I tako se vojska već u 7,50 skupila...odlučili smo prošetati teritorijem koji je pesonji totalno nepoznat...nismo nikad šetali po tom teritoriju.
A da vidiš ludila...njuška u podu i opleti...takve skokove po hrpetinama suhog lišća još nisam vidio...pa juriš uz brdo ko divokoza...stvarno začuđujuće kako se pas uspješno penje po najvećim strminama...dobar trening za mišiće stražnjih nogu...mali pas bilder. Toliko je pas jurio po tom lišću da je u jednom trenutku odjurio odnosno uskočio u nekakvu provaliju jedno pet metara duboku i u njezinom dnu uronio u nakupinu lišća koja je bila toliko duboka da je malom ludom psu lišće bilo do ušiju. I tad je mali pas skužio da je precijenio svoje mogućnosti i malo ga je uhvatio strah jer nije znao kako će se vratiti iz provalije na stazu po kojoj smo hodali. No tada uskačem ja, suradnja između psa i vodiča dolazi do izražaja. Pozivam psa, smirujem ga i navodim ga na put kojim se može iskobeljati van...pas prati i sluša moje upute i naravno...eto ga hop na stazi...a veselja i zahvalnosti...razumije mali pas da sam bio tu za njega i da sam mu pomogao.
Čitavo vrijeme uz stazu juri potok...potok je sada dosta jak jer se topi snijeg, a i kiša je padala posljednjih dana...eeee tu se mali pas pretvara u lososa. Uskače u potok i sav raspamećen skače uzvodno veseleći se brzacima i slapovima koji ga zapljuskuju dok ih veselo hvata ustima i dok šapama šljapka po njima.
I tako...pas nije stao juriti dva sata...
Rekoše mi da će pas sigurno doma spavati ko top...aha...doma novo veselje...bebi je stigao vrtić i bejbi đim...tako da mali pas ima posla...mora proučiti šta je sve to beba dobila i dal je možda neka od tih igračaka namijenjena pesonji...možda nije sve to za bebu...
No nakon svog tog uzbuđenja psa je ipak savladao umor i zaspao je snom pravednika...opušteno i zadovoljno...
Do večernje šetnje...ajde gazda...briga mene što te bole noge...
|