Marketing
Plodovi normalnosti
Već se danima ne mogu otresti prizora koji mi titra pred očima otkad sam pročitala tu agencijsku vijest. U rangu needitiranih snimki koje svjetske informativne kuće prikazuju na kraju svojih Dnevnika bez komentara (jer se svaki komentar čini suvišnim), opisivala je jednu od onih nadrealnih situacija koje po ne znam koji put neviđenom jasnoćom propituju postojanje razuma na ovom planetu. Tragikomičnost opisanog tjerala me da priču čitam opet i opet i opet i da mentalno teturam između smijeha i plača. Teturam sve od tada i ne samo zbog te vijesti, koja je inače vrlo šturo javljala da je usred sirijskog ratnog kaosa bombardirana lokalna psihijatrija iz koje su, tom prilikom, kroz razrušene zidove, pobjegli svi pacijenti. Dok su se zaraćene strane nastavile žestoko prepucavati, kako teškom artiljerijom tako i prebacivanjem krivnje s jednih na druge, dotle su civilni građani morali sami po ulicama tražiti i skupljati pogubljene duševne pacijente. Građani su morali hvatati ove izgubljene jadnike koji su u bolničkim pidžamama bauljali po cesti. Taj mi prizor, eto, ne izlazi iz glave...
"The conflict in Syria has reached "unprecedented levels of horror", UN peace envoy Lakhdar Brahimi says, hours after evidence of another massacre emerges in Aleppo" (Konflikt u Siriji dosegao je „razinu užasa bez presedana“, izjavio je UNov mirovni izaslanik Lakhdar Brahimi, nakon što su na vidjelo izašli dokazi o još jednom masakru u Alepu).
Građani su, bojim se, hvatali pogrešne luđake. Ne znam jesu li i sami to uspjeli spoznati, tu apsurdnost vlastite stvarnosti. Ne znam je li im kao taocima kolektivnog ludila bar u jednom trenutku sinulo da su u bijele košulje trebali sputati svoje normalne.
Ludnica u Siriji?
Oslobodi me blože normalnih! Ne dao ikome takvu normalnost! Niti jedan klasičan psihički bolesnik ne može se mjeriti sa razornim djelovanjem naizgled normalnih građana koji svoju etičku poremećenost, bez službene dijagnoze, kamufliraju u društvenu normalnost. Jer, tko je lud, a tko normalan? Zar bi ovi što govore jezikom oružja trebali biti normalni? Zar bi ovi što su toliko žedni moći i vlasti da su je spremni tražiti preko tuđe patnje i krvi, destrukcije i kaosa, trebali biti normalni? Kao takvi se vode. A grad je dotle u ruševinama, zrak paraju zaglušujuće detonacije, sve u vatri, dimu i magli, posvuda smrt i patnja, nad glavama konstantne eksplozije suprotstavljenih strana, a po zatrpanim ulicama izgubljeno bauljaju nemoćni pacijenti. Zar bi ovi izvan zidova ludnice, ovi koji ratuju, ovi koji su pacijente (a kasnije i studente na sveučilištu) pri navodno zdravoj pameti bombardirali - trebali biti normalni?
Sačuvaj me blože takvih normalnih koji se pišu i vode velikim Domoljubima, Vjernicima, Kršćanima, Normalnim Građanima, a pritom na sve strane prosipaju primitivizam, predrasude, neznanje, glupost i mržnju. Nema luđeg od normalnosti „malih ljudi“ napušenih nacijom, vjerom i domoljubljem, onih koji u svom ludilu i dan danas sebe drže mjerilom normalnosti. Nema poremećenijih od opijenih nacionalističkim kičem i dogmama, od onih koji se kunu u svetinje uvjereni da imaju ekskluzivu na bogoljublje i domoljublje, od onih koje društvo poremećenih vrijednosti podrazumijeva normom. Nacionalizam je bez premca najzloćudniji i najsnažniji halucinogen, najotrovnija i najopojnija droga. Baš zato jer se (o)lako stapa u normalnosti. To je ona ista normalnost s čijom su prešutnom suglasnošću perjanice hrvatstva prije 20tak godina nekažnjeno dizale neke druge spomenike u zrak, revidirale i falsificirale povijest, provaljivale u tuđe stanove, otimale tuđu imovinu, jamile što su jamile dok su s krunicama u rukama proganjale i ubijale građane RH drugačijeg mišljenja i/ili nacionalnosti. Upravo su normalni i od ove zemlje napravili zbombardiranu ludnicu i društvenu ruševinu, a od njenih građana uplašene, razočarane, osiromašene, poražene, izgubljene luđake, koji danas kad su žestoko tresnuli o egzistencijalno dno pucaju po šavovima.
