PUTNIK ČETRNAESTI: GRADOVI OD PIJESKA

srijeda, 13.02.2008.

S tamnih polja dopire šapat noći.
O, srce moje! Ne slušaj šum trava.
U tugu će te odvesti.
Pogledaj:
Voda je nestalna…

Dobra vam večer, mili moji!
E sad samo treba otkriti koji ste se to ušuljali noćas u ovu malu kočiju…
Ima vas, ja sam vješta graditeljica. Pozavidjeli bi mi i najbolji svjetski arhitekti, samo da vas oko običnog smrtnika može ugledati…
Aha, vi ste!
Moji Gradovi…

Znam zašto ste došli ovako preplašeni…
Jadni moji…
Saznali ste da vas moram rušiti….
Ne, nažalost, ne postoji način da nastavim vašu gradnju… A ovakvi, sazdani od pijeska ne možete vječito stajati. Uništili bi vas okrutni valovi vremena i vjetrovi zaborava…
Ne dam da vam se desi takva sudbina!
Zato ću ja to učiniti, ovim rukama prepunim snova koje su vas gradile…

Moram, mileni moji… Moram to učiniti…
Znam da je moram kriva riječ jer zapravo i ne moram...
Ali ipak moram jer ću u suprotnom morati porušiti neke druge gradove, novije, ali nimalo manje drage...
One koje sam gradila s Nekim. I da bi ih nastavila graditi, vas moram srušiti. Jer na obalama sadašnjosti nema prostora za gradnju dvaju gradova…
A vas smo odlučili ne graditi...
Nemojte krivo shvatiti, nije da on to ne želi. Ne može. Iz nekih razloga jednostavno ne može. Zato ja moram njemu pomoći graditi njegove. Zato će njegovi gradovi postati moji gradovi.

Ma što je?
Ta ionako ste bili od pijeska!

Ma kako ne razumijete?
Ne, nemojte…
Nemojte mi govoriti što je ispravno, ne upirite prstom ruševine nekih tuđih gradova, na uboge duše beskućnika koji su riskirali vlastite sigurne temelje za one na nestalnim obalama, samo zato što prostiru prekrasne poglede na pučinu i blistave izlaske varljivog sunca...
Nisu oni kao ja, zašto bih ja završila kao oni?
Da, i ja se isto ponekad pitam jesu li se gledali oči u oči sa tim ogromnim valom što im je sve na svijetu razorio i ostavio ih u pustom čekanju vlastitog kraja…

Osvrni se za sobom i gledaj svoje Nikad
U travi sluha i vida naraslo
U sjeni ruku sustalih, u sjaju želje neugasle…

Ne, nemojte me zastrašivati razmahujući se tom strašnom, paranoično iskrivljenom slikom mene za deset, dvadeset godina… kako stojim praznog pogleda gledajući unatrag i pitajući se gdje mi je mogao biti kraj samo da sam bila dovoljno jaka da ostavim Svoje Gradove na životu…

Nemojte. Jer vidite, imam ja i drugu sliku. Hrabre žene koja se odvažila potražiti sreću u nekim drugačijim gradovima… za koje nije ni slutila da je mogu ispuniti sa takvim beskrajima živosti i sreće kakve nikada ne bi pronašla u vašim prekrasnim, ali predvidivim prostranstvima…

Ja ga volim! Čujete li me? Volim ga! Volim ga svim svojim srcem, beskrajno ga volim! Volim ga čak i preko onih granica ljubavi prema… samoj sebi??
On to još ne zna, ma ni ja sama to još ne znam…. ali mora da ga zaista toliko volim…
…kad bez previše žaljenja rušim Svoje Gradove…

Što je sad bilo?
Ma hajde, otkud suze…
Pronašla sam ljubav, radujte se zbog mene! Nije li to nešto najvrednije na što čovjek može naići na svom životnom putu? Bila ih zaista luda da zatvorenih očiju mirno prođem pored nje…
Pa što ako je toliko drugačiji od mene, pa što ako ga vesele neke sasvim druge stvari od onih koje mene vesele, pa što??? Kad smo se pronašli i kad se neizmjerno volimo na onim nekim dubinama do kojih ne dopiru granice realnosti i objektivnih činjenica…

