< | veljača, 2013 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | ||||
4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
25 | 26 | 27 | 28 |
Ok Kinezići, sad vi brojite do deset, a skrivamo se mi. Tehnološki vas šišamo već u startu. Čujte, mi smo za vas supersila, hrvatsku stealth raketnu fregatu nitko nikada nije vidio. I neće. |
Treći Oscar Daniel Day-Lewisa za glavnu mušku ulogu. Zasluženo, čovjek je ipak naj glumčina svoje generacije. Samo mala zamjerka Daniel, nisi pokazao nogu |
AAAAAAAAAA! Pa kako je to moguće?! Kako ste si to mogli dopustiti?! Dodjela Oscara je pred vratima, odbrojavaju se zadnji sati i minute do "najglamuroznije noći" svjetskog vašara taštine, a vi nemate što obući?! Samo bez panike, Mod-na kuća je tu Dugo sam se nad crtačkim stolom kreativno lomila između Pręt-a-portera i Haute couturea, razmišljajući što bi za večerašnji crveni tepih bilo prikladnije, ali zašto se uopće lomiti kad moj modni genij može objediniti svakodnevnu i visoku modu u jednom potezu? Ta što su Versace, Dior, Chanel, Lagerfeld ili Dolce&Gabbana naspram kuće Mod-e, apsolutno ništa! Vi, svjetske filmske zvijezde, danas imate jedinstvenu životnu priliku naprosto zasjati u mojim genijalnim kreacijama... Dakle, ako se proteklih mjesec dana kojim slučajem niste bavili holivudskim pitanjem života i smrti što obući za Oscare, ne brinite, tih fantastičnih unisex kreacija imam na lageru (na slici mrežasta linija Cher, za hrabrije)... ...cijena prava sitnica. |
HNS-a: Evo kako su podijeljene ulaznice za Srbiju! Rudanica je već sve rekla. Osim ilustracije s prijevodom, nemam što nadodati. |
Stao u obranu kolegice: "Osjećate li se bolje zato što engleski Ingrid Antičević Marinović nije dobar?" Facebook status Ivana Račana: I tako... Engleski jezik Ingrid Antičević u Europskom parlamentu je opći predmet sprdnje u Hrvatskoj. Neki dan me je Šeks u Saboru podsjetio na Marxa i opijum za mase. Skoro je to isto danas, kao zabava za mase. Osjećate li se bolje zato što engleski jezik hrvatske promatračice u EU parlamentu nije dobar? Osjećate li se bolje zato što je to sve što znate o njenom agnažmanu u EU parlamentu? Znate li što se uopće dešavalo u EU parlamentu, a odnosilo se na Hrvatsku? Zanima li vas? Danas je u Europskom parlamentu na odboru za Vanjsku politiku glasano o amandmanima na rezoluciju pod nazivom "2012 Comprehensive monitoring report on Croatia." Bilo je to drugo čitanje i zadnja dva tjedna su naši promatrači u EU parlamentu radili na tome. 62 amandmana su predložena. Tridesetak amandamana smo ocjenili lošim za Hrvatsku i zadnja dva tjedna radili na njihovoj izmjeni ili odbacivanju. Zajedno, svi hrvatski promatrači zajedno. Uvjeravali na hodnicima, agitirali na klubovima, uvjeravali na raznim sastancima kolege iz EU parlamenta da vide stvari i političke procese kako ih mi ocjenujemo. Rezultat glasanja danas je skoro potpuni uspjeh za Hrvatsku. Od tridesetak amandmana koje smo ocjenili spornima, samo su dva ostala u rezoluciji. Neću vas zamarati s detaljima, za njih nema prostora u našim medijima. Oni nisu zabava za mase, ti detalji gotovo nikog ne zanimaju. Kao uostalom ni sama cjelina. Kad sljedeći put budem predstavljao Hrvatsku na nekom međunarodnom skupu, bilo u Vijeću Europe ili negdje drugdje, neću se smijati kolegama iz svih djelova Europe koji natucaju Engleski toliko loše da teško i klopu naruče u restoranu. Uvjeravat ću ih sve da je Hrvatska zaslužila davno biti u EU, da smo naučili razlikovati bitno od nebitnoga, da tolerancija živi u našem društvu kao i razumjevanje različitosti. EU parlamentarci govore svojim jezikom na službenim sastancima i zasjedanjima, a od 1.7. će EU