Tko pod Drugim jamu kopa, Sam u nju pada (drugi put) Moji prijatelji Tko, Drugi i Sam ponekad se ponašaju kao mala djeca. Eto, uzmimo na primjer jučer (premda može i na nešto drugo): Tko je cijeli dan kopao jamu pod Drugim, a Sam je padao u nju. Pojma nemam kako su to izvodili. Svako tele ima svoje veselje! Kupio sam tele, ali su mi podvalili; veselja nije bilo. Sigurno su ga zadržali za sebe. |
Tko pod drugim jamu kopa, sam u nju pada Nisam baš nekakav kopač, ali sve se može kad se hoće. Uzmem, dakle, motiku i počnem kopati pod prvim. - Hej, što to radiš? - sumnjičavo me odmjeri drugi. Izbijem mu motikom metar. Što tu on ima mene mjeriti? Ja kopam pod prvim! - Metar je odletio u jamu! - zavapi drugi. Sva sreća što je imao krila, zar ne? Inače bi sigurno pao. |
Našla vreća zakrpu Ne znam što je to s mojom vrećom. Stalno je nagovaram da nađe zakrpu, ali ne želi me poslušati. - Što će mi zakrpa kad sam čitava? - odgovori mi po sto pedeset šesti put. E, sad mi je prekipjelo. Skinem mlijeko sa štednjaka, uzmem škare i probušim vreću. Ako ubrzo ne nađe zakrpu, iscurit će mi sve brašno. |
Tko se zadnji smije, najslađe se smije Pred kinom gužva. Zgužvam se i ja, stanem zadnji u red i tek počnem razvlačiti osmijeh, kad li iza mene stane neki bezveznjak. Skinem svoje vezice s tenisica, diskretno mu ih stavim u džep i stanem u red iza njega. Čvrsto sam odlučio da ću se zadnji smijati. - Hej, lopove, ti ćeš meni prčkati po džepovima? - zajapuri se bezveznjak. - Stavio sam vam u džep svoje vezice - šapnem mu na uho i slatko se nasmiješim. Već ću si ja kupiti nove vezice. Važno je da se zadnji smijem. - Misliš li ti praviti budalu od mene? - zagrmi bezveznjak. - Nemam vremena, gospodine! Napravite si je sami - nasmijem se još slađe. Uto opazim kako je iza mene stala u red prekrasna djevojka i smije se najslađe na svijetu. Jasno da se smije; sad je ona zadnja. Trebao sam stati iza nje, ali nisam imao srca. Palo mi je u pete. Toliko me je žuljalo u tenisicama da sam se jedva dovukao do kuće i smjesta se bacio na krevet. Taaako! Sada mogu natrag u red. |
Bolja je prva zamjera nego druga Jako je zgodno stanovati na prvom katu. Gotovo si sto posto siguran da će kuglica kruha koju baciš s prozora završiti točno na glavi sretnog prolaznika. Osim toga, kad ti dobaci srditi pogled, možeš ga lako uhvatiti i prebaciti susjedu na prozoru drugog kata. Kao: Zar bih vas ja tako umiljato gledao u oči da sam tako nešto napravio? I tako sam jednom dosta dugo bacao kuglice, a prolaznici meni ljutite poglede. Ja sam pak te poglede prebacivao susjedu na drugi kat. Toliko sam bio zaokupljen novom zabavom da nisam ni primijetio kako susjed podmuklo vraća poglede vlasnicima i upire prstom u mene. - E, sad si dolijao, golube! - vikne jedan od njih. U zadnji čas sam odlijao na tavan. Među golube. |
Tko rano rani, dvije sreće grabi Ustanem rano, prebacim grablje preko ramena i put pod noge. Šutnem put da mi ne smeta pa počnem grabljati. Krc! Uh, razbio sam ćup! Kamo ću sada s ovim zlatnicima? - Trebaš vrećicu? - namigne mi jedan prolaznik. - Došao si mi kao naručen! - razveselim se, brzo mu natrpam zlatnike u vrećicu i nastavim grabljati. - Što to radiš, čovječe? - upita me zbunjeno prolaznik. - Pa vidiš da grabljam dvije sreće! - Sreća se grabi, a ne grablja. Ugledaj se na mene! - pouči me prolaznik i veselo ode zveckajući vrećicom. Lupim se po čelu. Ta mu zlata vrijedi! Sutra ću uraniti i srušiti onaj grab pred kućom. |
