Tko pod Drugim jamu kopa, Sam u nju pada
(drugi put)

Moji prijatelji Tko, Drugi i Sam ponekad se ponašaju kao mala djeca.
Eto, uzmimo na primjer jučer (premda može i na nešto drugo):
Tko je cijeli dan kopao jamu pod Drugim, a Sam je padao u nju. Pojma nemam kako su to izvodili. Svako tele ima svoje veselje! Kupio sam tele, ali su mi podvalili; veselja nije bilo. Sigurno su ga zadržali za sebe.

Tko pod drugim jamu kopa, sam u nju pada

Nisam baš nekakav kopač, ali sve se može kad se hoće. Uzmem, dakle, motiku i počnem kopati pod prvim.
- Hej, što to radiš? - sumnjičavo me odmjeri drugi.
Izbijem mu motikom metar. Što tu on ima mene mjeriti? Ja kopam pod prvim!
- Metar je odletio u jamu! - zavapi drugi.
Sva sreća što je imao krila, zar ne? Inače bi sigurno pao.

Našla vreća zakrpu

Ne znam što je to s mojom vrećom. Stalno je nagovaram da nađe zakrpu, ali ne želi me poslušati.
- Što će mi zakrpa kad sam čitava? - odgovori mi po sto pedeset šesti put.
E, sad mi je prekipjelo. Skinem mlijeko sa štednjaka, uzmem škare i probušim vreću.
Ako ubrzo ne nađe zakrpu, iscurit će mi sve brašno.

Tko se zadnji smije, najslađe se smije

Pred kinom gužva. Zgužvam se i ja, stanem zadnji u red i tek počnem razvlačiti osmijeh, kad li iza mene stane neki bezveznjak. Skinem svoje vezice s tenisica, diskretno mu ih stavim u džep i stanem u red iza njega. Čvrsto sam odlučio da ću se zadnji smijati.
- Hej, lopove, ti ćeš meni prčkati po džepovima? - zajapuri se bezveznjak.
- Stavio sam vam u džep svoje vezice - šapnem mu na uho i slatko se nasmiješim. Već ću si ja kupiti nove vezice. Važno je da se zadnji smijem.
- Misliš li ti praviti budalu od mene? - zagrmi bezveznjak.
- Nemam vremena, gospodine! Napravite si je sami - nasmijem se još slađe.
Uto opazim kako je iza mene stala u red prekrasna djevojka i smije se najslađe na svijetu. Jasno da se smije; sad je ona zadnja.
Trebao sam stati iza nje, ali nisam imao srca. Palo mi je u pete. Toliko me je žuljalo u tenisicama da sam se jedva dovukao do kuće i smjesta se bacio na krevet. Taaako! Sada mogu natrag u red.

Bolja je prva zamjera nego druga

Jako je zgodno stanovati na prvom katu. Gotovo si sto posto siguran da će kuglica kruha koju baciš s prozora završiti točno na glavi sretnog prolaznika. Osim toga, kad ti dobaci srditi pogled, možeš ga lako uhvatiti i prebaciti susjedu na prozoru drugog kata. Kao: Zar bih vas ja tako umiljato gledao u oči da sam tako nešto napravio?
I tako sam jednom dosta dugo bacao kuglice, a prolaznici meni ljutite poglede. Ja sam pak te poglede prebacivao susjedu na drugi kat. Toliko sam bio zaokupljen novom zabavom da nisam ni primijetio kako susjed podmuklo vraća poglede vlasnicima i upire prstom u mene.
- E, sad si dolijao, golube! - vikne jedan od njih.
U zadnji čas sam odlijao na tavan. Među golube.

Tko rano rani, dvije sreće grabi

Ustanem rano, prebacim grablje preko ramena i put pod noge. Šutnem put da mi ne smeta pa počnem grabljati.
Krc! Uh, razbio sam ćup! Kamo ću sada s ovim zlatnicima?
- Trebaš vrećicu? - namigne mi jedan prolaznik.
- Došao si mi kao naručen! - razveselim se, brzo mu natrpam zlatnike u vrećicu i nastavim grabljati.
- Što to radiš, čovječe? - upita me zbunjeno prolaznik.
- Pa vidiš da grabljam dvije sreće!
- Sreća se grabi, a ne grablja. Ugledaj se na mene! - pouči me prolaznik i veselo ode zveckajući vrećicom.
Lupim se po čelu. Ta mu zlata vrijedi! Sutra ću uraniti i srušiti onaj grab pred kućom.

