< | srpanj, 2017 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | |||||
3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |
10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 |
17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 |
24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
31 |
Jutros preporukica za odlazak u kino (po mogućnosti klimatizirano). Daje se na znanje svim zaljubljenicima u žanr - Nolan je snimio jedan od boljih povijesno-ratnih filmova. (Kojeg, ako se već gleda - preporučujem gledati na velikom platnu, sve drugo bilo bi zakidanje filma i umanjeni doživljaj.) Vjerujem da će "Dunkirk" mnoge, zbog teme II.svj.rata (konkretna priča bi trebala biti poznata iz školskih klupa) i mjesta radnje (pješčana plaža), neizbježno asocirati na britansku verziju Spielbergovog „Saving Private Ryan / Spašavanje vojnika Ryana“ (i/li seriju „Band of Brothers / Združena braća“). A osobno bih zapazila da je, iako dijele sličnosti, Nolanov rukopis već prepoznatljivo drugačiji, on ne daje mjesta predahu i sklon je skokovitom a ne linearnom pristupu. "Dunkirk" dakle u redu velikih (anti)ratnih filmova, već spomenutog Spielberga, a na tragu remek-djela Malicka („The Thin Red Line / Tanka crvena linija“), Coppole („Full Metal Jacket“) ili Kubricka („Paths of Glory / Staze slave“ i „Apocalypse Now / Apokalipsa danas“). |
Ante Tomić: Valja upamtiti 18. srpnja 2017., na taj historijski datum zapravo je umrla Republika Hrvatska. Ali nije ipak sve crno Prosvjed 'Split gori' u ponedjeljak na Zapadnoj obali nasuprot Banovine!"Bila je to prilika u kojoj nam se neočekivano otkrilo kakvi sociopati, kakvi bezosjećajni tipovi upravljaju državom. Istina, i prije smo znali da su nam političari šupci, ali katastofalni je splitski požar do jučer nezamislivo podigao letvicu hrvatske političke šupačnosti. Ono što se u utorak u nas dogodilo još će se desetljećima izučavati na kongresima šupkologa. Najveći svjetski šupkološki autoriteti analizirat će slučaj Vladina aviona koji je, zum zum zum zum, kao kakva vrijedna pčelica zujao gore i dolje između Salzburga, Zagreba i Splita, i sjajnih crnih limuzina koje su sirenama i plavim i crvenim svjetlima rastjerivale građanstvo, prevozeći državni vrh do Mosora, gdje su vatrogasci u fići i nogometni navijači u japankama deset hiljada kvadratnih kilometara zapaljene borove šume, makije i niskog raslinja gasili brezovim metlama i plavim gumenim crijevom za zalijevanje povrtnjaka. I još su se premijer, ministar obrane i predsjednica putem nekako uspjeli zapičkarati, a da požar vjerojatno nisu dobro ni pogledali. Ako su i pogledali, zbunio ih je prizor: toliko žerave, a nigdje gradela. Bila je to zaista osobita zgoda u kojoj se do kraja razotkrila jedna glupa, disfunkcionalna, promašena država, u kojoj su baš sve općinske vlasti, u baš svim vukojebinama na namještenim natječajima kupili nekakve moćne Volkswagen Passate i Škode Superb s grijanim sicevima i nisu uopće nisu primjećivali ili nalazili neobičnim da njihova lokalna vatrogasna jedinica gura rasklimanog Tamića da upali. Valja upamtiti datum, toga historijskoga 18. srpnja 2017. zapravo je umrla Republika Hrvatska. Od čitave države, strukture, sustava i aparata načinjenog da služi i štiti građane, nije ostalo ništa, jedino gomila sebičnih i samodopadnih šupaka koji bi za dvije devizne dnevnice rođenu mater prodali. Nije ipak sve crno i sprženo..." 'Split gori!' Facebook: |
ironic art by M.Blejz |
