Razgovor s Vjetrom

utorak , 23.01.2018.

Neku sam večer provela prateći večernji povjetarac u njegovoj šetnji. Promatrala sam ga s terase, naslonjena na ogradu. Ulična svjetla bacala su narančasti odsjaj i podsjećala me na neki prošli trenutak koji je radosno odzvanjao u mom srcu. Bila sam potpuno zaokupljena vibracijama koje su me prožimale i neumornom energijom večernjeg povjetarca. Bio je zadovoljan, lagano milujući krošnje drveća i raščišćavajući zrak svojom svježinom. "Kako si uvijek tako sretan?" pitala sam ga. Osmijehnuo se kao da je znao da ću ga to pitati i nježno je zapuhao u mom smjeru. Poskakivao je kao mlada, zaigrana srna i vrtio se u krug. "Radim ono što mi je namijenjeno. Ono što mi je u prirodi. Ispunjavam svoju Svrhu." Dok je izgovarao te rečenice, kao da se svojim pirkanjem uvlačio u suptilne energetske nivoe moga bića pročišćavajući ga. "I ja želim ispunjavati svoju Svrhu" rekla sam. U svojoj igri i vrtnji blagonaklono me pogledao veselim očima i brzo se rotirajući rekao: "Već to činiš, samo si jako nestrpljiva. Želiš odmah vidjeti krajnji rezultat i ne uživaš u Putu. Tvoja Svrha se ispunjava svakim korakom koji činiš. Nema pogreške, ne brini." Nasmiješila sam mu se i kao da sam htjela nešto zaustiti, no riječ se nije mogla formirati na mojim usnama. Samo sam gledala u daljinu, u tu duboku tamu koja je podsjećala na savršenstvo kreacije i njen beskraj. "Upravo si mi pomogao" pomislila sam, a on je, odmičući u daljini podigao svoje dugačke, strujne ruke i doviknuo :"Pusti se, ne boj se" i nestao u daljini.

Oznake: misli, unutarnji razgovor