Po jutru se dan poznaje

Danas mi od jutra padaju na pamet svakojake gluposti. Mašem rukama iznad glave, ali ništa ne koristi.
- A da probaš s kišobranom?
Nisam ništa odgovorio. Izgleda da danas gluposti ne padaju na pamet samo meni.

Ispeci pa reci

Ustanem na lijevu nogu, zasučem rukave i pođem na Jakuševac prodavati zjake.
Svi oko mene prodaju svakojaku kramu, ali nitko ne pita pošto moje zjake. Nema mi druge nego da napravim treće: idem doma!
Počnem, dakle, vaditi zjake iz usta i stavljati ih u pinklec.
- Što to radiš, tupane? - zabezekne se prodavač pereca.
- Spremam zjake - odbezeknem mu.
Iz čista mira prodavač pereca prilijepi mi pljusku. Odlijepim je i nalijepim njemu.
- Nemoj se s rogatim bosti! - upozori me neki djedica.
Gle, zar prodavač pereca ima rogove?
Skinem mu kapu, a on me zvekne u potkoljenicu.
Uvjerio sam se da nema rogove, ali gotovo sam siguran da ima kopita.

Svakoga gosta tri dana dosta

Uzmem ležaljku i četkicu za zube pa uđem u gostionicu.
Gostionica sva blista. Stavim sunčane naočale, rasklopim ležaljku, skinem cipele i izvalim se.
- Gle, gle kako se samo raskomotio! Da ti donesem suncobran? - ljubazno će gostioničar.
- Ne, hvala, imam sunčane naočale.
- A da ne bi možda lepezicu? - zapjevucka gazda.
- Ne, hvala, klima uređaj vam sjajno radi.
- Da se ti nisi slučajno ovamo preselio? - zagrcne se gostioničar.
Lupnem ga po leđima i smiješeći se odvratim:
- Ah, ne, ostajem samo tri dana. Znate onu: Svakoga gosta tri dana dosta!
Gostioničar zahripa i sruši se kao klada. Krasno! Sad se mogu i kladiti.
- Fućkaš takvu gostionicu! - dobaci jedan gost.
Odbacim mu i zafućkam. Zgodno mjesto! Možda ostanem ovdje i dulje od tri dana.

O političkoj situaciji


- Današnja politička situacija u svijetu...
- Joj, pusti politiku, Ivek!
- Samo sam htio reći da je današnja politička situacija u svijetu...
- Ne slušam, ne slušam...
- Ma pusti me da dovršim, Janice! Današnja politička situacija....
- Ne čujem, ne čujem!
- Janica, makni ruke s ušiju, molim te!
- Neću!
- Ali ja uopće nemam namjeru govoriti o politici.
- Zbiljam?
- Ne! Pusti me da dovršim rečenicu pa ćeš vidjeti.
- Dobro, ali samo jednu!
- Današnja je situacija u svijetu tako komplicirana da se, imajući u vidu globalne trendove, a s obzirom na implikacije...
- Ivek, kaj je to sve jedna rečenica?
- Nisi me pustila da dovršim, je li? A obećala si!
- Pa kad je to ni rečenica neg trakavica!
- A što mogu kad političari tako govore!
- Ne buš valjda i ti teral politiku kak moj japa?
- Janice, pa politika je muški posao.
- I nogomet pa ta kaj?
- I nogomet je muški posao, jasno!
- I krčma, je li?
- Pa ne idem ja u krčmu, Janice!
- Još ne, ali tak kak si počel – politika, nogomet – brzo bu došla i krčma na red, pak onda pijan za plotom...
- A ako pustim politiku – a u krčmu ionako ne idem – može mi ostati nogomet?
- Naj ti bu!
- Vidiš, kvalifikacije za svjetski nogometni kup...
- Ivek, naj mi zameriti, moram doma.
- Zašto, Janice?
- Vidiš, današnja situacija u maminoj kuhinji tako je komplicirana da, globalno gledajući, svi trendovi...
- Janice, nije ti dobro?
- Si se zblaznul, ha? Sad vidiš kak to zgledi kad ti meni pripovedaš o politiki.

