Što je život, što su staze životne, što sve čovjek mora proći i sve je to samo dio zapisanog, unaprijed određenog...I smrt ali ne i morbidnost naricanja na grobovima, čitanja svakojakih gluposti...I sama sam nedavno u jednom danu sudjelovala ispraćaju dvoje pokojnika, ali toliko mi se ta situacija zgadila, da bi se najrađe okrenula i otišla...Čovjek bolovao, dugi niz godina, naravno da je bio omiljen među svojim najdražima, ali umjesto normalnog odlaska u vječnost po volji Gospodnjoj, nastala su prenemaganja, plakanja bez suza (kao to je dio običaja-ma jest!?),
pa onda padanja u nesvijest, čitanja jednog, pa čitanja drugog, pa stihovi, pa svirka...Ma ljudi, zar nije vidljivo s visoka, da je to samo licemjerje, pravo licemjerje..jer nisam sigurna je li i za života toliko gungule, po mom mišljenju nepotrebne, bilo potrebno u jednom takvom trenutku odlaska u vječnost...
No, pustimo to! Vratimo se u stvarnost, prokletu, stvarnost u kojoj caruje mnogo toga nehumanog, neljudskog, hladnog, sarkastičnog, a vrlo malo lijepog, toplog, istinitog....Koliko je samo truda potrebno, za imati i steći nekolicinu dobrih kolega, prijatelja, koji čovjeku ponekad vrijede od samih roditelja? Koliko muke, poniženja, puzanja, čovjek ponekad mora iskusiti, želi li ostvariti neki svoj možda i sasvim mali, jednostavan san? Nije lako, ne, uopće lako nije, jer danas NEMA prijatelja, pravih (rekoše mi to jedan kolega, ali pomislila sam da je lud), no zaiata je to tako. Nema ozbiljnosti, već bi svi nešto htjeli postići preko tuđih leđa, ali svjesni moraju biti da bez vlastitog truda, dizanja, učenja-nema ničeg, nema prolaska naprijed...ZAŠTO? Zato jer znak, "Stop", stoji ispred čovjeka, a taj znak predstavlja, mržnju, ljubomoru, zavist ili dovoljno je reći samo; jedan od sedam smrtnih grijeha pa ako se takav znak pojavi, moramo biti sigurni da ćemo trebati uložiti duplo više truda i mozganja za ostvariti svoj životni cilj..
|