zastupnici iz Hrvatske govoriti svojim jezikom u EU parlamentu. Jes, jes, Ivane i Zoki, vi ste superheroji. Vi ste krvlju, znojem i suzama zaradili svoje skromne plaće. Vi preživljavate sa 2hilje mjesečno. Vi kao roblje rintate neplaćeno prekovremeno, stojite cijeli dan na kasi, prenosite robu iz skladišta, lopatate snijeg ispred Konzumovih supermarketa. Vi poniženi i osiromašeni kopate po kontejnerima europske administracije u potrazi za plastičnim bocama. Aha, baš. I poslije sve svoje bahatosti opet bahato tražite hvalospjeve za obavljanje onog što vam je posao i za što ste akćueli plaćeni. Gospodo, da ne bi možda i spomenik? Hau jes no. No kad nas već kao javnost docirajući prozivaš, odgovorit ću ti Ivane. Bar u svoje ime. Ne Ivane, ne osjećam se bolje zato što engleski jezik hrvatske promatračice u EU parlamentu nije dobar. Osjećam se loše. Ali ne osjećam se loše zbog tog njenog komično-lošeg engleskog jezika koji je bar na jedan dan nasmijao ovu naciju (i zbog kojeg se, baj d vej, samo ona treba osjećati loše). Jezik je u svemu još najmanja stavka i ti to jako dobro znaš, ali se praviš glup i puštaš moralističku maglu. Osobno se loše osjećam zbog činjenice da jedna hrvatska promatračica u EU parlamentu tom istom parlamentu bahato i neznalički popuje o nekakvoj potrebi vjerodostojnosti pred očima naroda ("Ljudi nam moraju vjerovati!", a pod "nam" je mislila na vas, političarske svete krave), dok istodobno vi hrvatski političari niste učinili apsolutno ništa da to povjerenje naroda, o kojem vaša kolegica baljezga na katastrofalnom engleskom - i zaslužite. Vi zapravo činite sve upravo suprotno tomu. Vi ste nesposobnjakovići koji se bahate svojim neznanjem, autistično nesvjesni gnjeva koji se u građanima ove zemlje gomila, dok zemlja tone. I to je, gospodo profesionalni demagozi, Ivane i kumpanijo, prvi i zadnji razlog zbog kojeg se, slušajući njen sjekirom nacijepani engleski, osjećam više nego loše. Pu! |
Tako što će se popiškiti na nas? Oznake: "vijesti" iz nesvijesti |
"Aflatoksini u Hrvatskoj nađeni u još četiri vrste mlijeka." Must ćemo prepelice. Tenk ju. |
Ha?! Harlem Shake. Da vidimo, pravila vele, prvo samo jedan lik pod nekakvom maskom ili kacigom vrti kukovima ili rukama dok ekipa oko njega miruje i naizgled ravnodušno gleda svoja posla, ali kada glazba izvrši prelaz - nastane sveopće ludilo, u kojem se i ostatak ekipe pridruži prvome u... u tome što već ovaj radi, ne znam kako to uopće nazvati, u što luđoj čagi, spontanom glupiranju? Videić traje samo 30 sekundi, uvijek na istu glazbu. Kombinacija flash moba, zajebancije, studentskog tulumarenja, masovne napaljenosti i... još nečega, zapravo, riječima prilično neopisivo, očima neobjašnjivo. Na opustošenom YouTubeu postoji već tisuće verzija, sve jedna luđa od druge, sad ih slažu i u naj kompilacije. Ja ostajem bez riječi. Con los teroristas! |
Predsjednik uprave Agrokora Ivica Todorić: "Ja ne mogu spavati." Siroče. |
Beyonce: Super Bowl 2013 Halftime Show, zašto svi pričaju o Beyonce Arsen bi rekao odličan rad nogu. |
Već se danima ne mogu otresti prizora koji mi titra pred očima otkad sam pročitala tu agencijsku vijest. U rangu needitiranih snimki koje svjetske informativne kuće prikazuju na kraju svojih Dnevnika bez komentara (jer se svaki komentar čini suvišnim), opisivala je jednu od onih nadrealnih situacija koje po ne znam koji put neviđenom jasnoćom propituju postojanje razuma na ovom planetu. Tragikomičnost opisanog tjerala me da priču čitam opet i opet i opet i da mentalno teturam između smijeha i plača. Teturam sve od tada i ne samo zbog te vijesti, koja je inače vrlo šturo javljala da je usred sirijskog ratnog kaosa