O pametnom i pametnijem


- Što misliš, Janice, tko je pametniji: Sunce ili Mjesec?
- Sunce!
- Zašto?
- Zato što zna grijati i svijetliti, a Mjesec samo svijetli.
- Za Sunce si pogodila, ali za Mjesec nisi. Znaš li ti da Mjesec uopće ne svijetli?
- Kak ne? Neki put se zbudim po noći kak bulji u mene kroz prozor.
- Da, ali to nije njegova svjetlost. On ti samo odsajuje Sunčevu svjetlost. Da nema Sunca, Mjesec bi bio sasvim mračan i uopće ga ne bi vidjela na nebu.
- Ni polovicu?
- Ni polovicu!
- Ni onaj frtaljček?
- Ne, ni onaj tanki srp!
- Ivek, pak je onda Mesec čistam niškoristi?
- Nije baš tako! Kad ga obasja Sunce, onda i on svijetli. A kad svijetli, onda se Jurin tata ne mora s baterijom vraćati kući iz druge smjene u tvornici. Voliš li ti Mjesec, Janice?
- Volim.
- Evo, nacrtao sam ti jedan.
- Joj, izgleda kak pravi! Fala, Ivek! Bum si ga obesila na zid da mi svetli kad se vani navlečeju oblaki.

O novom traktoru


- Janice, hoćeš li da te provezem u svojem novom traktoru?
- Pa ti nemaš novi traktor, Ivek!
- Nemam, ali ću ga imati. Zamisli da ga sada imam. Hoćeš li da te provezem u svojem novom traktoru?
- A kakve je boje?
- Zelene!
- Zašto si kupio zeleni traktor kad znaš da ja volim crvenu boju?
- Kad su sve crvene prodali!
- Pa kaj?! Bi sutra dobili crvene.
- Ali ja sam te htio danas provesti selom!
- Pak onda dobro.
- Ne ljutiš se više što sam kupio zeleni traktor?
- Još se malo ljutim.
- Ali sam ti zato kupio crveni rubac da ne dobiješ upalu ušiju kad budemo jurili sto na sat kroz selo.
- Joj, Ivek, a ima rubac bele točkice?
- Naravno da ima!
- Sad se više niš ne ljutim, makar znam da si baš štel kupiti zelenoga traktora. Je istina?
- Istina je.
- Pa naj ti bu kad tak voliš zelenu boju! Glavno je da ja imam crveni rubac.

O obrazovnom programu


- Janiceee!
- Kaj jeeee?
- Dođi malo u moje dvorišteeee!
- Nemreeeeem! Gulim krumpireeee!
- Ma samo maloooo!
- A zakaj!
- Da ti kažem nešto što sam čuo na obrazovnom programu.
- No, pak reeeečiii!
- Za televizijsku frizerku moraš ići u školu 4 godine, i još 4 godine i još 4 godine.
- Tak duuuugo?
- Ahaaa!
- A za spikericuuuu?
- 4 plus 4 plus 4 plus 4 godine.
- Bum si još progruntala, Ivek!
- Dobrooo!

