Marketing
All That... Mjuzikl
Kažu da mjuzikle vole samo pederi i zato sam sada, kao ozbiljna rvacka žena katolk´nja, ozbiljno zabrinuta. Naime, ja slušam mjuzikle i gajim izrazitu sklonost prema muškome rodu. Znači li to da u svojoj taman-i-nekoj otkrivam da sam zapravo cijelo vrijeme peder? 
Da se ne bi krivo razumjeli, nemam ništa protiv dobrog antičkog homoseksualizma, nego jednostavno ne znam što će mi moja lošija polovica na ovo otkriće reći… (minutu poslije konzultacija sa lošijom polovicom) ...evo moja lošija polovica veli da on s mojom seksualno-glazbenom orijentacijom nema nikakvih problema sve dok svoju izrazitu sklonost prema muškom rodu usmjerim samo na njega, kao i do sada. O muško moje tolerantno i pametno.
Daklem, mjuzikli. Ne znam sjećate li se kako je nekada Televizija Zagreb imala tu lijepu navadu da redovito, ma barem jednom godišnje, prikazuje mjuzikle i rock-opere - što domaće što strane - i na taj način obrazuje ovaj naš puk koji inače zazire od našminkanih raspjevanih muškaraca u tajicama, a kojima mjuzikli naprosto obiluju. Naime, prosječnom je Balkancu sve to pederluk, pa makar se recimo mjuzikl zvao i "Tiger Woods i 40 banditica".
Duboko sam uvjerena da je zbog istih potisnutih ili nepotisnutih homofobno-šovinističkih razloga i izmišljen taj noviji pojam rock-opera, koji je u biti isti mjuzik(l)ički shit samo što ovo rock zvuči... tvrđe... khm-khm... možda je s(p)retnije reći da konzervativnijima zvuči više mačo, pa kao zbog te tvrde (ahaha) stjenovite riječi rock i kod naoko tradicionalnijih slušača mogu proći i raspjevane tajice, jer rock sve prodaje (pitajte Stonese).
Uglavnom, htjedoh reći da su se starije generacije itekako mogle nauživati kvalitetnih mjuzikala, ako ne uživo onda barem preko tv ekrana (te čak i preuživati jednog filmskog zvanog Moje pjesme, moji snovi), kao i naslušati dobrih songova, i usput štogoda naučiti o glazbenoj povijesti. Dok su ove nove generacije u Hrvatskoj osuđene na neznanje (iako se u zadnjem desetljeću u svijetu upravo događa novi uzlet mjuzikala).
Ono malo hrvatske populacije koja periodično može otići na neko rijetko zagrebačko uprizorenje zapravo svjedoči samo zakašnjelim odjecima starih svjetskih hitova čiji se korijeni vuku još iz 70tih, a koje su zapravo bile najplodonosnije godine za mjuzikl (kasnije će uslijediti objašnjenje zašto je po meni tomu bilo tako)
Kad razmislim, jedini koji su se danas u Hrvatskoj usudili iskoračiti iz tih copy-paste mjuzikl šablona bili su Riječani sa Karolinom Riječkom i Sevkom na čelu parade, iako je i u ovom slučaju bila riječ o starom iz prašine izvučenom djelu, no barem su reinterpretacijom svoga materijala bili originalni i lokal-patriotski orijentirani (ovdje sad zamislite onaj znakić kao na Bajaderi, znak hrvatske kvalitete)
No da se vratim na Televiziju Zagreb, jooooj kako je to dobra televizija bila, koji voditelji, koja kultura, koja dikcija, gdje to sve nestade da mi je znati… dakle ta mi je Televizija (s velikim T bez crtice i coma) svojedobno omogućila prvi put u životu vidjeti i čuti famozni hrvatski mjuzikl, pardon, rock-operu Gubec Beg, po mom mišljenju mjuzikl rock-opera u rangu bilo kojeg svjetskog… Blaće, Pattiera, Lisica, Radojka… joj mili blože koja ekipa, dan danas sva se naježim kad čujem ovo…
A ni Jalta, Jalta sa svojim himničkim finalom i nenadmašnom Sandom Langerholz nimalo ne zaostaje… Neka cijeli ovaj svijet… Znao je Kabiljo što piše, kamo sreće da su ga i slušali, ali tko sluša pjesnike.
Duboko sam uvjerena da je zbog istih potisnutih ili nepotisnutih homofobno-šovinističkih razloga i izmišljen taj noviji pojam rock-opera, koji je u biti isti mjuzik(l)ički shit samo što ovo rock zvuči... tvrđe... khm-khm... možda je s(p)retnije reći da konzervativnijima zvuči više mačo, pa kao zbog te tvrde (ahaha) stjenovite riječi rock i kod naoko tradicionalnijih slušača mogu proći i raspjevane tajice, jer rock sve prodaje (pitajte Stonese).