Po jutru se dan poznaje Danas mi od jutra padaju na pamet svakojake gluposti. Mašem rukama iznad glave, ali ništa ne koristi. - A da probaš s kišobranom? Nisam ništa odgovorio. Izgleda da danas gluposti ne padaju na pamet samo meni. |
Ispeci pa reci Ustanem na lijevu nogu, zasučem rukave i pođem na Jakuševac prodavati zjake. Svi oko mene prodaju svakojaku kramu, ali nitko ne pita pošto moje zjake. Nema mi druge nego da napravim treće: idem doma! Počnem, dakle, vaditi zjake iz usta i stavljati ih u pinklec. - Što to radiš, tupane? - zabezekne se prodavač pereca. - Spremam zjake - odbezeknem mu. Iz čista mira prodavač pereca prilijepi mi pljusku. Odlijepim je i nalijepim njemu. - Nemoj se s rogatim bosti! - upozori me neki djedica. Gle, zar prodavač pereca ima rogove? Skinem mu kapu, a on me zvekne u potkoljenicu. Uvjerio sam se da nema rogove, ali gotovo sam siguran da ima kopita. |
Svakoga gosta tri dana dosta Uzmem ležaljku i četkicu za zube pa uđem u gostionicu. Gostionica sva blista. Stavim sunčane naočale, rasklopim ležaljku, skinem cipele i izvalim se. - Gle, gle kako se samo raskomotio! Da ti donesem suncobran? - ljubazno će gostioničar. - Ne, hvala, imam sunčane naočale. - A da ne bi možda lepezicu? - zapjevucka gazda. - Ne, hvala, klima uređaj vam sjajno radi. - Da se ti nisi slučajno ovamo preselio? - zagrcne se gostioničar. Lupnem ga po leđima i smiješeći se odvratim: - Ah, ne, ostajem samo tri dana. Znate onu: Svakoga gosta tri dana dosta! Gostioničar zahripa i sruši se kao klada. Krasno! Sad se mogu i kladiti. - Fućkaš takvu gostionicu! - dobaci jedan gost. Odbacim mu i zafućkam. Zgodno mjesto! Možda ostanem ovdje i dulje od tri dana. |
Janica i Ivek su završili priču. Vele da ne bi šteli biti preveč dosadni, pa prepuštaju od sutra postove svom prijatelju Michelangelu, zvanome Miškec. |
...čak ni staviti sličicu... |
Dosta pričica, zar ne? Idemo se malo izležavati na suncu... |
O političkoj situaciji - Današnja politička situacija u svijetu... - Joj, pusti politiku, Ivek! - Samo sam htio reći da je današnja politička situacija u svijetu... - Ne slušam, ne slušam... - Ma pusti me da dovršim, Janice! Današnja politička situacija.... - Ne čujem, ne čujem! - Janica, makni ruke s ušiju, molim te! - Neću! - Ali ja uopće nemam namjeru govoriti o politici. - Zbiljam? - Ne! Pusti me da dovršim rečenicu pa ćeš vidjeti. - Dobro, ali samo jednu! - Današnja je situacija u svijetu tako komplicirana da se, imajući u vidu globalne trendove, a s obzirom na implikacije... - Ivek, kaj je to sve jedna rečenica? - Nisi me pustila da dovršim, je li? A obećala si! - Pa kad je to ni rečenica neg trakavica! - A što mogu kad političari tako govore! - Ne buš valjda i ti teral politiku kak moj japa? - Janice, pa politika je muški posao. - I nogomet pa ta kaj? - I nogomet je muški posao, jasno! - I krčma, je li? - Pa ne idem ja u krčmu, Janice! - Još ne, ali tak kak si počel – politika, nogomet – brzo bu došla i krčma na red, pak onda pijan za plotom... - A ako pustim politiku – a u krčmu ionako ne idem – može mi ostati nogomet? - Naj ti bu! - Vidiš, kvalifikacije za svjetski nogometni kup... - Ivek, naj mi zameriti, moram doma. - Zašto, Janice? - Vidiš, današnja situacija u maminoj kuhinji tako je komplicirana da, globalno gledajući, svi trendovi... - Janice, nije ti dobro? - Si se zblaznul, ha? Sad vidiš kak to zgledi kad ti meni pripovedaš o politiki. |
