just keep walking....and breathe.
18.01.2006., srijeda
|
Volim priče. Slušati glas. Volim i tišinu. I Tišinu. Podjednako. Ali ne volim priče. One koje zaslužuju da ih se piše najmanjim fontom na svijetu. priče. Kada mi netko priča o nekome. Želim sama doći do zaključka. Ne mislim na pričanje anegdota. (Znam jednu osobu specijaliziranu za pričanje anegdota za samo 10kn. Dolazi na poziv i u vaš dom.) Priče o tome kakav je tko. Priča je fina riječ za ogovaranje. Za ishitrene zaključke. Za pokušaj umetanja tuđe slike u naš um. Ogovaranje je jadna riječ. Sve riječi mi trenutno zvuče nedostatno za ono što predstavljaju. Mislim da svatko tko je na neki način dio mog života ima drugačiju sliku mene. Čemu pričanje? Da, lakše je slušati nego upoznavati. I gluplje. p.s. koji tako volim. Nevezano uz priče i Priče. Vaša djeca nisu vaša djeca. Oni su sinovi i kćeri čežnje života za samim sobom. Ona dolaze kroz vas, ali ne od vas. I premda su s vama, ne pripadju vama. pe em es broj 2. Radim nešto već tjedan dana i svaku večer zapijem dnevnu plaću. Pozitivna nula? Rekla bih da se moja jetra ne bi složila s time. A već ju dugo nisam pomazila. Niti srce nisam zagrlila već previše vremena. zadnji s.o.s. Ne bih se trebala bičevati što sam koji put pričala priče koje počinju sa p pisanim najmanjim fontom na svijetu. Znam da jesam. I nije me sram to reći. I oprostila sam si. Nadam se da su i drugi. Zbog njih. Zbog tereta neopraštanja. Sada imam potrebu napisati sto puta upičkumeterinu i ukurac. Radila sam mnoge stvari koje se nalaze izvan onoga što ja smatram Dobrotom i Istinom. I svjesna sam ih. I strašno bih voljela da me samodestrukcija više nikada ne gurne izvan te linije. |