Dojava o piromanima u sivom Mercedesu bila je lažna: "Spreman sam snositi posljedice" Izuzetno visoke temperature, suša - višemjesečni izostanak kiše, tlo (raslinje) suho i zapaljivo poput baruta, olujni i orkanski vjetar (vruća bura s efektom fena), 27 godina sustavne nebrige o šumama i kao rezultat zapostavljanje protupožarne infrastrukture i putova, multifaktorno zapuštanje poljoprivrednih površina, obrastanje gustom makijom i šumom visoko zapaljivog bora, uz istovremeno nekontrolirano širenje naselja na istom prostoru (legalnih i divljih, stambenih i iznajmljivačko-apartmanskih) zajedno sa mrežom električnih vodova (iskrenje) i ljudskim faktorom višedesetljetno-zapuštene protupožarne kulture (neodgovornost u rasponu od čikova, preko roštilja do pirotehnike i gomilanja nezbrinutog otpada) te na koncu nefunkcioniranje sustava, zastarjelost, manjkavost, sustavna državna aljkavost i neulaganje u protupožarnu edukaciju građana i profesionalnu vatrogasnu opremu, zaštitu, infrastrukturu i ljudstvo. Ali nema majci, mit o Piromanu i dalje neiskorjenjiv i redovit baš pri svakom požaru. Jer lakše je pojednostavniti, isključiti mozak i paranoično pokrenuti hajku zazivajući linč izmišljenog nevidljivog neprijatelja i dežurnog krivca u jednoj osobi (pa još po mogućnosti nadodati da sigurno nije Naš i da Oni to sigurno namjerno) - umjesto hvatanja u koštac sa povelikim skupom golih, nesretnih i ružnih autohtonih činjenica koje garantiraju katastrofu te odlučnog traženja nemalog broja odgovornih za propuste/njih (i suočavanja sa direktnom i/li indirektnom suodgovornošću za iste). |
Jurica Pavičić: Kako je HRT, ta utvrda patriotske košer kulture, pokazao da je red nebitan "To je zapravo prava priča o “ideološkim” bitkama oko HAVC-a. Zaboravite Zoricu Gregurić, branitelje, Dvor na Uni i slične trice. Rat oko HAVC-a zapravo se svodio na nastojanje da se “demontira” sustav, zato što tamo gdje postoji sustav nema diskrecijske moći Vladara, a tamo gdje nema nje, nema ni prostora za muljanje i korupciju. Projekt “demontaže” kinematografije od početka je bio suštinski materijalno motiviran, poveli su ga i potpirivali oni kojima red nije odgovarao, a izvješće NO-a HRT-a pokazuje i zašto nije. U međuvremenu, taj projekt demontaže sad se uspješno privodi kraj. Oni koji su se trudili u film zavesti red, za nagradu će od ministrice Obuljen Koržinek dobiti novi zakon kojim se Audiovizualni centar podvrgava izravnije izvršnoj politici. Oni koji su zazviždali upozoravajući na kriminal na televiziji, umjesto respekta su dobili smjenjivanje. I to je trenutak kad ovo o čemu pišem prestaje biti samo filmska ili televizijska tema, a postaje suštinski politička tema. U ovom trenutku, naime, Vlada Andreja Plenkovića istodobno radi dvije stvari. S jedne strane smjenjuje ljude iz NO-a koji su upozorili na sramotno poslovanje javnog servisa, a s druge priprema zakon kojim će neposlušnu kinematografiju čvršće podvrgnuti utjecaju izvršne vlasti - dakle, za mali je ili veliki korak učiniti sličnijom HRT-u." Nemoj tako Jurice, tko kaže da red nije bitan, krimosi su se eto sasvim uredno pobrinuli napuniti vlastite džepove. |
Boris Dežulović: U glib i druge vijesti "I ja bih, da kojim nesretnim slučajem danas u školi predajem hrvatsku književnost, djeci za obaveznu lektiru davao 24sata, Story i crnu kroniku Večernjaka. Vjenceslav Novak, Ante Kovačić, Miroslav Krleža, U registraturi, U glib, U agoniji, Posljednji Stipančići, Gospoda Glembajevi, ispisuje se pred našom djecom sumoran i siv početak dvadesetog stoljeća u realnom vremenu, u NewsFeedu na zaslonu mobitela, pa čak i doslovno prepisan iz školske lektire, da bi djeca valjda lakše razumjela. Poput, primjerice, Novakove pripovijesti o stipendiji za kćerku gradonačelnika Opare, ili Krležinih Glembajevih, koje jednom čitamo kao živu dramu o propasti Ivice Glembaja Todorića i dinastije iz Kulmerovih dvora, a drugi put kao živu dramu o, štajaznam, Tomislavu Glembaju Horvatinčiću, klajnburškom skorojeviću što bijesnim automobilima i jahtama nekažnjeno gazi preko onih mitoloških malih, običnih ljudi. Hrvatske su suvremene pripovijetke i socijalne teme zapanjujuće stoljetne, svijet je današnjih školaraca cijeli od crvljivih bidermajer i empir komoda, gospode načelnika, bankara, prelata, biskupa, velikih