Uglavnom, htjedoh reći da su se starije generacije itekako mogle nauživati kvalitetnih mjuzikala, ako ne uživo onda barem preko tv ekrana (te čak i preuživati jednog filmskog zvanog Moje pjesme, moji snovi), kao i naslušati dobrih songova, i usput štogoda naučiti o glazbenoj povijesti. Dok su ove nove generacije u Hrvatskoj osuđene na neznanje (iako se u zadnjem desetljeću u svijetu upravo događa novi uzlet mjuzikala).
Ono malo hrvatske populacije koja periodično može otići na neko rijetko zagrebačko uprizorenje zapravo svjedoči samo zakašnjelim odjecima starih svjetskih hitova čiji se korijeni vuku još iz 70tih, a koje su zapravo bile najplodonosnije godine za mjuzikl (kasnije će uslijediti objašnjenje zašto je po meni tomu bilo tako)
Kad razmislim, jedini koji su se danas u Hrvatskoj usudili iskoračiti iz tih copy-paste mjuzikl šablona bili su Riječani sa Karolinom Riječkom i Sevkom na čelu parade, iako je i u ovom slučaju bila riječ o starom iz prašine izvučenom djelu, no barem su reinterpretacijom svoga materijala bili originalni i lokal-patriotski orijentirani (ovdje sad zamislite onaj znakić kao na Bajaderi, znak hrvatske kvalitete)
No da se vratim na Televiziju Zagreb, jooooj kako je to dobra televizija bila, koji voditelji, koja kultura, koja dikcija, gdje to sve nestade da mi je znati… dakle ta mi je Televizija (s velikim T bez crtice i coma) svojedobno omogućila prvi put u životu vidjeti i čuti famozni hrvatski mjuzikl, pardon, rock-operu Gubec Beg, po mom mišljenju mjuzikl rock-opera u rangu bilo kojeg svjetskog… Blaće, Pattiera, Lisica, Radojka… joj mili blože koja ekipa, dan danas sva se naježim kad čujem ovo…
A ni Jalta, Jalta sa svojim himničkim finalom i nenadmašnom Sandom Langerholz nimalo ne zaostaje… Neka cijeli ovaj svijet… Znao je Kabiljo što piše, kamo sreće da su ga i slušali, ali tko sluša pjesnike.
Kako rekoh, 70te su bile izrazito plodne za mjuzikl što me nimalo ne čudi, s obzirom na količinu LSDa u zraku (eto zašto)
koji je doprinosio psihodeličnosti cijele dekade, a time i psihodeliji mjuzikla/rock-opere.Tipičan primjer jednog takvog psihodeličnog mjuzikla, kojeg se također nekoć moglo pogledati na našim malim ekranima bio je, prvog ga kao najupečatljivijeg spominjem… Tommy!
Ne znam zašto, ali ovaj mi je mjuzikl u mlađim danima tjerao strah u kosti, pinball wizzard i ćelavi Elton John brrrrr... sjećate se ovog?
Eh dobri stari Who-ovci, koliko se to haširalo, blogtemazo,
nije ni čudo što su sve od sebe izvodili, "aj ken klajmb mauntens!", ma of kors da možeš propuvalo te nadrogiranog…Ali predvodnik cijele jedne generacije, ne bojte se nisam ga zaboravila, naravno da je bio legendarni mjuzikl - Hair / Kosa i svima poznati song Age of Aquarius…
Po nekima najveći mjuzikl svih vremena, po meni je to jedan drugi, no njega čuvam za kraj...
No bilo je toga i prije, u malo "konzervativno-prihvatljivijim" varijantama, jer se nekako s obe strane Atlantika desila jedna zanimljiva hiperprodukcija vrhunskih ostvarenja, pa su i London i NY postali žarišta mjuzikla (pogotovo onaj "Maxwell Sheffieldov Broadway producent" kvart), maltene tvornice za svojevrsno štancanje kojekakvih djelaca upitne kvalitete, ali i povremenih remek-djela:
West Side Story, sa songom Somewhere, meni dosadan Chicago, ludo šašav Little Shop of Horrors, Miss Saigon…
Te mnoštvo ostvarenja koje nisam uopće imala priliku ni vidjeti ni čuti osim ponekog songa na netu, npr. Jekyll and Hyde, Oliver Twist, Romeo & Juliet, u novije vrijeme Lion King, Color Purple, Billy Elliot, potom izvrstan američko-njemačko-francusko-kanadski mjuzikl Zvonar crkve Notre Dame sa brojnim songovima kao Le Temps des Cathédrales ili recimo ovim:
song "Belle" (Notre-Dame de Paris / The hunchback of Notre-Dame)
U još novije vrijeme, morbidan i inovativan Sweeney Todd i još more, more drugih u nastajanju…
Spomenimo i kultne, nekoć najizvođenije, Mačke/Cats, čiji je song Memory postao planetarno popularan kad ga je otpjevala Barbara Streisand. Onda opet s jedne strane fantazmagorični i genijalni mjuzikl Fantom u Operi (a što reći, A.L.Webber je toga naštancao za sto života), a s druge strane Evita koju mlađa generacija zapravo izjednačava sa Madonnom i njenom filmskom interpretacijom iste (poznati song na balkonu Don´t Cry For Me Argentina) i tako dalje...