„Baci bombu, goni bandu!“ drečali su normalni himnu svoga ludila, dok su izokrećanje cijelog sustava vrijednosti činili upravo pod krinkom normalnosti „Vjera, ljubav i domovina to je prava SVETINJA!“, busajući se pri tom u svoja turbodomoljubna prsa.
I opet ista greška, iako su bacali pjenu na usta nitko ih nije sputao u košulje, jer su ti bombaši bili Naši. Rijetki su se tada usudili imenovati ih onim što jesu, i tada kad je trebalo reći ono što je trebalo reći, izreći s lakoćom ono što se danas čini tako evidentnim.
Normalni su okretali glavu i šutjeli. Zato sada beremo plodove te apsurdne dvadesetogodišnje normalnosti u obliku eksplozije ludila i pojave nove generacije bombaša, nove generacije kretena, koja je doslovce samo vjerno slijedila poremećena učenja, poruke i lekcije svoje poremećene okoline.
Samo u Siriji?
Najluđe u sirijskom ludilu je da rušenjem zidova ludnice opasno ludilo nije prokuljalo van, već je vanjsko ludilo nahrupilo unutra. Najtragičnije u hrvatskom ludilu je da tih zidova već odavno nema...
Svi ti naši bombaši i ubojice, svi ti prošli i budući komandiri šamili koji bauljaju po ruševinama ove zemlje, samo su vrh sante leda i direktan produkt upravo te zloćudne normalnosti koja nam je urušila dom, sustav vrijednosti izokrenula naglavce i u glavama novih generacija temeljito pobrkala lončiće. To su Naša djeca. Djeca našijenske normalnosti koja je do srži nenormalna i nemoralna. Koja je u biti isplanirani nekontrolirani kaos. Jer kaos je idealno okružje pokvarenjaka i idiota, u kojem žele i dalje neometano loviti u mutnom, manipulirajući neznalicama i naivcima. I zato su se lopovi temeljito pobrinuli da u glavama poslušnog stada (do kože oguljenih ovaca) zavlada ako ne potpuna praznina, onda bar posvemašnji logički kurcšlus. Mora im se priznati, u tome su poprilično uspjeli.
Udri jače manijače!
Ove eksplozije ludila kojima iz dana u dan svjedočimo i koje nam tek predstoje, sasvim su logična žetva one nakaradne društvene normalnosti posijane prije više od dva desetljeća.
Na sreću, kako netko jednom reče "ne može se sve ljude varati svo vrijeme", opijenost kad-tad pređe u bolno otrežnjenje (pogotovo kad računi dođu na naplatu, a džepovi prazni), i neke su stvari u međuvremenu ipak prestale biti normalne. Ako smo konačno dočekali da turbodomoljubne bombaše više ne držimo normalnima, što nam je danas normalno i kome se danas u ovoj zemlji koja ponekad sliči na cirkus ne usuđujemo reći ono što je itekako potrebno reći? Ili se zavaravamo da je sve već izrečeno?
Ovo je društvo lonac pun kokica pod kojim neprestano tinja vatra, a one napuknute počinju ispaljivati kao rakete. Očaj se otima kontroli. Ljudi su prenapregnuti do neizdržljivosti i pucaju, neki psihički neki doslovno, a oni najlabilniji - i jedno i drugo. Samo je pitanje koga će što i na koji način gurnuti preko ruba. Ovrhe, krediti, deložacije...
Harmony and understanding,
Sympathy and trust abounding,
This is the dawning of the age of Aquarius,
The age of Aquarius, Aquarius, Aquarius...
Bez zajebancije, vidljivu manifestaciju tog pucanja promatrala sam nijemo u noći dočeka Nove, točno u ponoć. Preda mnom se prostiralo more krovova nad kojima su cvjetali nikad spektakularniji vatrometi. Ne jedan, dva ili tri, već desetci, stotine pojedinačnih slapova svjetla. I nije to bio vatromet dočeka bolje Nove, već eksplozija frustracije, očaja i samozavaravanja da ta Nova valjda ne može biti gora. Osluškujući nikad dužu orgiju pirotehnike i zastrašujuće pucnjave nad jednim gospodarski zgaženim gradom koji bogtepitajkako životari na socijalnoj pomoći, bez riječi sam svjedočila manifestaciji ljudske normalnosti, osluškujući ljude koji nikad žešće pucaju jer pucaju, ljude koji pucaju da ne bi pukli. I dok su normalni ljudi slavili (i slave), meni nije bilo do slavlja.
Jer, prisjetim se ja često Steinbeckovih i Fordovih Plodova gnjeva. Sve češće. Što je drugo preostalo osim biti pažljivim svjedokom (ne)normalnih vremena.
Post je objavljen 01.02.2013. u 01:00 sati.