Sve riječi mi trenutno zvuče nedostatno za ono što predstavljaju. Mislim da svatko tko je na neki način dio mog života ima drugačiju sliku mene. Čemu pričanje? Da, lakše je slušati nego upoznavati. I gluplje. p.s. koji tako volim. Nevezano uz priče i Priče. Vaša djeca nisu vaša djeca. Oni su sinovi i kćeri čežnje života za samim sobom. Ona dolaze kroz vas, ali ne od vas. I premda su s vama, ne pripadju vama. pe em es broj 2. Radim nešto već tjedan dana i svaku večer zapijem dnevnu plaću. Pozitivna nula? Rekla bih da se moja jetra ne bi složila s time. A već ju dugo nisam pomazila. Niti srce nisam zagrlila već previše vremena. zadnji s.o.s. Ne bih se trebala bičevati što sam koji put pričala priče koje počinju sa p pisanim najmanjim fontom na svijetu. Znam da jesam. I nije me sram to reći. I oprostila sam si. Nadam se da su i drugi. Zbog njih. Zbog tereta neopraštanja. Sada imam potrebu napisati sto puta upičkumeterinu i ukurac. Radila sam mnoge stvari koje se nalaze izvan onoga što ja smatram Dobrotom i Istinom. I svjesna sam ih. I strašno bih voljela da me samodestrukcija više nikada ne gurne izvan te linije. |
17.01.2006., utorak
Živim sa ljudima od kojih sam dobila priliku naučiti puno.Oni su me naučili: -cijeniti dobro obavljen posao «Ako se namjeravate poubijati, poubijajte se vani…upravo sam počistila.» -o religiji «Bolje se pomoli da se taj tepih može počistiti, ili…» -o vremenskom kontinuitetu «Dok to ne ispraviš zabranjeni su ti izlasci do daljnjega!» -o logici «Šta zašto? Zato što sam ja tako rekla!» -o dalekovidnosti «Uvijek nosi čisto donje rublje u slučaju da doživiš nesreću (da me ne osramotiš)» -o ironiji «Nastavi se smijati i dat ću ti nešto zbog čega ćeš plakati.» -o slobodi govora «Začepi i pojedi svoju večeru!» -o izdržljivosti «Sjedit ćeš za stolom dok ne pojedeš sve iz tanjura.» -o licemjerstvu «Rekla sam ti jednom, rekla sam ti tisuću puta – ne preuveličavaj!» -o Krugu života «Ja sam ti dala život, ja ti ga mogu i oduzeti.» -o modifikaciji ponašanja «Prestani se ponašati kao tvoj otac.» -o zavisti «Postoje milijuni manje sretne djece na svijetu koja nemaju tako dobre roditelje kao što ih ti imaš!» |
14.01.2006., subota
Kako izgledamo dok drkamo?
|
Trenutak masturbacije prekinut mojim izlaskom iz tijela i pogledom na smiješan čin. Tijelo povijeno na čudan način i groteskni grč na licu. Nimalo nalik na njemačke porno filmove. Nimalo nalik na maštarije napaljenih likova. Ja. Sa grčem na licu. |
11.01.2006., srijeda
|
Zaboravi ovaj grad. Zaboravi ovaj grad. Zaboravi ovaj grad. Zaboravi ovaj grad. Zaboravi ovaj grad. Zaboravi ovaj grad. Zaboravi ovaj grad. Zaboravi ovaj grad. Zaboravi ovaj grad. Zaboravi ovaj grad. Zaboravi ovaj grad. Zaboravi ovaj grad. Zaboravi ovaj grad. Zaboravi ovaj grad. Zaboravi ovaj grad. Zaboravi ovaj grad. |
10.01.2006., utorak
Unatoč Močvari. Film je bio... Jedan od onih filmova kada je teško biti objektivan. Meni bar. Kada je On u pitanju. Kao kada se gleda film o Srebrenici. Ili Vijetnamu. Ili supermodelima. Ili Stevenu Segalu. Ili... Kada emocije preuzmu kontrolu. Svejedno, mislim da je dokumentarac...mmm. Posebno trenuci koji se bave njegovom ˝izdajom˝ folka i prelaskom električnoj gitari. Zviždanje publike koja ima očekivanja. Umjetnik koji slijedi svoj put. Trenuci kada odgovara na novinarska pitanja. ˝Koliko trenutno ima pjevača koji pjevaju kao vi?˝ ˝Rekao bih 136.˝ ˝136, rekli ste?˝ ˝Nisam siguran, možda i 142.˝ U jednom trenutku, umoran od turneje, kaže: ˝Moram nabaviti novog Bob Dylana˝. Ne daje svoje potpise na male papiriće koje mu pruže djevojčice i dječaci. ˝Da je to nešto što zbilja trebate, dao bih vam˝. Pišem pod dojmom. Idem. One more cup of coffee before I go... |