O špilji s bačvama


- Uđem u špilju, upalim svjetlo...
- Kakvo svjetlo u špilji?
- Električno!
- Zbiljam? Sem naveke mislila da je v špiljama kmica.
- Pa kako bih u mraku našao Aladinovu svjetiljku, Janice?
- Imaš praf!
- Dakle, uđem u špilju...
- Si pozabil reči: «Se zname, otpri se!»
- Zašto bih rekao: «Sezame, otvori se!», kad je bila otvorena?
- Aha! Hajduki su pozabili reči: "Se zname, zapri se!"
- Janice, ne kaže se "Sezname" nego "Sezame".
- Zbiljam? Onaj Ali Babac je štel sve za se?
- Kako to misliš, Janice?
- Pad kad je rekel: "Se za me!"
- Nije on mislio reći da je sve za njega, nego se špilja zvala «Sezam».
- Baš bedasto ime! A ja sam mislila da su hajduki rekli: Se zname, naj se ti, špilja, niš držati zaprta, zname mi da nutri ima penez, pak se ti lepo otpri da mi to zememo.
- Janice, ti mene stalno prekidaš. Jesi li zapamtila da se špilja zvala "Sezam"?
- Kak da ne! Si mi to trebali predi reči. Imam ja žemlju sa sezamom.
- Gdje?
- V žepu. Hoćeš malo?
- Pa kad već nudiš, možeš mi dati pola.
- Pol?
- Može i cijelu!
- Dobro, na ti pol, ali ti buš meni dal pol penez iz špilje.
- Janice, kaže se "izvoli pola", a ne "na ti pol"!
- Izvoli pola, a ti buš meni dal pol penez iz špilje.
- Dat ću ti pola čim nađem Alibabinu špilju.
- Pak si rekel da si je našel?
- Jesam, ali nije bili Alibabina.
- Kak znaš?
- Unutra su bile samo bačve.
- Baš kak v podrumu suseda Miškeca!
- Aha! Čak je i susjed Miškec ležao na podu kraj jedne bačve.

O mravima


- Idu mravi jedan za drugim, jedan za drugim, jedan za drugim….
- Valjda: Drugi za prvim, treći za drugim…
- Može! Idu mravi drugi za prvim, treći za drugim, četvrti za trećim….
- Koliko ih ima, Ivek?
- … peti za četvrtim, šesti za petim…
- Koliko ih ima, Ivek?
- Zašto me prekidaš, Janica? Sad moram sve ispočetka: Idu mravi drugi za prvim…
- A kamo idu?
- Mogla si ih ti pitati dok sam ih ja brojao! Sad su ušli u rupu na zidu i više nikada nećemo doznati ni koliko ih je ni kamo idu.
- Aha, sada sigurno čuče u rupi i smiju se što su nas prešli.
- E, meni se neće smijati: Bilo ih je dvadeset.
- Ni meni se neće smijati: Išli su u kino.
- Janice, čini mi se da čujem nekakvo hihotanje iz rupe.
- Izvadi žvaku iz usta, Ivek! Taaako! Neka sada hihoću do mile volje!
- Ha, ha, dok odlijepe žvaku s ulaza, sigurno će zakasniti u kino.

O piramidama


- Ovaj me plast jako podsjeća na jednu građevinu u Egiptu.
- Na piramidu?
- Hm, zar si čula za piramidu, Janice?
- Koju? Keopsovu, Mikerinovu ili Kefrenovu?
- Janice, nekako si mi čudna danas.
- To je zato što sam si napravila frizuru kao Kleopatra.
- Janice, odakle ti znaš za Kleopatru?
- Rekao mi je Julije.
- Koji Julije, Janice?
- Onaj koji je jutros bacao kocke preko našeg potoka.
- Zar si zaboravila da ne smiješ razgovarati s nepoznatim ljudima, Janice?
- Nisam, Ivek. Em on ni nepoznati. To ti je praf za praf naš Marjanček-bedaček koji hoče da ga zoveju Julije. Ni mi baš jasno zakaj, Ivek.
- Janice, pazi kako govoriš! I obećaj mi da više nećeš razgovarati s Julijem Marjančekom.
- Joj, Ivek, pak on tak i tak svake prestupne dojde doma. On ti živi v Rimu.
- Da se Julije Marjanček slučajno ne zove Cezar, Janice?
- Kak si pogodil, Ivek? Je, zove se Marjanček Bardek Julije Cezar.

O dućanu i sladoledu


- Janice, ideš sa mnom u dućan?
- Idem!
- Ali moraš me pitati: Što trebaš kupiti?
- Što trebaš kupiti, Ivek?
- Zaboravio sam.
- A imaš kune?
- Nemam.
- E, da imaš kune, ja bih odmah znala što trebaš kupiti.
- Što?
- Sladoled!
- Da, da, sad sam se sjetio. To trebam kupiti. Idemo u dućan!
- Ali nemaš novaca!
- Da, da, to mi je i mama rekla.