Molim?!
Ovo su najljepše godine mog života, a ja… A ja što!?
Ne, dragi moji, mojih je nekoliko najljepših godina života uništeno i potrošeno uzalud na nekog tko nije zavrijedio ni najmanji djelić sekunde tog vremena…
Ovom ovdje čovjeku mogu darovati čitav svoj život jer On to zaslužuje!
Preda mnom stoji pedesetak najljepših godina mog života.
Sa ovim ovdje čovjekom.
Koji jedini na svijetu zaslužuje da mu darujem čitavu sebe, do kraja i bespovratno…
Ali znate što?
On to nikad neće tražiti od mene i to je jedan od glavnih razloga zbog kojih me zaslužuje! A ima ih još, o da…Stotine razloga zbog kojih je on vrijedan svega, pa i ovog temeljitog raščišćavanja obala moje budućnosti…
Jer je od prije nekoliko mjeseci ne gradim više sama.
I da…
Možda se na kraju iznenadite kada na kraju uvidite koliko Naši Gradovi liče na vas…

U šuštavoj travi blizu raskršća
Sjedim nemirna srca i čekam onog
Kojemu noćas dadoh, bezazlena,
Preplašenu pticu svoje ljubavi…

Zbogom, mili moji!

13.02.2008. u 00:58 • 4 Komentara • Print • #

<< Arhiva >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

<	veljača, 2008					>
P	U	S	Č	P	S	N
				1	2	3
4	5	6	7	8	9	10
11	12	13	14	15	16	17
18	19	20	21	22	23	24
25	26	27	28	29

Komentari da/ne?

NALAZITE SE NA PUTU...

jedne nevidljive kočije... u beskonačnoj vožnji kroz mnoge perivoje na ovoj i svim drugim planetama... u potrazi za skrivenim zrncima posebnosti... na svakom dijeliću tog puta... na svakom i najmanjem raskršću... i u sebi samoj...

ŠTO DA VAM DARUJEM?
OSIM TOG SVJETLOCVIJEĆA I TUGOLIŠĆA MOJIH RIJEČI.
JA PRIPADAM SVOJIM RIJEČIMA,
KOJE PRIPADAJU VAMA...

R. Ausländer

Ukrašću tvoju senku, obući je na sebe i
pokazivati svima. Bićeš moj način odevanja
svega nežnog i tajnog. Pa i onda, kad
dotraješ, iskrzanu, izbledelu, neću te sa sebe
skidati. Na meni ćeš se raspasti.
Jer ti si jedini način da pokrijem golotinju
ove detinje duše. I da se više ne stidim pred
biljem i pred pticama.
Na poderanim mestima zajedno ćemo plakati.

Zašivaću te vetrom. Posle ću, znam, pobrkati
moju kožu s tvojom. Ne znam da li me
shvataš: to nije prožimanje.
To je umivanje tobom.

Ljubav je čišćenje nekim. Ljubav je nečiji
miris, sav izatkan po nama.
Tetoviranje maštom.

Evo, silazi sumrak, i svet postaje hladniji.
Ti si moj način toplog. Obući ću te na sebe
da se, ovako pokipeo, ne prehladim od
studeni svog straha i samoće.

Miroslav Antić

Tako putuju zvijezde
neshvaćene i uvijek iste!
I dok se mi batrgamo u lancima svojim
ti sve udaljenija blistaš.

Tvoj život je samo svjetlost!
Ako iz mojih tmina
pružim prema tebi čežnjive ruke,
ti se samo smiješiš, al' ti me ne razumiješ.

Hermann Hesse

Kao što radio glazbu lišava njezine čulne ljepote,
kvari je,
grebe
i zaslinjuje,
a ipak ne može posvema zatrti njen duh -
upravo se tako život,
takozvana zbilja,
oko sebe razbacuje prekrasnom slikovitom igrom svijeta...
Ako nismo magarci, tomu se smijemo...

