Kako vam uopće padne na pamet pitati me koliko puta godišnje mu idem na grob? Ili još zanimljivije pitanje: kako to mene može razljutiti? Previše toga znam da bi me išta takvog moglo razjebati. I svejedno popizdim. I ne odreagiram kako bih htjela. Upičkumetrinupušitekurac! Zar bih trebala stajati jednom tjedno ispred groba i razgovarati uplakana s njim? Da li je to dovoljno filmski i duboko? Ili da mu možda ostavljam na grobu cigarete i čašice sa rakijom? To bi baš bilo jebeno kul, ne? Kreteni.
Bliži se godišnjica. Ja koja nikada ne pamtim datume sam zapamtila ovaj. A nisam htjela. Nekako se dogodilo. Ne pamtim niti jedan rođendan osim svog i baš sam morala ovo zapamtiti. To je kao kad vidite razmrskano tijelo na televiziji ili uživo i to pamtite dulje od lijepog lica. Ili neba. Scene iz filma. Nemam ništa patetično za reći. Niti ultra tužno. Samo... ( nikada ne koristim tri točkice)
Imam osjećaj da nestaješ. Gubim slike. Ne sjećam se dodira. Zagrljaja. Trebam vaditi slike iz albuma. I drugi su zaboravili. A tako vrijedi pamtiti takvo pošteno i divno biće. I samo mi je žao što sam uvijek kolutala očima kada si gledao westerne. I nikada nisam sjela pored tebe i gledala velike momke divljeg zapada. I nisam te slušala dovoljno. Činile su se dosadne te priče. A sada bih dala sve na svijetu da čujem jednu. Baš si bio skroz ok, znaš? Zdravo.
Post je objavljen 03.01.2006. u 18:49 sati.