župana, komordinara i illustrisimusa, plemenitaških gospođa, pijanih oficira, barunica i njihovih lakeja i guvernanti, a Vjenceslav Novak – baš kao i Kovačić i Krleža, ili Josip Kozarac, Eugen Kumičić, Ksaver Šandor i ostali demoni školskih lektira – funkcionira u njemu kao reporter formata Provjereno Nove TV." „Jedno veličanstveno ljudsko stoljeće, najmračnije i najsvjetlije od svih dvadeset i onih dvadeset prije, Hrvatima je prošlo u zalud, zamet i zakurac, potrošili su ga na koncu cijeloga na mise zadušnice, i 2017. se zatekli na početku, u glibu i drugim pripovijetkama, kao što su se tamo – u glibu i drugim pripovijetkama – nalazili oduvijek, svaki se put između dva oduvijeka nejasno nadajući da je ta zla, sumorna historija daleko iza njih, u dosadnoj, plošnoj školskoj lektiri o zlim bogatašima i nesretnim siromasima.“ Komentar Viktora Ivančića: Spašavanje bojnika Thompsona "GADNA stvar su autorska prava. Croatia Records, diskografska kuća Marka Perkovića Thompsona, zatražila je nedavno od YouTubea da ukloni snimku što ju je na taj servis postavio portal Index.hr, a na kojoj prvo hrvatsko domoljubno grlo izvodi pjesmu "Jasenovac i Gradiška Stara"." "Zanimljivo je, međutim, da se Croatia Records u svome prigovoru pozvala na autorska prava – tvrdeći, drugim riječima, da spomenuti uglazbljeni stihovi pripadaju toj izdavačkoj kući i da ih portal Index neovlašteno koristi i distribuira – pa je, nakon uklanjanja spornoga videa sa servisa, na YouTubeu osvanulo odgovarajuće i nedvosmisleno obrazloženje: "This video is no longer available due to copyright by Croatia Records." Čak i za tradicionalno okrutne hrvatske prilike bilo je to kardinalno otkriće: da najveća nacionalna glazbena kompanija polaže autorska prava na ustaški pjesmuljak u kojemu marširaju i kolju "Maksovi mesari" i "crnci Jure Francetića", gdje se šalje "pozdrav Anti Paveliću", a Neretva moli da, nakon što je "u Čapljini" obavljeno masovno smaknuće, "nosi Srbe plavome Jadranu".“ „Prizor u osnovnim konturama umnogome nalikuje onome od prije dvadeset i jednu godinu, kada je tadašnji hrvatski predsjednik Franjo Tuđman, preko državnoga odvjetnika, podigao optužnicu protiv ovoga potpisnika i njegova redakcijskog kolege uz inkriminaciju da smo ga usporedili s Franciscom Francom, iako smo u svojim tekstovima – a kasnije i na sudu – iscrpno citirali laude što ih je Tuđman javno udjeljivao Francu, ističući ga kao uzora dok je izlagao svoju ingenioznu ideju o "zajedničkoj spomen-grobnici" u Jasenovcu. Tuđman je, elem, smatrao kako ima puno moralno i zakonsko pravo da javno veliča fašističkoga diktatora, a da pritom – pod prijetnjom sudske kazne – nitko nema pravo blatiti "čast i ugled" državnika uspoređujući ga s fašističkim diktatorom, jednako kao što Thompson i njegova pretorijanska garda iz Croatia Recordsa drže da raspjevani domoljub ima pravo na koncertima glorificirati ustaške zločince i pozivati na klanja Srba, ali ga nitko ne smije prokazivati kao propagatora ustaških koljača. Nesporazum je, dakle, konstitutivne prirode. Takoreći državotvoran. Radi toga i obrana Marka Perkovića Thompsona nije bila prepuštena samo skromnim mogućnostima Croatia Recordsa. Nestašni je portal spornu snimku postavio na YouTube pod naslovom: "Index Plenkoviću i Kolindi poklanja spot: Thompson – Jasenovac i Gradiška Stara", ismijavajući tako njihove žustre reakcije nakon odluke mariborskih vlasti da zabrane koncert fašistički nastrojenog pjevača. Hrvatski premijer je, podsjetimo, tada izrazio zabrinutost i riješenost da ispita slučaj te zastrašujuće cenzure i narušenih međudržavnih odnosa, dok je hrvatska predsjednica zaprepaštenje izložila kroz jednu od svojih odurnijih floskula: da, koliko je njoj poznato, "glazba zbližava ljude", pa je, eto, ne treba zabranjivati.