Hermann Hesse

U spiljama neizrecive tuge,
Kamo me Sudbina bacila već prije,
Gdje niti zraka svjetlosti ne sije,
I uz mrzovolju, gdje su noći duge,

Ja sam kao slikar za koga još vrijede
Zlobne osude, da slika u tami,
Ili sam ko kuhar, koga samo mami
Da priprema srce svoje da ga jede.

Na časove sjaji, pruža se i blista
Prikaza divote, a i sve miline,
Po zasanjanosti to je ona ista,

Kada dosegne do pune veličine,
Da je prepoznajem jer je tako jasna,
To je Ona, mračna, ali ipak krasna.

C. Baudelaire

Sastavila sam te kao pjesmu
od simbola,
i sada ne znam što značiš.

Jedino što spoznah
jedino što ljubljah
bijaše moj napor da te stvorim.

Danas
stojiš predamnom tuđ i dalek
u meni svršen, u sebi započet.
O što sam ono htjela tobom reći?

Vesna Krmpotić

Dan je kao sunčan.
Ti si kao veseo.
Prolaziš, kao ne vide te.

Svima je kao lijepo.
Svima je kao dobro.
Svima je kao ludo.

I ti si kao sretan.

Živi se kao u miru.
Ptice su kao slobodne.
Budućnost kao na dlanu.

Savjest je kao čista.
I suncu je kao jasno.
O, srce, kao pjevaj.

Svi se kao brinu o svima.
Svatko je prijatelj kao.
Svima je kao stalo do tebe,
i do svijeta.
I dan kao ode.
I ti se kao smiješis!
I ništa te kao ne boli.

Enes Kišević

Svakome je od nas zapisano da putuje od nemila do nedraga i da nema ni ceste ni noćaja. (T.Ujević)

Stani za tren,
Ti koji voziš ostatke mojega sjaja
Uz brzu rijeku!
Ljeto je izblijedilo
I hlad se prostire povrh stijena.

Ne kori moje prazne ruke.
One su oprezne kao grobari
Koji štede stare pjesme
Za jedan kameni stol pod lipom
Gdje se svetkuje tišina.

Uzalud pališ ognjeve na brijegu,
Uzalud zoveš moja stada
Razbježana po humcima
Od straha pred surovom trubljom
Onoga koga sam voljela radosnije nego tebe.

Ti ih ne možeš dozvati natrag.
Pusti ih neka tumaraju
Po izgaženim travnjacima!
Ne kori moje izgubljene dane.
Moje godine, tužne sestre
Tvoje obeshrabrene mladosti.

Trebalo bi noćas biti raskošan
Kao vrt suncokreta, bujan
Kao kiša i lijep kao jezero,
Da razveselimo ova stabla
U kojima već krila klonulih ptica
Plaše nepostojano sunce.

Mnogo moraš tražiti od mene
Da se naviknem na tvoje želje
Kao na šumu i oblake.
Moraš mi pričati jednostavne bajke
Da glas tvoj umiri moje oči
Da se ne osvrćem više
U tuđinu prošlosti.

Gle! Ne stigosmo li već
Do one okuke gdje šum
Nagle vode postaje tjeskoban!
Priđi! Ljeto je izblijedilo
I hlad se prostire povrh stijena.

Ovo raskršće
Neće se više vratiti. Ovo je svadba
Omorike i jezera.

Krenimo mili!

Opijmo kočijaša što vozi naše dane
Da ne zna kud se uspinje naš put
Ni pred kojom provalijom će stati
Razigrani vranci ljubavi.

Vesna Parun

kamo li idemo
bez briga, budi bez briga
kada se smrači i postane hladno
budi bez briga
ali
s muzikom
što nam je činiti
veselo s muzikom
i misliti
veselo
u lice kraja
s muzikom
i kamo nosimo
najbolje
naša pitanja i breme svih godina
u praonicu snova, bez briga, budi
bez briga
što se dešava
najbolje
kada mrtvačka tišina
nastupa

(I.Bachmann)

SADRŽAJ ROMANA

Počinje, naravno,
kao i svaka druga
knjiga ljubavi:
on dječak, ona djevojčica
i tako se vole, ponekad.