07.01.2006., subota
Za Krležu čovjek nije slika i prilika Božja, već majmun sa telefonom u ruci. Majmun za monitorom. Majmun koji ne skida jednu ruku sa mobitela.pe.es. Toto, čini mi se da više nismo u Kanzasu. |
05.01.2006., četvrtak
O šutnji i pričanju i sličnome (sada nema potrebe čitati ovo)
|
Puno puno puno previše pričam. Puno previše. O sebi. Sebi od prije. Pričam o nečemu što nisam ja. Ili serem o nečemu što još nisam a možda neću nikada niti biti. I dovlačim tu staru sebe u nečije oči. Ili potencijalnu. I u svoje. U um. I više nema mene sada pred njima. I pred sobom se gubim. Mnogo priče. Malo rada. I tako su sad teški počeci. Lijenost me oblijepila pa sporo ide. I teško je prestati pričati. Drugima o sebi. Ne želim se više tako davati. Šutnja je divna. Uglavnom. Osim kada trebam nešto reći, objasniti, ispraviti nešto što je ispravivo. Onda šutim. Šutim. Šutim. I što više šutim to su manje šanse da kažem nešto. Osim ˝jebiga˝. Za to sam stručnjak. Želim prestati raditi stvari naopako. Prestala sam. Miševi i mačke naglavačke. Nekad davno znal sam tu curu. Upoznal sam ju na krovu zgrade di smo cugali. Zapamtil sam sve kaj je pričala. A nije baš bila čista. Brijal sam da se zdroksala il nekaj. Kao ono nešto o posebnim mjestima gdje joj je super i nešto o tome kak je nekog odvela tam a nije pripadal tam i nije shvatio i tak sve nešto. I da, kak se može odmah poševiti s nekim al da na Mirogoj vodi sam drage joj ljude. Odabrane il neki kurac. Sam je s jednom prijateljicom bila tam. Sad ih se valjd nakupilo bar par. Inače je to malo jadno, kaj ne? I da, kaj je s tim Mirogojem i njom? Pa svi odu tam bar jednom u životu. Jel tak? I niš posebno ne dožive. Ak stignu uopće živi tam. Jebate, nikad ne znaš kad bu te zelo. p.s. Da li se ženi koja puši Drinu sa filterom može više vjerovati? p.s. broj dva Ima jedna slika od Baselitza ˝Ludi provod odlazi niz odvod˝. Tema: muška masturbacija. |
03.01.2006., utorak
Kako izgleda tuga u očima Moralnih i Ispravnih ljudi?
Kako vam uopće padne na pamet pitati me koliko puta godišnje mu idem na grob? Ili još zanimljivije pitanje: kako to mene može razljutiti? Previše toga znam da bi me išta takvog moglo razjebati. I svejedno popizdim. I ne odreagiram kako bih htjela. Upičkumetrinupušitekurac! Zar bih trebala stajati jednom tjedno ispred groba i razgovarati uplakana s njim? Da li je to dovoljno filmski i duboko? Ili da mu možda ostavljam na grobu cigarete i čašice sa rakijom? To bi baš bilo jebeno kul, ne? Kreteni. Bliži se godišnjica. Ja koja nikada ne pamtim datume sam zapamtila ovaj. A nisam htjela. Nekako se dogodilo. Ne pamtim niti jedan rođendan osim svog i baš sam morala ovo zapamtiti. To je kao kad vidite razmrskano tijelo na televiziji ili uživo i to pamtite dulje od lijepog lica. Ili neba. Scene iz filma. Nemam ništa patetično za reći. Niti ultra tužno. Samo... ( nikada ne koristim tri točkice) Imam osjećaj da nestaješ. Gubim slike. Ne sjećam se dodira. Zagrljaja. Trebam vaditi slike iz albuma. I drugi su zaboravili. A tako vrijedi pamtiti takvo pošteno i divno biće. I samo mi je žao što sam uvijek kolutala očima kada si gledao westerne. I nikada nisam sjela pored tebe i gledala velike momke divljeg zapada. I nisam te slušala dovoljno. Činile su se dosadne te priče. A sada bih dala sve na svijetu da čujem jednu. Baš si bio skroz ok, znaš? Zdravo. |