“ „Croatia Records je, razumije se, mogla zatražiti od YouTubea da snimku s ustaškom poskočicom ukloni zbog toga što se njome širi govor mržnje i potiče šovinistička histerija, pa bi videoservis to promptno učinio i zabranu proglasio trajnom, ali time bi nacionalna muzička kuća neoprostivo diskreditirala "jednog od naših najuspješnijih izvođača", a onda i vlastite estradno-političke temelje.“ „Zavrzlama oko nemogućnosti njihova formaliziranja – naime: usvajanje thompsonovske hipokrizije kao općeg načela – zna se reflektirati na kompletno državno stanje. Ustaški poklič "Za dom spremni" što je i dalje uklesan na ploči usred Jasenovca, primjerice, sasvim lijepo predočava modus vivendi ovdašnje državotvorne ideje, dostojanstvenu traumu koja ne gubi na intenzitetu i sretno stremi ka vječnosti: Hrvatska neće da joj pripisuju svinjarije koje ona hoće da radi! Hrvatska ne želi da je smatraju onakvom kakva ona želi biti!“ |
Jelena Tešija: Kiretaže bez anestezije, žene bez adekvatne zdravstvene skrbi KAD JAVNO ZDRAVSTVO PROPADA „Prošli je tjedan jedna žena opisala Vladi RH i ministru zdravstva na Facebooku svoje iskustvo s kiretažom 'na živo' i pozvala sugrađane/ke na potpisivanje peticije za odobravanje korištenja anestezije za postupak kiretaže u hitnoj ambulanti Klinike za ženske bolesti, tzv. Petrovoj bolnici. Objava je postala viralna, s preko 11 tisuća lajkova (reakcija), 700 dijeljenja i 800 komentara. Iz komentara je jasno da se radi o praksi koja se ne odvija samo u Petrovoj, već i u drugim bolnicama u Hrvatskoj te da sve skupa upućuje na propadanje javnog zdravstva i problematičan pristup reproduktivnom zdravlju žena u Hrvatskoj.“ „Komentari ispod teksta Marije Dadić i drugdje upućuju na rasprostranjenost prakse obavljanja kiretaže bez anestezije zadnjih godina pa ostaje nejasno o kakvoj se to novoj odredbi radi. Čini se da se kiretaže bez anestezije provode godinama proizvoljno. Kako će vam biti izvršen postupak kiretaže varira, očito, od bolnice do bolnice, od liječnika/ce do liječnika/ce i od smjene do smjene.“ „Primjer postupka kiretaže bez anestezije još je jedan u nizu primjera problematičnog odnosa liječnika_ca prema reproduktivnom zdravlju žena i problema sustava javnog zdravstva koji odlučuje sve više štedjeti na zdravlju žena i time ga direktno ugrožavati.“ Sadistička praksa koja nažalost prethodi i nadilazi probleme zdravstva na izdisaju i novog mu koncepta kapitalističkog profiterstva. Odnos prema ženama kao pukim inkubatorima, tijelima za proizvodnju, odnosno, rasplodnim kravama koje su dužne šutke trpjeti (bol, poniženje, neljudski odnos, mučenje), nije prisutan od jučer. Poznate su horor priče generacija naših majki (o bakama da ne govorimo) o često verbalno i fizički grubom, ponižavajućem i neljudskom tretmanu pri trudnoći i porodu te neprimjerenih opaski tipa "Šta se dereš, nisi se žalila kad si širila noge" (i još gorih), a da se istovremeno ne zna za slučaj da se na ijednog muškarca pri operaciji primjerice prostate otresalo sa "Nisi se žalio kad si jebao, zato sada trpi čupanje jaja na živo" uskraćujući mu anesteziju i/li analgetike. Problematičan pristup (neljudski tretman) reproduktivnom zdravlju žena samo je odraz onog općeproblematičnog pristupa (neljudskog tretmana) mizoginog patrijarhata ženama / "drugotnima" (ovdje još nadograđenog lešinarstvom i bešćutnošću grabežnog kapitalizma). |
Kako si to mogla učiniti? A tek jučer su se ta djeca skupa igrala obogaćena novim društvom i prijateljstvom, spontanim i iskrenim kakva samo dječja prijateljstva mogu biti, sunčana i vedra. Nepoznavanje jezika nije im predstavljalo nikakvu prepreku, među njima je kružila lopta, cika i smijeh, otvorenost, bezuvjetno prihvaćanje, entuzijazam, znatiželja, razgovor veselja, ruku, nogu i želje za igrom, univerzalni jezik kojim sva djeca svijeta međusobno u času progovore i komuniciraju s lakoćom. A danas taj mali braco i seka, novopridošlice u ovo susjedstvo, kao tužni smeđi ptići krupnih tamnih očiju tiho sjede