O pametnom i pametnijem - Što misliš, Janice, tko je pametniji: Sunce ili Mjesec? - Sunce! - Zašto? - Zato što zna grijati i svijetliti, a Mjesec samo svijetli. - Za Sunce si pogodila, ali za Mjesec nisi. Znaš li ti da Mjesec uopće ne svijetli? - Kak ne? Neki put se zbudim po noći kak bulji u mene kroz prozor. - Da, ali to nije njegova svjetlost. On ti samo odsajuje Sunčevu svjetlost. Da nema Sunca, Mjesec bi bio sasvim mračan i uopće ga ne bi vidjela na nebu. - Ni polovicu? - Ni polovicu! - Ni onaj frtaljček? - Ne, ni onaj tanki srp! - Ivek, pak je onda Mesec čistam niškoristi? - Nije baš tako! Kad ga obasja Sunce, onda i on svijetli. A kad svijetli, onda se Jurin tata ne mora s baterijom vraćati kući iz druge smjene u tvornici. Voliš li ti Mjesec, Janice? - Volim. - Evo, nacrtao sam ti jedan. - Joj, izgleda kak pravi! Fala, Ivek! Bum si ga obesila na zid da mi svetli kad se vani navlečeju oblaki. |
O novom traktoru - Janice, hoćeš li da te provezem u svojem novom traktoru? - Pa ti nemaš novi traktor, Ivek! - Nemam, ali ću ga imati. Zamisli da ga sada imam. Hoćeš li da te provezem u svojem novom traktoru? - A kakve je boje? - Zelene! - Zašto si kupio zeleni traktor kad znaš da ja volim crvenu boju? - Kad su sve crvene prodali! - Pa kaj?! Bi sutra dobili crvene. - Ali ja sam te htio danas provesti selom! - Pak onda dobro. - Ne ljutiš se više što sam kupio zeleni traktor? - Još se malo ljutim. - Ali sam ti zato kupio crveni rubac da ne dobiješ upalu ušiju kad budemo jurili sto na sat kroz selo. - Joj, Ivek, a ima rubac bele točkice? - Naravno da ima! - Sad se više niš ne ljutim, makar znam da si baš štel kupiti zelenoga traktora. Je istina? - Istina je. - Pa naj ti bu kad tak voliš zelenu boju! Glavno je da ja imam crveni rubac. |
O obrazovnom programu - Janiceee! - Kaj jeeee? - Dođi malo u moje dvorišteeee! - Nemreeeeem! Gulim krumpireeee! - Ma samo maloooo! - A zakaj! - Da ti kažem nešto što sam čuo na obrazovnom programu. - No, pak reeeečiii! - Za televizijsku frizerku moraš ići u školu 4 godine, i još 4 godine i još 4 godine. - Tak duuuugo? - Ahaaa! - A za spikericuuuu? - 4 plus 4 plus 4 plus 4 godine. - Bum si još progruntala, Ivek! - Dobrooo! |
O špilji s bačvama - Uđem u špilju, upalim svjetlo... - Kakvo svjetlo u špilji? - Električno! - Zbiljam? Sem naveke mislila da je v špiljama kmica. - Pa kako bih u mraku našao Aladinovu svjetiljku, Janice? - Imaš praf! - Dakle, uđem u špilju... - Si pozabil reči: «Se zname, otpri se!» - Zašto bih rekao: «Sezame, otvori se!», kad je bila otvorena? - Aha! Hajduki su pozabili reči: "Se zname, zapri se!" - Janice, ne kaže se "Sezname" nego "Sezame". - Zbiljam? Onaj Ali Babac je štel sve za se? - Kako to misliš, Janice? - Pad kad je rekel: "Se za me!" - Nije on mislio reći da je sve za njega, nego se špilja zvala «Sezam». - Baš bedasto ime! A ja sam mislila da su hajduki rekli: Se zname, naj se ti, špilja, niš držati zaprta, zname mi da nutri ima penez, pak se ti lepo otpri da mi to zememo. - Janice, ti mene stalno prekidaš. Jesi li zapamtila da se špilja zvala "Sezam"? - Kak da ne! Si mi to trebali predi reči. Imam ja žemlju sa sezamom. - Gdje? - V žepu. Hoćeš malo? - Pa kad već nudiš, možeš mi dati pola. - Pol? - Može i cijelu! - Dobro, na ti pol, ali ti buš meni dal pol penez iz špilje. - Janice, kaže se "izvoli pola", a ne "na ti pol"! - Izvoli pola, a ti buš meni dal pol penez iz špilje. - Dat ću ti pola čim nađem Alibabinu špilju. - Pak si rekel da si je našel? - Jesam, ali nije bili Alibabina. - Kak znaš? - Unutra su bile samo bačve. - Baš kak v podrumu suseda Miškeca! - Aha! Čak je i susjed Miškec ležao na podu kraj jedne bačve. |
O mravima - Idu mravi jedan za drugim, jedan za drugim, jedan za drugim…. - Valjda: Drugi za prvim, treći za drugim… - Može! Idu mravi drugi za prvim, treći za drugim, četvrti za trećim…. - Koliko ih ima, Ivek? - … peti za četvrtim, šesti za petim… - Koliko ih ima, Ivek? - Zašto me prekidaš, Janica? Sad moram sve ispočetka: Idu mravi drugi za prvim… - A kamo idu? - Mogla si ih ti pitati dok sam ih ja brojao! Sad su ušli u rupu na zidu i više nikada nećemo doznati ni koliko ih je ni kamo idu. - Aha, sada sigurno čuče u rupi i smiju se što su nas prešli. - E, meni se neće smijati: Bilo ih je dvadeset. - Ni meni se neće smijati: Išli su u kino. - Janice, čini mi se da čujem nekakvo hihotanje iz rupe. - Izvadi žvaku iz usta, Ivek! Taaako! Neka sada hihoću do mile volje! - Ha, ha, dok odlijepe žvaku s ulaza, sigurno će zakasniti u kino. |
O piramidama - Ovaj me plast jako podsjeća na jednu građevinu u Egiptu. - Na piramidu? - Hm, zar si čula za piramidu, Janice? - Koju? Keopsovu, Mikerinovu ili Kefrenovu? - Janice, nekako si mi čudna danas. - To je zato što sam si napravila frizuru kao Kleopatra. - Janice, odakle ti znaš za Kleopatru? - Rekao mi je Julije. - Koji Julije, Janice? - Onaj koji je jutros bacao kocke preko našeg potoka. - Zar si zaboravila da ne smiješ razgovarati s nepoznatim ljudima, Janice? - Nisam, Ivek. Em on ni nepoznati. To ti je praf za praf naš Marjanček-bedaček koji hoče da ga zoveju Julije. Ni mi baš jasno zakaj, Ivek. - Janice, pazi kako govoriš! I obećaj mi da više nećeš razgovarati s Julijem Marjančekom. - Joj, Ivek, pak on tak i tak svake prestupne dojde doma. On ti živi v Rimu. - Da se Julije Marjanček slučajno ne zove Cezar, Janice? - Kak si pogodil, Ivek? Je, zove se Marjanček Bardek Julije Cezar. |
O dućanu i sladoledu - Janice, ideš sa mnom u dućan? - Idem! - Ali moraš me pitati: Što trebaš kupiti? - Što trebaš kupiti, Ivek? - Zaboravio sam. - A imaš kune? - Nemam. - E, da imaš kune, ja bih odmah znala što trebaš kupiti. - Što? - Sladoled! - Da, da, sad sam se sjetio. To trebam kupiti. Idemo u dućan! - Ali nemaš novaca! - Da, da, to mi je i mama rekla. |
