petak, 21.03.2008.
PUTNIK ŠESNAESTI: ANA M.
Ljubav je kavez,
ne ptica.
između noža
i poljupca
malo vode
i zrno žita.
Ako nitko drugi neće, onda ću ja…
...učiniti ono što je netko već odavno trebao…
DODIJELITI TI ODLIČJE!!!
(uz iskrenu sućut ljudima koji su ostali bez sina, usuđujem se poručiti – bio bi vam živ, samo da ste ga bolje odgojili… zato je šutnja, uz pokunjen pogled u pod, najpametnije što sada možete ponuditi normalnom svijetu koji gleda ovu dramu…)
E, moja Ano…
Izvoli, tvoje odličje za hrabrost!
(fali neka predobra slika, ali nijedna od onih na koje sam naletjela nije ni slična odličju kakvo sam upravo predala našoj Ani…)
Nema veze što ja na tvome mjestu ne bih prvo proživjela svih deset godina pakla koje si ti proživjela…
Nema veze što si čekala da te prvo pokuša ubiti, a tek onda, u smrtnom strahu posegla za nožem…
Nema veze što bih ja takvog hladnokrvno i bez imalo grižnje savjesti smaknula na spavanju još prve noći nakon spektakularnog skidanja maske nježnog kavalira kojom mi je osvojio srce….
I nema veze što ja ne bih ni tu stala – pobjegavši negdje u mrak navukla bih odoru kraljice-ratnice i nekoliko noći kružila po gradovima, noću se uvlačila u spavaonice uplakanih sirotica koje nemaju hrabrost koja je meni urođena….
I činila što one ne mogu…
U nekoliko bih noći života lišila nekoliko desetaka neprilagođene muške sirovine…
Ionako u Republici Hrvatskoj ne postoji velika razlika između kazne za ubojstvo jednog Muškarca i kazne za nekog masovnog ubojicu!
Koja je razlika osude li me na devet ili dvadeset pet godina robije?
To nije ni tri puta više!!!
Hm…za jednog kretena dobijem devet godina, a samo za dvadeset pet mogu svijet spasiti od ohoho ološa!
Za samo dvadeset pet godina robije ja mogu učiniti sretnijim i mirnijim mnoga djetinjstva, na desetke dječjih lica spasiti od tereta straha, trauma… vratiti osmjehe na nekad lijepa lica njihovih majki… Možda spasiti i poneki život!
Ma zamisli samo što bi bilo da sam u tom svom pohodu ubila ponekog Oraškića ili kako se već zvao onaj što je napravio pokolj na sudu, pa onog što je tamo negdje u Slavoniji ubio one tri žene…
E moja Ano…
Sasvim slučajno ovaj nije prvi tebe…
Ne da mi se sada soliti ti pamet, govoriti ti da si blesava što si se uopće s takvim i spetljala, što ga nisi ostavila kad je prvi put… skinuo masku kavalira, dakle…
Pokušat ću shvatiti i one neke razloge poput ljubavi prema njemu, prema vašoj maloj obitelji koju ste stvorili i što si se (kao i mnoge) nadala da će stvari jednom biti bolje, da postoji ta sretnija budućnost, trenutak u kojem ćeš shvatiti da je maska zapravo ovo pobješnjelo čudovište pred tobom koje bez mrve milosti kida tvoje dane, tvoju mladost, tvoj život….
A da ona maska kavalira i nije bila maska, već njegovo pravo lice…
O, naivna sirotice….
Skupo te došla ta tvoja naivnost.
Dobit ćeš od mene odličje za hrabrost, iako nisi svojom voljom stupila u taj sudbonosni boj…
Nažalost, tvoja pobjeda nad jednim gorostasnim zmajem nije značila da je bitka gotova….
Bilo je još ljutih čudovišta koji su zakrčili tvoju cestu rigajući vatru prijeteći sa gromadama kamenja, velikim kao godine… osam, devet, ili koliko već…
Čujem da ti je velik osmjeh olakšanja zasjajio lice kad si shvatila da će ti naposljetku biti oduzeto tek nekih pet godina…
U usporedbi sa svime što su ti uzeli, to i nije tako strašno… pa čak ni kada ih pribrojimo uz prvih deset….
Ne želim te podsjećati na sve što su ti oduzeli, sada ti treba snaga…
Za borbu koja još nije završena, ali koju ćeš dobiti! Čvrsto vjerujem u tebe!
Još ti jednom čestitam jer si jedna od Hrabrih Žena, koja nije dopustila da je čitavog života maltretira netko kog njegovi velecijenjeni majka i otac nisu naučili da samo slabići i totalno sjebani u glavu luđaci nasrću na slabije od sebe…
Čestitam ti što nisi postala jedna od milijun jadnica koje misle da tako treba biti, da tu one ništa ne mogu, pa uplakane i pretučene žale same sebe…i boje se onog čeg se ti nisi bojala kad si hrabra stala u obranu svog života…
…nekoliko godina života provedenih iza rešetaka…
Mogla si i drugačije, naravno, ali što sad? Nisi valjda morala čekati da te prvo zadavi, da odeš na onaj svijet… pa da kažeš nešto kao - Ups, Bože, zeznula sam, morala sam zatražiti razvod i nadati se da me neće ubiti kad to sazna, da me neće ubiti na sudu ili kad budem jednog dana kasnije bezbrižno šetala ulicom sa prijateljicama, svojim djetetom…
Nije ovo kraj svim tvojim bitkama, ali nije ni tvom životu!
Život nam nanese svakakva čuda, tvoja su, eto, nešto gorča nego je lijepo za vidjeti…
Ano, želim ti svu hrabrost svijeta, i neka ti je sa srećom!
Možeš ti to!
Kad bi mogla promijeniti svijet
Pjesma ne bi bila ono što jeste.
Nju mijenja ono što želi promijeniti,
Zato gori kao lomača
Sa onima koji na njoj gore…
(Bio je pravi čovjek, ljudina, Hrvat, Dalmatinac, veliki časnik???? Ma jebem ti časnika koji tuče ženu od pedeset kila!)