stisnuti jedno uz drugo na stepeništu svoga iznajmljenog stana, nijemo i željno gledaju u njenom pravcu ne usuđujući se stupiti u dvorište. Dok s drugog kraja dvorišta jednako tužno, nijemo i željno kontakta, prema njima i očima i ručicama poseže tvoja osamljena plavokosa curica, da joj dlanovi sve puni energije i potrebe za igrom nezaposleno igraju oko ljetne haljinice, ali ne usuđujući se kročiti ma i korak u njihovom pravcu. A još sinoć dok je susjeda njihovoj majci nosila kesu sa pomama, paprikama i kukumarima iz svoga vrta i na mote toj tihoj ženi koja ne zna ni riječi hrvatskog poželjela dobrodošlicu a ova joj jednako i od srca zahvaljivala na svom jeziku, ti si joj ispod glasa dobacila da ih (njih?) ne navikava na to i da tebi smeta njihova (?) buka u tvom dvorištu i da nećeš dati svojoj maloj da se s njima igra. I danas, među njima, tom nevinom i nedužnom djecom, nevidljivi je zid kojega si ti podigla, toliko glomazan da bolno bode u oči. Toliko je kiklopski monolitan da je posred dvorišta usisao zrak kao vakuum, kao golema crna rupa, i u njemu je nestalo sve dobro i lijepo i pametno što se u dječjoj igri jučer izrodilo. Zašto si učinila takvo zlo toj djeci? I nije riječ samo o ovo dvoje krupnookih, već i o zlu koje si ujedno nanijela i vlastitoj curici. Čemu to učiš vlastito dijete? Da od malena pravi razliku i drugačije smatra nedostojnima druženja, manje vrijednima, zabranjenima iz iracionalnih razloga koje bilo koje dijete nezatrovano predrasudama niti vidi niti može dokučiti? Što uopće može ispraviti ovu neopisivu gadost i štetu koju si svjesno počinila? Kako? Tko i što toj djeci može vratiti ono što si im iz sebičnih, odvratnih i primitivnih razloga otela? Bojim se nitko, bojim se ništa. Ipak, iako ovu štetu popraviti ne može, susjeda je i večeras pošla u vrt nabrati pomidore sve razmišljajući da toj djeci ponudi da ih sutra odveze na more. |
Komentar Branka Mijića: Heroj među zločincima "Ima u ovoj zemlji još živih koji pamte Josipa Reihl-Kira i koji bi mogli reći zašto je morao umrijeti, baš kao što bi i poneki grobak, koje državni vrh ne zaboravlja i ne zaobilazi kada su vijenci i počasti u pitanju, mogao nešto dometnuti. U stvari o ubojstvu Josipa Reihl-Kira na početku tog ratnog ljeta 1991. godine sve se zna, i tko, i kako, i zašto. Ali je strah od istine za još uvijek žive i one koji misle zauvijek uzorito živjeti u povijesti toliko velik, da je zabranjeno svako sjećanje na njega, a kamo li odavanje bilo kakve počasti." Viktor Ivančić: Zloguki porok "Treba li ja da vas na to podsjećam, braćo Hrvati: sve što ste dosad simboličkim putem projicirali u vječnost – otišlo je u pičku materinu!" "Treba li ja da vas na to podsjećam: kada Hrvati po nekome ili nečemu nazovu aveniju, ulicu, trg ili aerodromsku zgradu, započinje muklo odbrojavanje i samo treba čekati moment kada će paklena naprava neumoljivo detonirati i otpraviti dotad neupitnu svetinju u propast." "Treba li ja da vas na to podsjećam: javna demonstracija ljubavi ovdje ima ulogu prijekoga suda s odgođenim izvršenjem kazne. Masovno obožavanje je emocionalna kulisa iza koje se kriju dželatska sjekira i konopac za vješanje. Koga Hrvati javno zagrle, pa ga krenu sakralizirati i za života pretvarati u spomeničku baštinu, sigurno je da će mu kad-tad zdrobiti kosti." |
ZAKON O KONCESIJAMA: Danas je Sabor omogućio novi krug velike pljačke Hrvatske! Sa riječi na (ne)djela. Prvo ukloniše poruku, a potom mrknuše i sadržaj."Dok je hrvatska javnost zabavljena odlukom arbitraže u graničnom sporu sa Slovenijom, Vlada Andreja Plenkovića u Sabor je vratila prije dvanaest dana povučeni Prijedlog Zakona o koncesijama. Podsjetimo, ovaj prijedlog zakona povučen je zbog protesta otočana organiziranih u inicijativu Pokret otoka, koji smatraju da će se na udaru naći jedno od rijetkih dobara kojima otočke lokalne zajednice raspolažu, a to su plaže." |