O mačjim godinama - Janice, koliko godina ima tvoja mačka? - Tri i frtal! - Kako to tri i frtal? Pa nije to kruh da kupiš tri komada i jen frtal. A i ne kaže se "frtal" nego "četvrt". - Onda ima tri leta i pol metra. - Ma ne može to tako! Može imati tri i pol godine. - A gdo je još videl da se godina prepolavlja? Pa ni to jabuka da ide pol tebi – pol meni! - Dobro! Tri godine i šest mjeseci. - Ma kakvi su te meseci spopali, Ivek? Meseci su na nebu. - Na nebu je samo jedan Mjesec, Janice! - Kak jedan? Ima pol-mesec, frtal-mesec, okrugli-mesec, pa malo zgrickani mesec, pa onaj čistam žgoljavi i sprčeni… - Janice, Janice, danas te više neću ništa učiti. Sve ti se izmiješalo u glavi. |
O blatnom dvorištu i popločenom dvorištu - Janice, je li u tvom dvorištu noćas padala kiša? - Je! - Kod tebe sigurno nema blata. - Nema. Mi imamo pločice u dvorištu. Ali kad padne kiša, moja se mama svaki put posklizne i kaže nešto što se ne smije govoriti. - A moj tata kaže ono što se ne smije govoriti kad ugazi u blato i mora sa zamazanim cipelama u tvornicu. - Čudno, i oni koji imaju pločice i oni koji imaju blato u dvorištu govore ono što se ne smije govoriti. - Mislim da je najbolje uopće ne imati dvorište. - A gdje bi se onda kupale tvoje patkice? Morale bi ići u veliku baru na kraj sela. A gledaj ih sada poslije kiše: svaka ima svoju vlastitu malu baricu u kojoj se može brčkati do mile volje. |
O astronautima - Janice, Janice, bi li se ti ljutila da ne postanem astronaut? - Pa, ne bi… - Ali onda ti ne bih mogao donijeti one zvjezdice iz Velikog medvjeda. - Nema veze! - I ne bi stajala kraj mene kad bi mi predsjednik dao orden i kad bi mi svi ministri čestitali. - Pa kaj onda! - I ne bi se sa mnom vozila u Mercedesu kraj Jurine kuće. - Kaj me briga za Juru! - Janice, ti zapravo nikada nisi ni htjela da ja postanem astronaut, je li? - Kak si pogodil? Sem furt bila v strahu da ne buš znal raketlina hititi v rikverc pak se nigdar ne buš vrnul doma. |
O Janici-štokavici - Što bi htjela da te danas naučim, Janice? - Kaj god hoćeš! - Ne kaže se "kaj", nego "što"! Zar ti to moram svaki dan govoriti? - Ali i na televiziji neki put veliju "kaj" pak mogu i ja neki put… - No, dobro, neki put možeš. A s mamom i tatom čak možeš uvijek. - I s Jurom? Ne volim kad se dere po selu: "Janica-štokavica!" - Dobro, možeš i s Jurom govoriti "kaj", ali vidjet će on kad ti jednoga dana postaneš frizerka, i to televizijska frizerka. - Ivek, mogu te nešto pitati? - Možeš, Janice! Pa kako ćeš nešto naučiti ako me ništa ne pitaš?! - Gle! Kad ja budem televizijska frizerka, reći ću Juri: "Ha, što sad misliš?" A Jura će mi sigurno opet reći: "Janica-štokavica", jer on ne zna ništa drugo reći. Što da mu odgovorim? - Ako bude prost i kaže ti "Janica-štokavica", onda jedanput i ti možeš biti prosta i reći mu: "Jurec-kajkavec!" To će ga sigurno naučiti pameti. |
O komarcima - Što misliš, Janice, koliko u zraku ima komaraca? - Sigurno sto pedeset šest! - Zamisli da te svaki od njih pikne! Imala bi sto pedeset šest pikica po tijelu i svi bi mislili da imaš ospice. - Ja sam već imala ospice i svi su mislili da su me ispikali komarci. - I ja sam to mislio dok nisam od tebe dobio ospice. A zamisli da te svih sto pedeset šest komaraca pikne u desni palac? - Zašto baš u desni? - Pa, može i u lijevi. - A što ti imaš protiv mojih palčeva? - Ljuti me što si namazala nokte crvenim flomasterom. - E, da znaš, više ti nikada neću posuditi svoj crveni flomaster! - Nema veze! Ionako više ne piše. I reci tati da odvede praščiće veterinaru. Svi imaju ospice. |
