MODESTI BLEJZ

Daklem, mjuzikli. Ne znam sjećate li se kako je nekada Televizija Zagreb imala tu lijepu navadu da redovito, ma barem jednom godišnje, prikazuje mjuzikle i rock-opere - što domaće što strane - i na taj način obrazuje ovaj naš puk koji inače zazire od našminkanih raspjevanih muškaraca u tajicama, a kojima mjuzikli naprosto obiluju. Naime, prosječnom je Balkancu sve to pederluk, pa makar se recimo mjuzikl zvao i "Tiger Woods i 40 banditica".

Duboko sam uvjerena da je zbog istih potisnutih ili nepotisnutih homofobno-šovinističkih razloga i izmišljen taj noviji pojam rock-opera, koji je u biti isti mjuzik(l)ički shit samo što ovo rock zvuči... tvrđe... khm-khm... možda je s(p)retnije reći da konzervativnijima zvuči više mačo, pa kao zbog te tvrde (ahaha) stjenovite riječi rock i kod naoko tradicionalnijih slušača mogu proći i raspjevane tajice, jer rock sve prodaje (pitajte Stonese).

Uglavnom, htjedoh reći da su se starije generacije itekako mogle nauživati kvalitetnih mjuzikala, ako ne uživo onda barem preko tv ekrana (te čak i preuživati jednog filmskog zvanog Moje pjesme, moji snovi), kao i naslušati dobrih songova, i usput štogoda naučiti o glazbenoj povijesti. Dok su ove nove generacije u Hrvatskoj osuđene na neznanje (iako se u zadnjem desetljeću u svijetu upravo događa novi uzlet mjuzikala).

Ono malo hrvatske populacije koja periodično može otići na neko rijetko zagrebačko uprizorenje zapravo svjedoči samo zakašnjelim odjecima starih svjetskih hitova čiji se korijeni vuku još iz 70tih, a koje su zapravo bile najplodonosnije godine za mjuzikl (kasnije će uslijediti objašnjenje zašto je po meni tomu bilo tako)

Kad razmislim, jedini koji su se danas u Hrvatskoj usudili iskoračiti iz tih copy-paste mjuzikl šablona bili su Riječani sa Karolinom Riječkom i Sevkom na čelu parade, iako je i u ovom slučaju bila riječ o starom iz prašine izvučenom djelu, no barem su reinterpretacijom svoga materijala bili originalni i lokal-patriotski orijentirani (ovdje sad zamislite onaj znakić kao na Bajaderi, znak hrvatske kvalitete)

No da se vratim na Televiziju Zagreb, jooooj kako je to dobra televizija bila, koji voditelji, koja kultura, koja dikcija, gdje to sve nestade da mi je znati… dakle ta mi je Televizija (s velikim T bez crtice i coma) svojedobno omogućila prvi put u životu vidjeti i čuti famozni hrvatski mjuzikl, pardon, rock-operu Gubec Beg, po mom mišljenju mjuzikl rock-opera u rangu bilo kojeg svjetskog… Blaće, Pattiera, Lisica, Radojka… joj mili blože koja ekipa, dan danas sva se naježim kad čujem ovo…



A ni Jalta, Jalta sa svojim himničkim finalom i nenadmašnom Sandom Langerholz nimalo ne zaostaje… Neka cijeli ovaj svijet… Znao je Kabiljo što piše, kamo sreće da su ga i slušali, ali tko sluša pjesnike.

To su sve predstave koje, na daskama koje život znače, u svijetu doslovno igraju godinama, ponekad i desetljećima, i uvijek su rasprodane do zadnjeg mjesta, a za slobodno se mjesto treba predbilježiti mjesecima unaprijed. Zamislite samo tu kulturu odlaska u kazalište, pa je usporedite s našom, lokalnom, ako je to uopće moguće.

Osobno bih voljela da i domaća ekipa malo preuzme inicijativu pa krene stvarati nešto svoje, nešto originalno i friško, da ne budemo baš u svemu kao pijani mamići-ćići kojima je profitabilnije za veliku lovu kupiti nekog ostarjelog i ozljedama načetog stranog nogometaša nego uložiti pare u domaće mlade snage i od njih korak po korak stvarati svjetsku klasu. Ili kao što velika Liza Minelli u velikom Cabaretu pjeva: Money makes the world go around...