O mačjim godinama


- Janice, koliko godina ima tvoja mačka?
- Tri i frtal!
- Kako to tri i frtal? Pa nije to kruh da kupiš tri komada i jen frtal. A i ne kaže se "frtal" nego "četvrt".
- Onda ima tri leta i pol metra.
- Ma ne može to tako! Može imati tri i pol godine.
- A gdo je još videl da se godina prepolavlja? Pa ni to jabuka da ide pol tebi – pol meni!
- Dobro! Tri godine i šest mjeseci.
- Ma kakvi su te meseci spopali, Ivek? Meseci su na nebu.
- Na nebu je samo jedan Mjesec, Janice!
- Kak jedan? Ima pol-mesec, frtal-mesec, okrugli-mesec, pa malo zgrickani mesec, pa onaj čistam žgoljavi i sprčeni…
- Janice, Janice, danas te više neću ništa učiti. Sve ti se izmiješalo u glavi.

O blatnom dvorištu i popločenom dvorištu


- Janice, je li u tvom dvorištu noćas padala kiša?
- Je!
- Kod tebe sigurno nema blata.
- Nema. Mi imamo pločice u dvorištu. Ali kad padne kiša, moja se mama svaki put posklizne i kaže nešto što se ne smije govoriti.
- A moj tata kaže ono što se ne smije govoriti kad ugazi u blato i mora sa zamazanim cipelama u tvornicu.
- Čudno, i oni koji imaju pločice i oni koji imaju blato u dvorištu govore ono što se ne smije govoriti.
- Mislim da je najbolje uopće ne imati dvorište.
- A gdje bi se onda kupale tvoje patkice? Morale bi ići u veliku baru na kraj sela. A gledaj ih sada poslije kiše: svaka ima svoju vlastitu malu baricu u kojoj se može brčkati do mile volje.

O astronautima


- Janice, Janice, bi li se ti ljutila da ne postanem astronaut?
- Pa, ne bi…
- Ali onda ti ne bih mogao donijeti one zvjezdice iz Velikog medvjeda.
- Nema veze!
- I ne bi stajala kraj mene kad bi mi predsjednik dao orden i kad bi mi svi ministri čestitali.
- Pa kaj onda!
- I ne bi se sa mnom vozila u Mercedesu kraj Jurine kuće.
- Kaj me briga za Juru!
- Janice, ti zapravo nikada nisi ni htjela da ja postanem astronaut, je li?
- Kak si pogodil? Sem furt bila v strahu da ne buš znal raketlina hititi v rikverc pak se nigdar ne buš vrnul doma.

O Janici-štokavici


- Što bi htjela da te danas naučim, Janice?
- Kaj god hoćeš!
- Ne kaže se "kaj", nego "što"! Zar ti to moram svaki dan govoriti?
- Ali i na televiziji neki put veliju "kaj" pak mogu i ja neki put…
- No, dobro, neki put možeš. A s mamom i tatom čak možeš uvijek.
- I s Jurom? Ne volim kad se dere po selu: "Janica-štokavica!"
- Dobro, možeš i s Jurom govoriti "kaj", ali vidjet će on kad ti jednoga dana postaneš frizerka, i to televizijska frizerka.
- Ivek, mogu te nešto pitati?
- Možeš, Janice! Pa kako ćeš nešto naučiti ako me ništa ne pitaš?!
- Gle! Kad ja budem televizijska frizerka, reći ću Juri: "Ha, što sad misliš?" A Jura će mi sigurno opet reći: "Janica-štokavica", jer on ne zna ništa drugo reći. Što da mu odgovorim?
- Ako bude prost i kaže ti "Janica-štokavica", onda jedanput i ti možeš biti prosta i reći mu: "Jurec-kajkavec!" To će ga sigurno naučiti pameti.