Na prvim stranicama
još se uspinju,
još rastu,
još izmišljaju jedno drugo
i srcem dodiruju vlastite snove.

Na dvadesetoj drže se za ruke,
na četrdesetoj još mu dopušta
da crta njezino lice
na površini vode,
još ne vidi kamen koji će podići
mulj sa dna i ispuniti njena usta
suhim lišćem.
Ljubav samoći ne dopušta
da se u njoj ne nastanjuje.

Kasnije, na neparnim stranicama,
prve kapi kiše,
na kraju svakog poglavlja
raste korov.
Neke rečenice nedostaju,
neke se riječi ponavljaju
vlastitom voljom.

Ali da su cvijećem prostrli livadu
jedne nedelje ujutro,
da su razumjeli što piše na dlanu
velikim slovima
da su govorili zemlja zemlji na kojoj su stajali,
da su sklopili ruke zajedno, kao u molitvi,
osluškujući vlastita zvona, u daljini,
da su svoj ležaj ogradili zastavama
i usnuli ispod druge krošnje....

Kako su mogli znati da onaj koji se budi
ne pamti uvijek
snove koje sanja
i da se zlo izgovara samo,
iz svoga grla?

Dijalozi? Nema ih više, samo opis prirode
koja se opire, nebo je tamno,
ne više modro.
Zlu je potrebna jeka da bi trajalo,
ljubav pruža loš primjer
životu.

Možda onaj koji o njima piše
ne želi, ne zna, ne pristaje
na radost koja je njemu uskraćena,
možda je bilo snijega za njegovim stolom,
svjetiljka ugušena i neka su slova dolutala
iz rječnika nekog nepoznatog jezika.
Možda je slagar pogriješio
prepisujući sa margina opake riječi,
uvjeren da jedino zle vijesti
neće izazvati
zavist čitalaca.

Jesu li kasnije čitali istu knjigu, njih dvoje ?
Amabam amare ( Sv. Augustin )
jesu li voljeli ljubav,
ili jedno drugo?
Ne, nisu dopustili ni sebi samima
onu boju rumenila prije nego svane,
pamtili su što se zaboravlja, ne svoja sjećanja,
gubili tuđe bitke i zbrajali,
ne svoje mrtve.
Ako nema planine, sagradit će je,
ako postoji most, srušit će ga,
ako svane, odmah je večer.

A mogli su doseći zvijezde njih dvoje, čelom,
stajati uspravni tamo gdje je tišina,
već gotovo da su bili s druge strane,
na drugoj obali mogli su rasti
iz istog korijena,
u istom grlu i već do koljena
jedno drugome,
mogli su, konačno, i to su mogli,
izaći iz te knjige i potražiti drugu.
Na polici stoji još uvijek prazna kočija
ispunjena ružama
i njena su vrata otvorena.

Nekoliko poglavlja prije kraja
sumnja je svakog dana bila na trpezi,
nada pokrivena mrvicama kruha
i samo pored njegove čaše:
Prolaznici su bacali vlastite riječi
u njihova usta,
čuli su kako ih dozivaju
i to je odlučilo,
karte su bile obilježene i podijeljene
za drugim stolom, u mraku, u ponoć,
na raskrižju ispod vješala.

Mreža se uvijek sastoji
od užeta i praznine
uhvaćene u zamku.

Ovako, bio je mrtav mnogo ranije,
na prvoj trećini knjige,
to što je hodalo bio je netko drugi,
to što je disalo
jedva da bi moglo ugrijati
prozeble prste, uveče.

Knjiga o ljubavi - piše na koricama
u crnom okviru, između redaka.
O ljubavi?
Ipak, ne poznajem ljepše kakva je mogla biti,
ni tužnije kakva jeste.

mnogi su njeni listovi
slijepljeni gustim
kapljama krvi.

Zvonimir Golob