bombardirana lokalna psihijatrija iz koje su, tom prilikom, kroz razrušene zidove, pobjegli svi pacijenti. Dok su se zaraćene strane nastavile žestoko prepucavati, kako teškom artiljerijom tako i prebacivanjem krivnje s jednih na druge, dotle su civilni građani morali sami po ulicama tražiti i skupljati pogubljene duševne pacijente. Građani su morali hvatati ove izgubljene jadnike koji su u bolničkim pidžamama bauljali po cesti. Taj mi prizor, eto, ne izlazi iz glave... "The conflict in Syria has reached "unprecedented levels of horror", UN peace envoy Lakhdar Brahimi says, hours after evidence of another massacre emerges in Aleppo" (Konflikt u Siriji dosegao je „razinu užasa bez presedana“, izjavio je UNov mirovni izaslanik Lakhdar Brahimi, nakon što su na vidjelo izašli dokazi o još jednom masakru u Alepu). Građani su, bojim se, hvatali pogrešne luđake. Ne znam jesu li i sami to uspjeli spoznati, tu apsurdnost vlastite stvarnosti. Ne znam je li im kao taocima kolektivnog ludila bar u jednom trenutku sinulo da su u bijele košulje trebali sputati svoje normalne. Ludnica u Siriji? Oslobodi me blože normalnih! Ne dao ikome takvu normalnost! Niti jedan klasičan psihički bolesnik ne može se mjeriti sa razornim djelovanjem naizgled normalnih građana koji svoju etičku poremećenost, bez službene dijagnoze, kamufliraju u društvenu normalnost. Jer, tko je lud, a tko normalan? Zar bi ovi što govore jezikom oružja trebali biti normalni? Zar bi ovi što su toliko žedni moći i vlasti da su je spremni tražiti preko tuđe patnje i krvi, destrukcije i kaosa, trebali biti normalni? Kao takvi se vode. A grad je dotle u ruševinama, zrak paraju zaglušujuće detonacije, sve u vatri, dimu i magli, posvuda smrt i patnja, nad glavama konstantne eksplozije suprotstavljenih strana, a po zatrpanim ulicama izgubljeno bauljaju nemoćni pacijenti. Zar bi ovi izvan zidova ludnice, ovi koji ratuju, ovi koji su pacijente (a kasnije i studente na sveučilištu) pri navodno zdravoj pameti bombardirali - trebali biti normalni? Sačuvaj me blože takvih normalnih koji se pišu i vode velikim Domoljubima, Vjernicima, Kršćanima, Normalnim Građanima, a pritom na sve strane prosipaju primitivizam, predrasude, neznanje, glupost i mržnju. Nema luđeg od normalnosti „malih ljudi“ napušenih nacijom, vjerom i domoljubljem, onih koji u svom ludilu i dan danas sebe drže mjerilom normalnosti. Nema poremećenijih od opijenih nacionalističkim kičem i dogmama, od onih koji se kunu u svetinje uvjereni da imaju ekskluzivu na bogoljublje i domoljublje, od onih koje društvo poremećenih vrijednosti podrazumijeva normom. Nacionalizam je bez premca najzloćudniji i najsnažniji halucinogen, najotrovnija i najopojnija droga. Baš zato jer se (o)lako stapa u normalnosti. To je ona ista normalnost s čijom su prešutnom suglasnošću perjanice hrvatstva prije 20tak godina nekažnjeno dizale neke druge spomenike u zrak, revidirale i falsificirale povijest, provaljivale u tuđe stanove, otimale tuđu imovinu, jamile što su jamile dok su s krunicama u rukama proganjale i ubijale građane RH drugačijeg mišljenja i/ili nacionalnosti. Upravo su normalni i od ove zemlje napravili zbombardiranu ludnicu i društvenu ruševinu, a od njenih građana uplašene, razočarane, osiromašene, poražene, izgubljene luđake, koji danas kad su žestoko tresnuli o egzistencijalno dno pucaju po šavovima. „Baci bombu, goni bandu!“ drečali su normalni himnu svoga ludila, dok su izokrećanje cijelog sustava vrijednosti činili upravo pod krinkom normalnosti „Vjera, ljubav i domovina to je prava SVETINJA!