Nekad sam o jutru što se razlijevalo nad drvećem i dvorištem, mogla napisati pjesmu.
Od daška vjetra, mirisa listopada, i gara iz dimnjaka napraviti stih, spojiti ga sa srebrnom niti iz mog šala.
Nekad sam mogla od nagoveštaja jutra
uhvaćenog krajičkom oka
od kupaone do kauča
napraviti čudo od riječi
od usnule ruke na grudnoj kosti
napisati slatkorječivu ljubavnu pjesmu
od ptica napraviti heroje
od jutra uzeti sanjarenja i dati ih
potrebnima
ljubavi
Još pijem kavu bez šećera i koristim velike doze mirisa.
Za svaki slučaj.
jer mogla bih opet trebati ta jutra
a ti bi možda opet mogao trebati tu pjesmu.
Post je objavljen 27.10.2021. u 10:43 sati.