Prije 100 godina farmer Adam Rerely se, nakon što ga je ugrizao bijesan pas, zaputio na konju 40 km do W.R. Suttona koji je bolesti liječio sivim kamenom ("Mad Stone").
Ništa čudno, jer u doba prije cjepiva, pseudoznanstveni narodni lijekovi za smrtonosni virus uključivali su misteriozne životinjsko-biljno-mineralne hibride.
Većina tih priča i metoda je nestala nakon što im je presudila povijesna medicina tj. nakon što je Pasteurovo cjepivo postalo široko dostupno.
U svojoj knjizi Purity and Danger iz 1966., antropologinja Mary Douglas opisuje kako ljudi stvaraju kulturu klasificirajući svijet taksonomijama.
Koristeći Levitski zakonik kao primjer, ona sugerira da se one stvari koje odgovaraju našoj shemi kategorizacije mogu smatrati "čistima".
Međutim, kršenje tog reda koji su nametnuli ljudi moglo bi biti “nečisto”.
To je odnos svetog i profanog.
“U tom smislu svemir je podijeljen između stvari i radnji koje su podložne ograničenjima i drugih koje nisu; među ograničenjima neka su namijenjena zaštiti božanstva od profanacije, a druga da zaštite profane od opasnog upada božanstva”, napisala je Douglas.

U tom svjetlu, ludi kamen prelazi granice zamagljujući naše uredne kategorizacije života i neživota, osjećajnog i inertnog, a to je izvor njegove iscjeliteljske moći: Transgresija.

To, možda, objašnjava i zašto je njegova primarna svrha izliječiti bjesnoću, od svih bolesti – onu koja nas zastrašujuće podsjeća da je divljina oko nas i u nama, i dobrodošla u naš dom.
Bolest koja nadilazi granice između prirode i društva zahtijeva protuotrov koji također zahvaća svjetove.

Ostaje nejasnoća: zašto oni koji optužuju Billa Gatesa za pandemije i druge nepogode, koriste Windowse (i druge njegove proizvode) a ne koriate legalan i besplatan Linux?

Jedan zanimljiv test o izloženosti chemtrailsima i cjepivima (samo oni pravovjerni stvorovi vide iz aviona dva paralelna pravca):
#MadeMyDay

upload

Oznake: taksonomija