S tamnih polja dopire šapat noći.
O, srce moje! Ne slušaj šum trava.
U tugu će te odvesti.
Pogledaj:
Voda je nestalna…
Dobra vam večer, mili moji!
E sad samo treba otkriti koji ste se to ušuljali noćas u ovu malu kočiju…
Ima vas, ja sam vješta graditeljica. Pozavidjeli bi mi i najbolji svjetski arhitekti, samo da vas oko običnog smrtnika može ugledati…
Aha, vi ste!
Moji Gradovi…
Znam zašto ste došli ovako preplašeni…
Jadni moji…
Saznali ste da vas moram rušiti….
Ne, nažalost, ne postoji način da nastavim vašu gradnju… A ovakvi, sazdani od pijeska ne možete vječito stajati. Uništili bi vas okrutni valovi vremena i vjetrovi zaborava…
Ne dam da vam se desi takva sudbina!
Zato ću ja to učiniti, ovim rukama prepunim snova koje su vas gradile…
Moram, mileni moji… Moram to učiniti…
Znam da je moram kriva riječ jer zapravo i ne moram...
Ali ipak moram jer ću u suprotnom morati porušiti neke druge gradove, novije, ali nimalo manje drage...
One koje sam gradila s Nekim. I da bi ih nastavila graditi, vas moram srušiti. Jer na obalama sadašnjosti nema prostora za gradnju dvaju gradova…
A vas smo odlučili ne graditi...
Nemojte krivo shvatiti, nije da on to ne želi. Ne može. Iz nekih razloga jednostavno ne može. Zato ja moram njemu pomoći graditi njegove. Zato će njegovi gradovi postati moji gradovi.
Ma što je?
Ta ionako ste bili od pijeska!
Ma kako ne razumijete?
Ne, nemojte…
Nemojte mi govoriti što je ispravno, ne upirite prstom ruševine nekih tuđih gradova, na uboge duše beskućnika koji su riskirali vlastite sigurne temelje za one na nestalnim obalama, samo zato što prostiru prekrasne poglede na pučinu i blistave izlaske varljivog sunca...
Nisu oni kao ja, zašto bih ja završila kao oni?
Da, i ja se isto ponekad pitam jesu li se gledali oči u oči sa tim ogromnim valom što im je sve na svijetu razorio i ostavio ih u pustom čekanju vlastitog kraja…
Osvrni se za sobom i gledaj svoje Nikad
U travi sluha i vida naraslo
U sjeni ruku sustalih, u sjaju želje neugasle…
Ne, nemojte me zastrašivati razmahujući se tom strašnom, paranoično iskrivljenom slikom mene za deset, dvadeset godina… kako stojim praznog pogleda gledajući unatrag i pitajući se gdje mi je mogao biti kraj samo da sam bila dovoljno jaka da ostavim Svoje Gradove na životu…
Nemojte. Jer vidite, imam ja i drugu sliku. Hrabre žene koja se odvažila potražiti sreću u nekim drugačijim gradovima… za koje nije ni slutila da je mogu ispuniti sa takvim beskrajima živosti i sreće kakve nikada ne bi pronašla u vašim prekrasnim, ali predvidivim prostranstvima…
Ja ga volim! Čujete li me? Volim ga! Volim ga svim svojim srcem, beskrajno ga volim! Volim ga čak i preko onih granica ljubavi prema… samoj sebi??
On to još ne zna, ma ni ja sama to još ne znam…. ali mora da ga zaista toliko volim…
…kad bez previše žaljenja rušim Svoje Gradove…
Što je sad bilo?
Ma hajde, otkud suze…
Pronašla sam ljubav, radujte se zbog mene! Nije li to nešto najvrednije na što čovjek može naići na svom životnom putu? Bila ih zaista luda da zatvorenih očiju mirno prođem pored nje…
Pa što ako je toliko drugačiji od mene, pa što ako ga vesele neke sasvim druge stvari od onih koje mene vesele, pa što??? Kad smo se pronašli i kad se neizmjerno volimo na onim nekim dubinama do kojih ne dopiru granice realnosti i objektivnih činjenica…
Molim?!
Ovo su najljepše godine mog života, a ja… A ja što!?
Ne, dragi moji, mojih je nekoliko najljepših godina života uništeno i potrošeno uzalud na nekog tko nije zavrijedio ni najmanji djelić sekunde tog vremena…
Ovom ovdje čovjeku mogu darovati čitav svoj život jer On to zaslužuje!
Preda mnom stoji pedesetak najljepših godina mog života.
Sa ovim ovdje čovjekom.
Koji jedini na svijetu zaslužuje da mu darujem čitavu sebe, do kraja i bespovratno…
Ali znate što?
On to nikad neće tražiti od mene i to je jedan od glavnih razloga zbog kojih me zaslužuje! A ima ih još, o da…Stotine razloga zbog kojih je on vrijedan svega, pa i ovog temeljitog raščišćavanja obala moje budućnosti…
Jer je od prije nekoliko mjeseci ne gradim više sama.
I da…
Možda se na kraju iznenadite kada na kraju uvidite koliko Naši Gradovi liče na vas…
U šuštavoj travi blizu raskršća
Sjedim nemirna srca i čekam onog
Kojemu noćas dadoh, bezazlena,
Preplašenu pticu svoje ljubavi…
Zbogom, mili moji!
Post je objavljen 13.02.2008. u 00:58 sati.