Nekad sam o jutru što se razlijevalo nad drvećem i dvorištem, mogla napisati pjesmu. Od daška vjetra, mirisa listopada, i gara iz dimnjaka napraviti stih, spojiti ga sa srebrnom niti iz mog šala. Nekad sam mogla od nagoveštaja jutra uhvaćenog krajičkom oka od kupaone do kauča napraviti čudo od riječi od usnule ruke na grudnoj kosti napisati slatkorječivu ljubavnu pjesmu od ptica napraviti heroje od jutra uzeti sanjarenja i dati ih potrebnima ljubavi Još pijem kavu bez šećera i koristim velike doze mirisa. Za svaki slučaj. jer mogla bih opet trebati ta jutra a ti bi možda opet mogao trebati tu pjesmu. |