“, busajući se pri tom u svoja turbodomoljubna prsa. I opet ista greška, iako su bacali pjenu na usta nitko ih nije sputao u košulje, jer su ti bombaši bili Naši. Rijetki su se tada usudili imenovati ih onim što jesu, i tada kad je trebalo reći ono što je trebalo reći, izreći s lakoćom ono što se danas čini tako evidentnim. Normalni su okretali glavu i šutjeli. Zato sada beremo plodove te apsurdne dvadesetogodišnje normalnosti u obliku eksplozije ludila i pojave nove generacije bombaša, nove generacije kretena, koja je doslovce samo vjerno slijedila poremećena učenja, poruke i lekcije svoje poremećene okoline. Samo u Siriji? Najluđe u sirijskom ludilu je da rušenjem zidova ludnice opasno ludilo nije prokuljalo van, već je vanjsko ludilo nahrupilo unutra. Najtragičnije u hrvatskom ludilu je da tih zidova već odavno nema... Svi ti naši bombaši i ubojice, svi ti prošli i budući komandiri šamili koji bauljaju po ruševinama ove zemlje, samo su vrh sante leda i direktan produkt upravo te zloćudne normalnosti koja nam je urušila dom, sustav vrijednosti izokrenula naglavce i u glavama novih generacija temeljito pobrkala lončiće. To su Naša djeca. Djeca našijenske normalnosti koja je do srži nenormalna i nemoralna. Koja je u biti isplanirani nekontrolirani kaos. Jer kaos je idealno okružje pokvarenjaka i idiota, u kojem žele i dalje neometano loviti u mutnom, manipulirajući neznalicama i naivcima. I zato su se lopovi temeljito pobrinuli da u glavama poslušnog stada (do kože oguljenih ovaca) zavlada ako ne potpuna praznina, onda bar posvemašnji logički kurcšlus. Mora im se priznati, u tome su poprilično uspjeli. Udri jače manijače! Ove eksplozije ludila kojima iz dana u dan svjedočimo i koje nam tek predstoje, sasvim su logična žetva one nakaradne društvene normalnosti posijane prije više od dva desetljeća. Na sreću, kako netko jednom reče "ne može se sve ljude varati svo vrijeme", opijenost kad-tad pređe u bolno otrežnjenje (pogotovo kad računi dođu na naplatu, a džepovi prazni), i neke su stvari u međuvremenu ipak prestale biti normalne. Ako smo konačno dočekali da turbodomoljubne bombaše više ne držimo normalnima, što nam je danas normalno i kome se danas u ovoj zemlji koja ponekad sliči na cirkus ne usuđujemo reći ono što je itekako potrebno reći? Ili se zavaravamo da je sve već izrečeno? Ovo je društvo lonac pun kokica pod kojim neprestano tinja vatra, a one napuknute počinju ispaljivati kao rakete. Očaj se otima kontroli. Ljudi su prenapregnuti do neizdržljivosti i pucaju, neki psihički neki doslovno, a oni najlabilniji - i jedno i drugo. Samo je pitanje koga će što i na koji način gurnuti preko ruba. Ovrhe, krediti, deložacije... Harmony and understanding, Sympathy and trust abounding, This is the dawning of the age of Aquarius, The age of Aquarius, Aquarius, Aquarius... Bez zajebancije, vidljivu manifestaciju tog pucanja promatrala sam nijemo u noći dočeka Nove, točno u ponoć. Preda mnom se prostiralo more krovova nad kojima su cvjetali nikad spektakularniji vatrometi. Ne jedan, dva ili tri, već desetci, stotine pojedinačnih slapova svjetla. I nije to bio vatromet dočeka bolje Nove, već eksplozija frustracije, očaja i samozavaravanja da ta Nova valjda ne može biti gora. Osluškujući nikad dužu orgiju pirotehnike i zastrašujuće pucnjave nad jednim gospodarski zgaženim gradom koji bogtepitajkako životari na socijalnoj pomoći, bez riječi sam svjedočila manifestaciji ljudske normalnosti, osluškujući ljude koji nikad žešće pucaju jer pucaju, ljude koji pucaju da ne bi pukli. I dok su normalni ljudi slavili (i slave), meni nije bilo do slavlja. Jer, prisjetim se ja često Steinbeckovih i Fordovih Plodova gnjeva. Sve češće. Što je drugo preostalo osim biti pažljivim svjedokom (ne)normalnih vremena. |