O Africi i Sjevernom polu - Zamisli da jednoga dana odem u Afriku i vratim se crn kao crnac! - A ja odem na Sjeverni pol i vratim se bijela kao ledena santa. - To ne može biti! - Onda kao snježna kraljica. - To već može! Baš ćemo biti krasan par: ja crni kralj, a ti snježna kraljica. Imat ćemo bijelog princa i crnu princezu. - A dok se mi budemo igrali, čuvat će ih vjerni sjeverni medvjed i odani nosorog. - A zašto ih ne bi čuvao Arf? - Zato što je Arf najobičniji pas. - Nemoj ti vrijeđati moga Arfa! On je jači i od vjernoga sjevernog medvjeda i od odanog nosoroga. - Dobro, neka ih onda čuva Arf, a vjerni sjeverni medvjed i odani nosorog čuvat će Arfa. - Može, ali samo po noći, jer se Arf boji mraka. Po danu je hrabar kao lav i opasno laje na poštara. - A ja sam mislila da to ti laješ. - Pa što mogu kad Arf uvijek spava kad prolazi poštar! |
O raketama - Janice, znaš li ti što su to rakete? - Znam. - A znaš li da su rakete brže i od formule jedan? - Znam. - A reci mi onda što ne znaš da te ja naučim. - Ne znam kako rakete zakoče u zraku kad nemaju kotače i ne voze po cesti. - Rakete ti uopće ne koče, Janice. Lete dok astronautima ne dosadi, a onda padnu u more. - A kad bi astronauti htjeli zauvijek ostati u zraku? - E, to ne može. U raketu ne stane toliko hrane. - Ali raketa je jako velika! - Velika je, ali u njoj ima i drugih stvari, a ne samo frižideri s hranom. - A što još ima u raketi, Ivek? - Ima 6 televizora: za svakog astronauta po jedan i još za svakog po jedan rezervni ako se onaj prvi pokvari. U raketi je i igralište za nogomet. - Igralište za nogomet? - Ne za onaj pravi, nego za mali nogomet. - Bolje bi bilo da su na to igralište smjestili frižidere. - Na igralištu ima i jedan frižider, ali samo za sokove kad astronauti ožedne. A svaki astronaut ima dva frižidera s hranom. Kad jednog isprazni, baci ga kroz prozor. Onda pojede sve iz drugog pa baci i njega van. - Ti Amerikanci zbilja imaju puno penez, Ivek. Frižideri sigurno koštaju petsto dvadeset tristo osamsto kuna. - Još više, Janice! Još puno više! Trideset petsto milijuna kuna! To ti nisu obični frižideri kakvi se prodaju u našem dućanu, nego svemirski frižideri koji ti se stručno zovu astrohladnjaci. - I sve ih bace kad pojedu hranu iz njih? - Aha! I onda cijeli dan igraju mali nogomet, i onda popiju sve sokove iz frižidera sa sokovima pa i njega bace kroz prozor, i onda ubace raketu u rikverc i padnu u more. - A ti frižideri koje su bacili iz rakete sigurno su se razbili kad su pali. - U milijune stotinu milijarda komadića! - Znaš, Ivek, kad nam je ono led potukel krastavce, to je sigurno bio led iz tih astrohladnjaka. - Ma ti ništa ne znaš, Janice! Kako bi led iz tih frižidera mogao pasti u tvoj vrt kad su frižideri pali u more? - Ah, sada znam zašto se jedno more zove ledeno more. U to more padaju frižideri iz raketa. |
< | ožujak, 2005 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
28 | 29 | 30 | 31 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv