montelupo

četvrtak, 26.03.2009.

Phipps

Rekli su mi da je Pittsburgh prekrasan s ljeta i jeseni, kad je sve zeleno i potom šareno. Vjerujem im, ima potencijala, zelenila ima posebno ovdje u Oaklandu, ali ove godine proljeća nema. Ništa još nije procvalo niti prolistalo, vlada posvemašnje sivilo, iako je zatoplilo ima tome već dva tjedna. Kako ja kao Mediteranka radim na solarnu energiju, a za normalan rast i razvoj potrebno mi je zelenilo i šarenilo, moja lokalna prijateljica me danas odvela u Phipps Conservatory. Krasan botanički vrt tek nekoliko metara od moje najdraže knjižnice smješten u i oko viktorijanskog staklenika pokazao se sjajnim rješenjem: proljetno cvijeće, tulipani i zumbuli i još sto nekih cvjetova kojima ne znam ni ime napunili su me šarenom energijom za nekoliko dana. Jedno od najljepših je krilo s orhidejama, ima ih od najsitnijih do ogromnih grana prepunih cvjetova, od nekih tigrastih pa do brkatih modela. Napokon sam riješila i još jednu moju veliku botaničku neodumicu: imaju stabla banana, pa sam mogla vidjeti kako izgledaju golemi viseći cvjetovi koji se onda postupno pretvaraju u snopove banana i to odozgo prema gore.
Uskoro odlazim na desetak dana i ako proljeće ne dođe dok se ne vratim, morat ću emigrirati u toplije krajeve.

26.03.2009. u 03:59 • 2 Komentara • Print • #

petak, 20.03.2009.

Alive and kickin'

Ja volim ćaskati s ljudima i zato je Amerika pravo mjesto za mene. Dobro odgojeni Amerikanac (a posebno Amerikanke) smatraju potpuno normalnim nepoznatom nekom na ulici reći da ima lijepi kaput ili naušnice, što posebno godi kada ste vi nepoznat netko i pritom nova djevojka na kontinentu. Okušala sam se i sama u tom komplimentiranju nepoznatih ljudi na ulici, čisto da vidim mogu li se uklopiti, i dobro je prošlo. Moram samo paziti da mi ne pređe u naviku, jer ukoliko stvar po povratku u Zagreb izmakne kontroli...
Mogućnost komunikacije s ljudima povećana je i time što je moguće sjesti nekome za stol u punoj kavani. Posebno volim kavane raznih muzeja, jer je tu sva prilika da ću naići na kakve zgodne ćaskatelje. Za sad mi je najdraži muzejski ulov izvjesna gospođa u srednjim osamdesetim (84 and still alive and kickin', kaže ona) iz filadelfijskog muzeja, s kojom se vodila sasvim ozbiljna rasprava o ekonomiji i religijama suvremenog svijeta. Gospođa, koja svojom živahnošću jako podsjeća na jednu od mojih pokojnih baka, bila je godinama šefica velike modne kuće u Izraelu, no na koncu se vratila svojima kući u Ameriku. Na rastanku je rekla da će svakako googlati Hrvatsku J
Jedini društveni trenutak kad ne želim nikakve priče jest onaj kad udjem u neki dućan. Lijepo pozdravim, kako me mama naučila, te se potom koncentriram na lov i nikako mi se ne slušaju prodavačice koje vas vrijedno izvještavaju o njihovim ponudama za taj dan i taj tjedan i taj horoskopski znak i bla, bla, a meni vrijeme ide...njujorške prodavačice su se zato pokazale tako prekrasno hrvatski neobazrive, da uopće nisu ničim pokazivale da sam ušla u trgovinu...ah, it felt like home.

20.03.2009. u 22:44 • 3 Komentara • Print • #

subota, 14.03.2009.

DC, DC no Philadelphia

Trenutno dragi i ja sjedimo u kineskom autobusu i putujemo iz NYC u Washington. Dan je polusiv, no boju je svakako unijelo iskustvo China Towna, gdje smo se priključili skupini ljudi s koferima između kojih su šetale Kineskinje s aparatićima za karte ovješenima o bok i uzvikivale DC, DC ili Philadelphia, no Boston. Platili smo jednoj od njih, dobili karte, a onda je nastao rusvaj: nekoliko nas je puta, zajedno s ostatkom raznobojne ekipe s raznolikim koferima, natjerala da trčimo duž Pike Streeta, jer je autobus kružio oko nas tražeći pogodno mjesto za ukrcaj. Nema tu luksuza perona i kolodvora, ovo je najjeftiniji prijevoz za studentariju i njima slične, no autobus ima internet i zahod i za 4 i pol sata si u sestrinskom China Townu u D. C-ju.
Od prijevoznih sredstava na ozbiljnijim udaljenostima na ovom kontinentu nedostaje mi samo još vlak, budući da smo uspješno isprobali vožnju Amerikom bez mjenjača. Prije tjedan dana iz Pittsburgha smo se spustili do Wrightovog Fallingwatera i zatim se vozili duž cijele Pennsylvanije sve do Philadelphije, gdje smo dva dana gledali art i pili svakojako pivo (šifra: Beer week), a zatim smo se hrabro otkotrljali do New Yorka. Autoputovi su široki, svi su pristojni i ne voze brzo, no kad smo jednom prešli na teritorij grada NY, ljubaznosti su se znatno prorijedile, a nagon za preživljavanjem (stići na cilj između gomile auta još u ovom desetljeću) postao izraženiji. Uglavnom, odahnusmo kad je auto ponovo prešao u ruke zakonskim vlasnicima.
NYC je ponovo bio puno arta i puuuno hodanja...vratit ću se ja već...
I tako sada sjedimo u tom autobusu, DC je negdje još daleko ispred nas, a ja koristim blagodati suvremene tehnologije na kineski način.

14.03.2009. u 20:59 • 0 Komentara • Print • #

nedjelja, 01.03.2009.

Balkan party

Bila sam sinoć na zabavi na kojoj su prisutni Hrvati, izuzev prisutnih Amerikanaca, bili najzapadnija nacija. Službeni jezik je bio južnoslavenski, mada su prisutni Balkanci ponekad prelazili na engleski iz obzira prema prisutnim Rumunjima i Turcima. Prisutni Amerikanci su također govorili neku južnoslavensku varijantu, jer im je prostor na kojem Južni Slaveni obitavaju od istraživačkog interesa. Mislim da je to ipak bila samo zabava, a ne znanstveni pokus sa stavljanjem predstavnika raznih balkanskih plemena u istu prostoriju. Čak su i prisutni Bugari priznali prisutnim Turkinjama da imaju turske krvi.
Balkanci su se iskazali i u kuhinji, pa sam napokon jela pite i bureke ali i lososa i ribljih pašeta, što je pak bilo maslo prisutnih Rusa. Nakon vrlo kratkih pokušaja s balkanskom glazbom, srećom se prešlo na bossa novu.
Pila se Jamnica, Knjaz Miloš i Kiseljak, rakije i talijanska vina. U Pittu se dakle može kupiti voda iz regije, no vina, čini se, još ne dolaze. Svakako ih nema u mom lokalnom Wine&Spirits dućanu. Tako da sam kupila furlanski merlot, što se meni kao vrijednoj proučavateljici Istre i pristoji.

01.03.2009. u 16:28 • 0 Komentara • Print • #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>