No jedno od pariško / londonskih remek-djela koje posebno ističem je legendarni, genijalni i meni omiljeni Les Miserables / Jadnici po knjizi Victora Hugoa, mjuzikl kojeg sam već dotakla u jednom od svojih prethodnih postova...
song One Day More
U ovoj, po meni najboljoj, jubilarnoj postavi, možete ga kompletnog odgledati na YouTube-u. Zanimanje za njega ponovo je probudila Susan Boyle svojom izvedbom songa I Dreamed A Dream u britanskoj tv-emisiji Britains Got Talent.
U novije su vrijeme strašno popularni mjuzikli (mjuzicli? mjuze??) koji zapravo nisu klasični mjuzikl, već skup reinterpretiranih songova neke svjetski popularne grupe, kao što je recimo mjuzikl We Will Rock You kao tribute/posveta Queenovcima, ili mjuzikl Mamma Mia kao tribute/posveta Abba-i. U Hrvatskoj su to recimo napravili Novi Fosili sa Dobrim Starim Vremenima.
To su sve predstave koje, na daskama koje život znače, u svijetu doslovno igraju godinama, ponekad i desetljećima, i uvijek su rasprodane do zadnjeg mjesta, a za slobodno se mjesto treba predbilježiti mjesecima unaprijed. Zamislite samo tu kulturu odlaska u kazalište, pa je usporedite s našom, lokalnom, ako je to uopće moguće.
Osobno bih voljela da i domaća ekipa malo preuzme inicijativu pa krene stvarati nešto svoje, nešto originalno i friško, da ne budemo baš u svemu kao pijani mamići-ćići kojima je profitabilnije za veliku lovu kupiti nekog ostarjelog i ozljedama načetog stranog nogometaša nego uložiti pare u domaće mlade snage i od njih korak po korak stvarati svjetsku klasu. Ili kao što velika Liza Minelli u velikom Cabaretu pjeva: Money makes the world go around...
Osobno bih voljela da i domaća ekipa malo preuzme inicijativu pa krene stvarati nešto svoje, nešto originalno i friško, da ne budemo baš u svemu kao pijani mamići-ćići kojima je profitabilnije za veliku lovu kupiti nekog ostarjelog i ozljedama načetog stranog nogometaša nego uložiti pare u domaće mlade snage i od njih korak po korak stvarati svjetsku klasu. Ili kao što velika Liza Minelli u velikom Cabaretu pjeva: Money makes the world go around...
I pored svega toga, svih pohvala i svih zamjerki, sve ama sve mjuzikle cijenim svakog na svoj način, ali za mene je samo jedan Onaj pravi koji me svojedobno na onoj istoj Televiziji –blogjeblagoslovio- ostavio udivljenu i bez riječi.
Dakle, dame i gospodo, vrijeme je za timpane… drrrrrrrrrrrrrrrrrrrr…
Cijenim svakog interpretu, no ovo što je ovaj čovjek izveo u ovoj pjesmi opravdava pretjeranu uporabu slova o u ovoj rečenici, drž´te se – uzlijećemo!
song Gethsemane
Mjuzikl sa velikim slovom M… Jesus Christ Superstar!
Tako je, kompozitor je opet Webber (ma znam, sve znam, sigurno je peder
doduše, svojedobno bio oženjen za Sarah Brightman, za čiji je koloraturni sopran i pisao sve te zahtjevne partiture, kako u JCS, tako i u Fantomu). Ali što je najzanimljivije, nije Isus taj čiji me song u filmu (mjuziklu) prvi oborio nego, bložemiprosti – Juda!
Poslušajte samo ovu nenadmašnu interpretaciju Heaven On Their Minds , kad krene ova električna gitara na samom početku diže mi se kosa na potiljku...
A kad je poslije Jude napose došla i ona Isusova scena u getsemanskom vrtu… moje srce je postalo i ostalo Superstar!
Aj živili mi!
p.s. Sad će mi se cijelu noć vrtiti po glavi... pling-pling-pling-ba-ba-ba-babbabababa-pling-pling-pling...
Post je objavljen 14.05.2010. u 02:00 sati.