O komarcima


- Što misliš, Janice, koliko u zraku ima komaraca?
- Sigurno sto pedeset šest!
- Zamisli da te svaki od njih pikne! Imala bi sto pedeset šest pikica po tijelu i svi bi mislili da imaš ospice.
- Ja sam već imala ospice i svi su mislili da su me ispikali komarci.
- I ja sam to mislio dok nisam od tebe dobio ospice. A zamisli da te svih sto pedeset šest komaraca pikne u desni palac?
- Zašto baš u desni?
- Pa, može i u lijevi.
- A što ti imaš protiv mojih palčeva?
- Ljuti me što si namazala nokte crvenim flomasterom.
- E, da znaš, više ti nikada neću posuditi svoj crveni flomaster!
- Nema veze! Ionako više ne piše. I reci tati da odvede praščiće veterinaru. Svi imaju ospice.

O Africi i Sjevernom polu


- Zamisli da jednoga dana odem u Afriku i vratim se crn kao crnac!
- A ja odem na Sjeverni pol i vratim se bijela kao ledena santa.
- To ne može biti!
- Onda kao snježna kraljica.
- To već može! Baš ćemo biti krasan par: ja crni kralj, a ti snježna kraljica. Imat ćemo bijelog princa i crnu princezu.
- A dok se mi budemo igrali, čuvat će ih vjerni sjeverni medvjed i odani nosorog.
- A zašto ih ne bi čuvao Arf?
- Zato što je Arf najobičniji pas.
- Nemoj ti vrijeđati moga Arfa! On je jači i od vjernoga sjevernog medvjeda i od odanog nosoroga.
- Dobro, neka ih onda čuva Arf, a vjerni sjeverni medvjed i odani nosorog čuvat će Arfa.
- Može, ali samo po noći, jer se Arf boji mraka. Po danu je hrabar kao lav i opasno laje na poštara.
- A ja sam mislila da to ti laješ.
- Pa što mogu kad Arf uvijek spava kad prolazi poštar!

O raketama


- Janice, znaš li ti što su to rakete?
- Znam.
- A znaš li da su rakete brže i od formule jedan?
- Znam.
- A reci mi onda što ne znaš da te ja naučim.
- Ne znam kako rakete zakoče u zraku kad nemaju kotače i ne voze po cesti.
- Rakete ti uopće ne koče, Janice. Lete dok astronautima ne dosadi, a onda padnu u more.
- A kad bi astronauti htjeli zauvijek ostati u zraku?
- E, to ne može. U raketu ne stane toliko hrane.
- Ali raketa je jako velika!
- Velika je, ali u njoj ima i drugih stvari, a ne samo frižideri s hranom.
- A što još ima u raketi, Ivek?
- Ima 6 televizora: za svakog astronauta po jedan i još za svakog po jedan rezervni ako se onaj prvi pokvari. U raketi je i igralište za nogomet.
- Igralište za nogomet?
- Ne za onaj pravi, nego za mali nogomet.
- Bolje bi bilo da su na to igralište smjestili frižidere.
- Na igralištu ima i jedan frižider, ali samo za sokove kad astronauti ožedne. A svaki astronaut ima dva frižidera s hranom. Kad jednog isprazni, baci ga kroz prozor. Onda pojede sve iz drugog pa baci i njega van.
- Ti Amerikanci zbilja imaju puno penez, Ivek. Frižideri sigurno koštaju petsto dvadeset tristo osamsto kuna.
- Još više, Janice! Još puno više! Trideset petsto milijuna kuna! To ti nisu obični frižideri kakvi se prodaju u našem dućanu, nego svemirski frižideri koji ti se stručno zovu astrohladnjaci.
- I sve ih bace kad pojedu hranu iz njih?
- Aha! I onda cijeli dan igraju mali nogomet, i onda popiju sve sokove iz frižidera sa sokovima pa i njega bace kroz prozor, i onda ubace raketu u rikverc i padnu u more.
- A ti frižideri koje su bacili iz rakete sigurno su se razbili kad su pali.
- U milijune stotinu milijarda komadića!
- Znaš, Ivek, kad nam je ono led potukel krastavce, to je sigurno bio led iz tih astrohladnjaka.
- Ma ti ništa ne znaš, Janice! Kako bi led iz tih frižidera mogao pasti u tvoj vrt kad su frižideri pali u more?
- Ah, sada znam zašto se jedno more zove ledeno more. U to more padaju frižideri iz raketa.